Zelena ljepotica: Kako je vikendica u samoborskom vinogradu postala dom mladog para iz Zagreba
Na obroncima u blizini Samobora smjestila se zelena ljepotica, topli dom arhitektice i dizajnerice Larise Čišić i njenog partnera Daniela. Danas luksuzna oaza u prirodi nije oduvijek bila kuća iz bajke no, trenutni vlasnici u nekadašnjoj su nedovršenoj kući u vinogradu prepoznali potencijal. A onda su svoju ideju malo-pomalo proveli u djelo. Arhitektica mi je u razgovoru otkrila da su prvi mjeseci uređenja definitivno bili najstresniji, nakon čega je uslijedilo razdoblje finalnog ušminkavanja. Vrijedno iskustvo renovacije kreativni par sprema se iskoristiti u novom nekretninskom pothvatu.
Kad bi vas netko pitao koliko očekujete da košta dom u prirodi kao iz bajke, što biste odgovorili? Mislima vam vjerojatno prolaze astronomske cifre. No, čak ni u okvirima današnjeg tržišta koje se otelo kontroli, ne mora biti tako.
Iako je svoju kuću iz snova na obroncima samoborskog gorja kupila i uredila prije par godina, priča arhitektice, dizajnerice i vlasnice Kunstmanir studija, Larise Čišić, originalan je inspirativan primjer da uz maštu i volju za dom van gradske vreve ne trebate bogatstvo. Dok mi priča kako u svom doma gleda na vinograde kroz interaktivnu razglednicu – staklenu stijenu koja je bila njen instantni projektantski odabir prilikom uređenja – moram priznati da bih najradije istog trena zagrebački smog zamijenila spokojem samoborske šume.
Ipak, dok uređenje doma nije iziskivalo milijune, Larisa i njen partner Daniel za svoj nekretninski mir prešli su brdovit put. U stvari, tek danas do kraja uživaju u plodovima svog rada. Sada potpuno odvojena od buke i smoga zagrebačkih cesta, Larisina svakodnevica sastoji se od trase Rude-Samobor te se više ne može zamisliti na zakrčenim cestama glavnoga grada.
Nekad smog, danas zelenilo
Dok slušam zanimljivu nekretninsku priču, štošta me iznenađuje. Ipak, vjerojatno najneočekivaniji detalj brzina je kojom su izvedena glavnina radova. Slijedom okolnosti, kuća je kupljena i dovedena u ‘useljivo’ stanje u samo nekoliko mjeseci. U stvari, uređenje pred useljenje je realizirano u samo mjesec i pol dana. Doduše, nakon ubacivanja madraca nove vlasnike čekalo je još puno posla.
Kuća je danas jednokatnica s potkrovljem od koje zastaje dah, ali se na njoj puno radilo prije nego je od vikendice u vinogradu postala funkcionalan i ugodan dom. Pa, vratimo se na početak ove posebne priče.
Može se reći da je sjeme ideje nastalo još u ranoj dobi naše sugovornice. Djetinjstvo je provela u dijametralno suprotnom okruženju donjogradskih blokova. Tada je otkrila neugodne strane života u Centru poput smoga i manjka zelenila.
Priroda kao lajtmotiv
Preseljenju van gradske vreve ipak su presudili drugi faktori. Iako je za Larisu i Daniela priroda bila lajtmotiv kad su zamišljali idealni stambeni prostor, preseljenje iz grada prvenstveno su potaknule – dvije mačke i sulude cijene najma.
– Daniel je imao dvije mačke zbog kojih smo htjeli pronaći stan u prizemlju s makar malo zelenila. U Zagrebu nismo mogli naći što smo tražili. Nekretnine su jednostavno bile ili preskupe ili prenamještene za nas, budući da smo od ranije imali dio namještaja. Tako da sam sama počela gledati nekretnine u Samoboru. To mi je valjda bilo u podsvijesti jer sam s mamom uvijek kao dijete odlazila planinariti u Rude na Veliki dol, ispričala je Larisa.
Promjena plana
Moglo bi se reći da su ubrzo pronašli ono što su tražili. Taman su se smjestili u dvoetažnom stanu s dvorištem u Samoboru, a onda se dogodio lockdown. Kao mnogima, i Larisi i Danielu u život je unio kaos.
– Radila sam u centru Zagreba, a Daniel u Austriji. Sve je funkcioniralo do ‘lockdowna’. Ja sam taman promijenila posao na kojemu sam trebala početi raditi, ali početkom tjedna nazvali su da mi kažu da se srušio ured u centru te da ne trebam ni dolaziti. Daniel, s druge strane, više nije mogao putovati na relaciji Austrija-Hrvatska, priča Larisa.
Galerija 6 Fotografija
OtvoriU svakom zlu neko dobro
Tako im se svaki plan okrenuo ‘naglavačke’. No, kako se kaže, u svakom zlu neko dobro. Dok su razmišljali što bi mogli učiniti da minimiziraju trošenje u novim okolnostima, provodeći puno vremena u prirodi, Larisa i njen partner osvijestili koliko ima napuštenih klijeti i vikendica na obroncima oko Samobora.
– Shvatili smo da su klijeti udaljene od Samobora između 5 i 10 kilometara. Bile su jako jeftine jer u njima nitko ne želi stanovati. Bilo ih je – tada – i po 20, 30 pa do 50 tisuća eura.
Vikendica postaje dom
Uočili su prvu priliku te su se odmah ‘bacili’ u ozbiljnu potragu. Prije konačnog odabira, Larisa je kontaktirala i agenta za nekretnine. Kako je znala da na tržištu postoje kuće za odmor po prihvatljivim cijenama, bez oklijevanja je rekla što joj je prihvatljivo.
