Bauštelska reportaža: Val rekonstrukcije stoljetnih vinskih podruma u Zmajevcu za spas od zaborava i uživanje
Zmajevac je malo mjesto u Općini Kneževi Vinogradi u Baranji. Ima 16 ulica i tek 974 stanovnika. Čitajući ove podatke teško je zamisliti da ovdje, tijekom čitave godine dolaze na stotine turista. No, upravo je to slučaj. Razlog su vinske ceste, odnosno obiteljske vinarije i popratna ugostiteljska gospodarstva koji su kroz posljednjih 20 godina postali pokretači turizma na istoku Hrvatske. Okosnica ove priče su stari vinski podrumi, ‘gatori’, koji se izvlače iz zaborava zahtjevnim, ali i zadivljujućim rekonstrukcijama što ih čini jednostavno neodoljivim.
Zmajevac Oaza mira | foto: Ivana Solar
Iako su zmajevačke padine, odnosnu južna strana Baranjske planine, od uvijek bili poznati kao savršena lokacija za vinogradarstvo, a time i proizvodnju vina, ovaj kraj je svoju bogatu vinsku tradiciju držao podalje od komercijalizacije posljednjih desetljeća. Tek na pragu novog milenija, malo po malo, ekspanziju je doživio koncept uređenja malih obiteljskih vinskih podruma s točionicama i/ili ugostiteljskim sadržajem.
U strmim surducima poduzetnici s smislom za vinski turizam, mahom iz tridesetak kilometara udaljenog Osijeka, kroz protekla su dva desetljeća stvorili nešto uistinu posebno. Nizove kušaonica domaćeg vina i popratnih ugostiteljskih objekata s pogledom na padine s vinovom lozom čija su okosnica ‘gatori’ – stoljetni obiteljski vinski podrumi izvučeni iz zaborava.
Surduci i gatori
Surduk je, inače, turski naziv za karakterističan usjek u brdu s vinskim podrumima tzv. gatorima. Oni su ukopani u zemlju, a u njima je temperatura u svako doba godine između, za vino idealnih, 12 i 15 Celizijevih stupnjeva. A posebnost ove priče je činjenica da zmajevački surduci, ma koliko turista primali, uspijevaju ostati autentični i nevjerojatno privlačni.
Oni su ovdje strmi i duboko usječeni, a oblikovali su se djelovanjem vodenih bujica. U surducima žitelji su od davnina tradicionalno pravili podrume, ostavljali ih izdubljenima u praporu i nazivali ‘gatorima’. Nekada je gotovo svaka zmajevačka obitelj imala svoj gator u kojem su proizvodili vino, kako za sebe, kako za rinfuznu prodaju. No, s godinama, posebno nakon ratnih 90-ti ova je tradicija počela nestajati.
No, onda se nešto promijenilo. ‘Došljaci’ iz obližnjeg Osijeka, jedan po jedan, krenuli su kupovati gatore. Većina njih s idejom da ih pretvori u privatnu oazu za opuštanje, a tek neki imajući viziju buđenja enološkog turizma na istoku Hrvatske. Općina Kneževi Vinogradi je reagirala i pomogla s uređenjem javne infrastrukture. I gatori su ponovno procvjetali. No, oživjeti ih nije bilo lako jer njihovo uređenje podliježe strogim konzervatorskim pravilima.
Galerija 22 Fotografija
Otvori
Pionirski projekt
Jedan od pionira koji su vinski turizam i zamjevačke gatore ponovno učinili vidljivim i posjećenim je Damir Josić, ponosni vlasnik obiteljske vinarije Josić koja je ukupno uredila tri gatora u nizu, u surduku Planina, te od njih napravila uspješan posao.
Sve je počelo 2000. godine kada je Josić kupio približno 1,6 hektara starih nasada vinove loze i prvi gator. U potpunosti ga je obnovio, restaurirao i opremio suvremenom tehnologijom trudeći se sačuvati tradicionalni izgled. Cijelu ovu priču za njega je osmislio arhitekt Zdenko Pauk. On je napravio projekt, ali je puno i pomogao oko uređenja, detalja.
Danas su tu poznat i uspješan restoran, vinarija i kušaonica vina. Gosti iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja otkrivaju ovaj enogastronomski raj uklopljen u prekrasno prirodno okruženje. Od kuda ideja?, prvo je pitanje koje smo pitali Damir Josića.
– U zemljama koje su po arhitekturi slične nama, Mađarska, Austrija, Njemačka, odnosno zemljama Podunavlja, vidjeli smo što treba raditi. Vino i hrana idu zajedno i to se samo nametnulo kao poduzetnička ideja. Istražili smo i doznali kako je vinski turizam na ovom prostoru postojao i cvjetao u razdoblju još prije prvog svjetskog rata, na način kakav je bio uobičajen za ono doba. Ljudi su imali gostionice, u podrumima se uvijek nešto događalo. Zašto baš Zmajevac razlog seže u moje djetinjstvo. Ovdje sam dolazi s ocem kao dječak po vino u rinfuzi, prisjeća se Josić.
