Kako je nastala ‘parazitska’ kuća: Arhitektura koja je spojila dvije klase u svjetlom ispunjenu mračnu priču
”Parasite”, prvi film s ne-engleskog govornog područja koji je odnio nagradu Oscar za najbolji film, oduzima dah svojom pričom, ali i setom na kojem je smješten. Film o različitostima staleža u Južnoj Koreji poseban naglasak stavlja na razlike u stambenim prostorima. Dva dijela grada, dvije klase, dvije obitelji i dvije kuće. I dok jedni žive u jedva osvijetljenom polu-podrumu, drugi uživaju blagodati kuće koja poziva u svoj interijer. Kako je nastala kuća koja je besprijekorno prikazala kako se život u visokom staležu može urušiti kao kula od karata?
Središte radnje filma ”Parasite”, kuća obitelji Park, nastala je na praznom zemljištu isključivo za potrebe snimanja. Vizija redatelja i producenta realizirala se u kuću čiji je dizajn oduševio kako filmsku industriju, tako i arhitekte. Temeljena na redateljskim idejama iz scenarija, a realizirana od strane fikcijskog arhitekta Namgoong Heonja, kuća obitelji Park kreirana je kao savršena kulisa kratkog uspona i brzog propadanja nižeg staleža.
Kontrast staleža u kontrastu arhitekture
Bong Joon Ho, južnokorejski redatelj, priču o životu u glavnom gradu Koreje predočio je kroz život u svjetlu i tami, koji projicira na arhitekturu kroz cijeli film. Njegovu ideju o kući na dvije razine povezanoj s prirodom koja ju okružuje, realizirao je produkt dizajner Lee Ha Jun. U jednom intervjuu Lee je otkrio kako je inspiraciju za izgradnju seta pronašao slažući sinove Lego kockice. Set je morao izgledati kao kuća u kojoj je moguće živjeti, a gledatelji su morali povjerovati da ona to i je. „Svoj svemir unutar filma“, kako kuću opisuje Bong, trebalo je kreirati isključivo prema kretanju sunčeve svjetlosti kako bi scenarij filma ostvario svoj puni smisao.
Dva ekstremna kraja društvene podjele temelj su za stvaranje kuće koja i sama sadrži ekstreme, podrum koji, u doslovnom i prenesenom smislu, predstavlja mračnu stranu života čovjeka, ali i gornju etažu kuće, koja prikazuju sjaj visoke klase. Glavni zadatak u procesu konstruiranja ”parazitske” kuće, koja stvara i uništava priču o dvije obitelji, bio je konstrukcija prostora koji te razine povezuju.
Stubišta kao glavni ”rekvizit” razvoja priče
Prolaz od dnevnog boravka do vrta, stubišta prema blagovaonici te glavno stubište prema podrumu i tajnom bunkeru kreirani su s ciljem razvijanja identiteta parazita unutar samih likova. Oni omogućavaju svakom liku mjesto za skrivanje i promatranje drugih, što je naglasilo opseg razvoja karaktera svakog od njih, ali i međusobne komunikacije. Vertikalni prikaz kuće, od tamnog bunkera na dnu do svijetlog boravka na vrhu, dodatno osnažuje ideju redatelja Bonga o arhitekturi koja prikazuje razlike u putu od dna do vrha staleških krajnosti.
Priču o karakternom razvoju likova upotpunila je povezanost eksterijera s interijerom kuće. Kako bi se ta veza u potpunosti ostvarila, fiktivni arhitekt Namgoong Heonja u dnevni boravak odbija postaviti televizor koji zamjenjuje velikim staklenim zidom koji gleda na prednji vrt kuće. Tamno drvo, sivi tonovi interijera i slike eksterijera stvorile su sofisticiranu atmosferu prikladnu za stvaranje vizije života visokog staleža. Minimalizam i sofisticiranost tako su ponovno naglašeni kao suprotnost pretrpanom, malom, polu-podrumskom stanu.
Komunikacija gradskih ulica i filmskog seta
I dok je obitelj Park smještena u kući bez arhitektonske mane, obitelj Kim živi u samoj krajnosti arhitektonskog svijeta. Smješteni u stan u razini polu-podruma, dnevnu svjetlost vide isključivo onda kada ne gledaju u stopala brojnih prolaznika siromašne gradske četvrti Seoula. Još jednom redatelj Bong izražava kontrast svjetla i mraka kao kontrast staleža Južne Koreje, ali i statusa quo koji život u polu-podrumskom stanu, kao međuzoni ta dva svijeta, omogućava.
Prepušten mašti gledatelja nije ni put od jednog svijeta prema drugom. Kako bi došli iz svog polu-podrumskog stana, smještenog u siromašnijem dijelu Seoula, obitelj Kim prolazi kroz grad hodajući uzbrdicom koja simbolizira doslovni prijelaz iz niskog u visoki stalež, put s dna prema vrhu. Isti koncept ponovljen je i u interijeru kuće. Prema želji redatelja u njoj su kreirana posebna stepeništa kako bi put s dna do vrha i obrnuto bio vizualiziran u svakom kadru.