Jedinstveni primjeri predindustrijske gradnje kuća u Ozlju: Žitaricom se gradio krov

U Etno parku Ozalj mogu se pronaći autentični primjerci tradicijske arhitekture pokupskog kraja. Kuće su to kraj kojih je strogo zabranjeno pušenje jer je opasnost od požara velika s obzirom na materijale od kojih su građene. Svaka takva kuća koju nije okrznuo žar vatre mogla je dugo biti u funkciji.

Stambeni i gospodarski objekti su prije 200 godina građeni od tesanih hrastovih ‘planjki’, a krovovi pokrivani ‘škopom’, to jest, sa slamom od raži. Neke su pak kuće pokrivene vučenim crijepom. Jedinstven je to primjer narodnog graditeljstva u Karlovačkoj županiji i ostatku zemlje.

Raž – Vrijedna žitarica u graditeljstvu

Kuće pokrivene sa škopom, građene početkom 19. stoljeća najčešće sadrže dvije prostorije, dok su novije kuće, s tri prostorije, građene početkom 20. stoljeća. To su bile obiteljske stambene kuće koje su poklonjene Zavičajnom muzeju Ozalj. Dvije kuće pokrivene su sa ‘škopom’, slamom od raži koja je odbijala kišu.

– Raž je vrlo visoka žitarica koja je puna voska i kada se složi na krov, voda curi dolje jer vosak ne upija. To je bilo specifično pokrivanje krovova za razdoblje od srednjeg vijeka pa do vremena kada se počinje proizvoditi industrijski crijep, početkom 20. stoljeća. Takvi su krovovi bili dugotrajniji nego ovi danas, jer je dim iz svake kuće išao u potkrovlje. Zapravo, taj dim kad je prolazio kroz slamu ujedno ju je konzervirao i ona je bila čvršća, ne bi toliko u nju ulazili kukci i ptice kao što nama danas ulaze. Takav krov je mogao biti u funkciji između 20 i 25 godina. U slučaju da se kuća nije koristila onda je trajnost bila 15-ak godina, pojasnio je Stjepan Bezjak, ravnatelj Zavičajnog muzeja Ozalj.

‘Bapci’ i ‘poceki’

Zidovi kuća gradili su se od hrastovih ‘planjki’. Na krovu su koristili špiravce, letve od kestena i za to se vezala škopa najčešće s paljenom žicom. U slučaju da je drvo bilo lošije kvalitete ili da je bila rupa u drvu, to bi se zakrpalo smjesom od ilovače, pljeve od žita i slame te vapna. Nije bilo nikakve posebne izolacije osim ovakve zaštite sa smjesom od vapna. Temelje su činili kameni blokovi, takozvani ‘bapci’, a između temelja i zidova stavljale su se velike hrastove grede zvane ‘poceki’.

U početku su se gradile kuće s dvije prostorije. Glavna bi se zvala ‘hiža’ i bila bi s ložištem ili peći na kojoj bi se kuhalo, a druga bi bila spavaća soba. Kasnije su se kuće gradile s tri prostorije u kojima bi ‘hiža’ opet bila glavna, uz nju spremište, odnosno kuhinja i prostorija u kojoj se spavalo i radilo, na primjer tkalo.

Gradnja kuće trajala pola godine

U takvim su selima tada postojali ljudi, majstori koji bi bili u stanju napraviti cijelu kuću. Primjerice, postojali su tesari koji su se bavili obradom drva i škopari koji su se bavili pripremom škopa za krovove. Proces gradnje kuće trajao je duže vremena, sve se obrađivalo ručno, da bi na kraju bilo spojeno u jednu cjelinu. Za izgradnju klasične kuće bilo je potrebno barem tri mjeseca da se građa pripremi i još barem toliko da se stavi u funkciju.

Ovakve su kuće bile vrlo zapaljive. Naime kuće nisu imale dimnjak, dim je išao u potkrovlje u kojem se sušilo meso, a svaka žeravka je mogla kuću i zapaliti. Upravo zbog učestalosti požara ostavljali su se određeni veći prostori između pojedinih kuća kako bi bilo lakše sanirati požar ukoliko do njega dođe.

Etno park Ozalj formiran je 1985. godine kao rezultat terenskog istraživanja stručnjaka Republičkog zavoda za zaštitu kulturne baštine tradicijskog graditeljstva na području ozaljskog kraja. Radi neprovedive zaštite objekata „in situ“ oni su preseljeni na novu lokaciju koja je osmišljena na način da očuva tradiciju narodnog graditeljstva, prikaže način života i privređivanja ruralnog stanovništva u vremenu od prije gotovo 300 godina. Etno park Ozalj registrirano je kulturno dobro i nalazi se u Ozlju na adresi Ulica akademika Milana Heraka 4.