Damir Josić | foto: Ivana Solar
Rekonstrukcija pod okom konzervatora
Kada je na pragu novog milenija Josić kupio prvi gator i pokrenuo vinariju, ono što je zatekao bilo je u jako lošem stanju.
– Podrum je imao je svodove od cigle, ali ih je trebalo prvo dobro očistiti, pjeskariti, a potom zemljane podove popločiti i sve skupa prilagoditi današnjim uvjetima. Tako smo napravili i sa svakim narednim koji smo kupili, a potom je krenulo njihovo spajanje u cjelinu kakvu imamo danas. S time da nisu svi bili u tako dobrom stanju kao prvi. Puno se to i nadograđivalo, ali sve u skladu s konzervatorskim uvjetima i ograničenjima.
Kao materijali u Josićevim gatorima prevladavaju su cigla i drvo.
– Zidovi i stropovi su danas kakvi su bili nekada. Kupovali smo po Baranji staru ciglu da bi objekt zadržao autentičnost. Također, nismo radili nikakve velike zahvate na pročelju. Sve što se nije moralo dirati ostalo je onakvo kakvo je, uz osvježavanje. Bilo je zahvata koje smo htjeli raditi, primjerice betoniranje stropa, iz više razloga, no to nam konzervatori nisu dozvolili. Tako da se sada iznad nas nalaze tradicionalne drvene grede, kao nekada, objašnjava dok sjedimo u kušaonici.
Kaže, napredak procesa uređenja ovisio je o financijama pa je sve skupa potrajalo i duže nego li je zamišljeno.
– Vinariju smo pokrenuli 2000. godine, a prvu berbu smo imali 2001., dok smo 2009. godine dovršili restoran i kušaonicu čime smo zaokružili jednu smislenu cjelinu. Nije sve ni ovisilo o nama, već i o lokalnoj zajednici koja je morala investirati u infrastrukturu. Trebalo je tu dovesti vodu, jaku struju, put je bio prteni, kaže Josić.
Zmajevac, podrum Josić | foto: Ivana Solar
Zmajevac vinarija, restoran i kušaonica Josić | foto: Ivana Solar
Kako to izgleda dok se radi
Prilikom obilaska Zmajevca, odmah preko puta ‘pionira’ naišli smo na nešto posve novo. No, pogađate, opet sa starim štihom. To je ugostiteljski objekt ‘Ondine’, posvećen vinskom turizmu čiji je gator u završnoj fazi. U vlasništvu je bračnog para, Bernarde i Maria Fuis, koji su u restauraciju uložili puno vremena i truda.
– Ovdje smo zatekli na svodu opeku, fugiranu zemljom. Gator je bio djelomično urušen, pa smo to onda otkopavali sve do zdravog djela, te se ukopali još pedesetak centimetara jer smo morali postaviti tampon hidroizolacije. U odnosu na originale gabarite podrum je skraćen za približno 7 metara, pa je u tom dijelu završio višak zemlje s prednje strane. Fuge smo očistili, postavili podno grijanje, priča Mario Fuis, inače po struci elektrotehničar koji je dosta posla na objektu obavio sam.
Trenutno se u gatoru još radi ventilacija. Postavljen je osnovni dio. Nakon toga ostalo je još samo malo dekoriranja za srdačnu dobrodošlicu gostiju.
– Inače se ventilacija radi metalnim cijevima, ali to nam je bio preskup pothvat pa smo se odlučili za alternativu, PVC. Efekt je isti. Sustav ima prigušnice koje se mogu podesiti tako da je dovod zraka svuda isti, odnosno da struji normalno. Gore ide rekuperator koji u biti miješa zrak izvan i izbacuje zrak iznutra. Sada je ostalo još cijevi sakriti i na stražnji zid gatora ugraditi vinoteku od stakla i kovanog željeza. Također, preko cigli ćemo još stavljati kvarcni premaz za hidroizolaciju. Riječ je o inovaciji, transparentnom premazu koji cigla upija i više ne propušta vlagu do 13 bara. To nam je neophodno jer mi iznad podruma nemamo puno zemlje, možda tri do četiri metra. I onda smo spremni za rad, priča naš sugovornik.
Kaže radovi su trajali približno 4 godine od trenutka kupnje, ali nije se radilo ‘luđačkim’ tempom, već po malo, obzirom da osnovna ideja nije bila turistička djelatnost. No, kada je priča već krenula u tom smjeru, par je izgradio i smještajni kapacitet. Kažu, zato im je i teško točno reći koliko ih čitav pothvat koštao. No, sama rekonstrukcija gatora ‘došla’ ih je oko 30 tisuća eura.
Bernarda i Mario Fuis | foto: Ivana Solar
Zmajevac ugositeljski objekt Ondine | foto: Ivana Solar
Oaza mira
Naša treća stanica u Zmajevcu bila je ‘Oaza mira’. Riječ je o ugostiteljskom projektu obitelji Vučemilović-Šimunović koji obuhvaća dva zasebna objekta turističke namjene u Zmajevcu. Odnosno, dva gatora u jednom surduku, na vinskoj cesti Kalvarija, pozicioniranih u nizu od kojih svaki ima smještajni kapacitet. I svoj vinski podrum kao prostor za druženje.
Prvi gator obitelj je kupila 2007. godine, baš kao Fuisovi, za svoju ‘gušt’. No kako je potencijal za posao postao očit ubrzo nakon renovacije, 2012. godine uslijedila je kupovina drugog, a potom i trećeg objekta 2020. godine koji se još ‘šminka’.
– Mama je kupila gator od lokalne obitelji Janoša Hafnera, u čijim je vlasništvu bio od uvijek. Vozila se ovim putem, vidjela oglas za prodaju, zaustavila auto i tu je sve krenulo. Ostalo je povijest, priča Jasmina Vučemilović-Šimunović, te dodaje da se podrum morao restaurirati. Iako, kaže, imali su sreće. Bio je obzidan, utvrđen i suh. No, već s drugim nije bilo tako.
– Njega smo uzeli 2012. godine i on je bio u jako lošem stanju. Gator je bio u potpunosti zemljan, nije bio obložen ciglom. Bila je zahtjevna operacija transformirati ga u ovo što je danas. Vještog majstora bilo je teško naći. Raspitivali smo se, našli starog profesionalca, s puno znanja i iskustva. Uz pomoć sina i pomoćnika napravio nam je statiku, izvukao zemlju. To je bio mukotrpan proces, priča naša domaćica.
– Puno ručnog rada, koji traje. To je po pitanju radova bio pravi vremeplov. Kao da se sada u komunikaciji vraćamo u vrijeme kada je fiksni telefon bio vrh. No, to nam je dalo kvalitetu koja je nemjerljiva vrijednost, kaže Jasmina.
Ističe kako je ipak najzahtjevnija prepreka bilo riješiti ‘papirologiju’ do građevinske dozvole, a potom uskladiti želje s konzervatorskim propisima.
– Nekoliko godina smo se samo bavili papirima, a onda je tek krenulo građenje.
Zmajevac Oaza mira stari i novi gator | foto: Ivana Solar
Tradicija i kvaliteta
– Nije nam vremenski na ruku niti išlo to što smo se odlučili za gradnju starom ciglom, a ne klasičnim blokovima. Zidovi su morali biti debljine 45 centimetara tako da smo tim materijalom radili vanjski i unutarnji sloj, te ispunu, svaki dio debljine 15 centimetara. Za kraj smo s obje strane zida staru ciglu ostavili za završni sloj, samo je dobro pjeskarena. A pronaći tu staru ciglu bila je priča za sebe. Dimenzija koju smo trebali 29×14,5 centimetara je rijetka. Gledali smo stalno gdje se nešto staro ruši pa kupovali malo po malo, priča Jasmina.
Dodaje kako su se kroz rekonstrukciju podruma, i zidanje popratnog objekta, vodili idejom da kvaliteta i tradicija mora biti prioritet, ali da krajnji rezultat mora biti i prilagođen zahtjevima modernog vremena u kojemu se danas živi.
Tako se u Oazi mira gotovo neprimjetno isprepliću tradicijske forme s infrastrukturom bez koje će malo koji gosti danas negdje prenoćiti. U jednom od gatora, primjerice, nailazimo na tradicionalnu i funkcionalnu kaljevu peć, uz koju, diskretno, u prostoriji postoji dodatni, moderni sustav grijanja i hlađenja. Tu su i kupaonice, te elementi za posluživanje kojih se ne bi posramio ni hotel s pet zvjezdica, sve uklopljeno u drvenariju i paletu boja tako da se, koliko god to suludo zvučalo, čini kao da je tu od uvijek.
Zmajevac Oaza mira | foto: Ivana Solar
Zmajevac Oaza mira | foto: Ivana Solar
Još se radi i gradi
Uz gatore obitelji Vučemilović-Šimunović zatekli smo i jedan, drugog vlasnika, koji tek treba biti obnovljen i jedan u kojemu su građevinski radovi u punom jeku. Bilo je zanimljivo vidjeti ih zbog ‘prije i poslije’ usporedbe koja je fantastična. Rekonstrukciju podruma i nadogradnju zatekli smo i u drugim surducima. Tek u tom trenutku postali smo svjesni koliko su svi naši domaćini truda uložili u svoje objekte.
No, kako vlasnika objekata u gradnji nije bilo, radnici nisu bili razgovorljivi. Dopustili su nam tek da malo promatramo njihov rad. U jednom se nivelirao pod, a u drugom se mahom radila dogradnja onoga što će jednom biti ulaz za posjetitelje u gator. Zapakirani građevinski materijala je doslovno po svuda što svjedoči kako zmajevačku vinsku kuturu čeka još puno toga. U svakom slučaju, zaborav sigurno ne. Već posve suprotno.
Zmajevac stari gator u rekonstrukciji | foto: Ivana Solar
Zmajevac obnova i dogradnja gatora u tijeku | foto: Ivana Solar
Iz ciklusa Bauštelska reportaža izdvajamo i priču od nasipu koji čuva Zagreba od poplava, doznajte njegove posebnosti ovdje.