Kod agenta je, malo je reći, izazvala nevjericu. Prvenstveno jer na tržištu klijeti poput onih koje je vidjela nisu u domeni nekretnina za stalno stanovanje. Znala je što traži te pomislila ‘watch me’, a uskoro je stigla na svoje kad je nekretnina koju su ona i Daniel pikirali konačno kupljena, a cijena je bila stvarno dobar deal. I sama sam bila u nevjerici kad me Larisa podsjetila da je ipak riječ o nekretnini koju bi rijetki razmotrili za stalno stanovanje.
Prva vlastita nekretnina
Kupnja prve nekretnine zasigurno je uzbuđenje kakvo se može mjeriti s rijetko čime. Nadam se da ću ovaj osjećaj jednom i sama iskusiti, no istovremeno sam svjesna da Larisino iskustvo nije ‘palo s neba’, već je na svojoj kući itekako radila.
Dapače, uzbuđenje oko toga što je postala vlasnica kuće ubrzo je zamijenila gruba realnost uređenja za koje je odmah odredila, ni manje ni više – mjesec i pol dana.
– Našli smo tu kuću, a netko možda ne bi pristao na taj kompromis – bez vodovodnog priključka, bez asfalta do kuće, prilazom jako strmom cestom, ali nismo vidjeli nikakvu drugu opciju jer više nismo htjeli trošiti novac na rentu, a znali smo da sami možemo jako puno sa strukama i sa znanjem. I nismo se uopće dvoumili, prisjeća se.
Pravi odabir
Nekretnina na obronku u okolici Samobora ipak je bila pravi odabir. Par je sanjao o životu u prirodi, a njihov novi dom ispunio je taj kriterij. Dosta toga na kući se mijenjalo, li se u osnovnu konstrukciju nije zalazilo.
– Ova kuća je bila relativno nova, zidana je 10 godina prije kupnje. Vidjeli su se betonski serklaži, a cigla je bila u dobrom stanju. Što se tiče konstrukcije, budući da je u pitanju moja struka, odmah sam mogla procijeniti da je sigurno rješenje, rekla je sugovornica.
Kuća je, govori, na vrlo strmom terenu, a prvi je sagrađen suterenski nivo, jer je bila svojevrsno spremište. Kasnije je dograđen volumen s kosim krovom. Danas najdraži dio Larisi je njen instantni projektantski odabir – probijena staklena stijena koju je sugovornica slikovito opisala kao interaktivnu razglednicu.
Točno u tom trenu pred zamislili smo prekrasan pogled na vinograd koji s godišnjim dobima i vremenskim prilikama mijenja boje. Slika je u najmanju ruku meditativna.
Suradnja s majstorima
Na ovom i drugim promjenama radili su majstori. Što se suradnje s majstorima – inače najmanje omiljenog dijela radova svakom vlasniku nekretnine – u Larisinom slučaju protekla je glatko. Olakotna okolnost bila je što je sugovornica radila u građevinskoj tvrtki pa je mogla, takoreći, pozajmiti radnike za svoje malo gradilište. Opisala nam je raspored prostorija i izmjene.
– U kući kako smo ju zatekli je postojala veza suteren-prizemlje. U suterenu je bila ljetna kuhinja, a mi smo ondje napravili ulazni prostor, garderobu i vešeraj. Od tog ulaznog prostora do gore void spiralno stubište, kaže.
Nadalje, pregrađivanjem open spacea na drugoj etaži neobičnog ‘U’ oblika dobivena je još jedna soba. Kuća je izolirana stiroporom, a krov pur pjenom, što se svojevremeno pokazalo kao odlično, brzo i vrlo pristupačno rješenje, pogotovo za pur pjenu koja je tada bila velika novost na hrvatskom tržištu.
Bez vodovoda je – lako
U kući su naravno radovima postavljene nove elektro i instalacije za vodu, te je uvedeno podno grijanje. Jednu odluku mnogi ne bi prihvatili mirne duše, no Larisi i Danijelu ne predstavlja problem, a to je – život bez priključka na vodovod, ujedno ‘nedostatak’ koji ne planiraju riješiti.
– Voda, teško pošto je prevelika visinska razlika u odnosu na glavnu cestu kojom prolazi vodovod. Mislim da je preambiciozno očekivati da će se izvesti do nas. Svi nas to pitaju, kad će vodovod, jer ja uopće ne gledam kao neku privremenu opciju. Meni je brutalno živjeti bez vodovoda. Imamo crne mješalice i tuševe, voda nema kamenca i kosa je mekana nakon pranja, ne plaćaš vodu. Svakako ima pozitivnih strana, zaključuje Larisa.
Planovi za budućnost
Iako su stresno razdoblje najintenzivnijih radova uspješno preživjeli, nakon useljenja ni tu nije odmah bilo ‘mira’. Nakon ubacivanja madraca Larisa i Daniel puno radova dovršili su sami, a potom je krenulo finalno ušminkavanje.
U narednim godinama, unutrašnjost je poprimila pravu toplinu doma koju ima danas, no na kući, odaje nam Larisa, radovi nikad nisu stopostotno završeni. Uvijek ima negdje nešto za dopuniti i srediti.
Ipak je, kaže kako je zadovoljna sa svakom donesenom odlukom i svjesna kako su postupili na najbolji način u datim okolnostima. Sada uživa u svom domu, no tu nekretninskim pothvatima nije kraj. Mlada arhitektica s partnerom kuje nov pothvat.
Stečeno iskustvo u uređenju vikend-kuće u dom iz bajke iskoristit će za uljepšavanje prostora za odmor drugih. Nakon kupnje još dvije kuće, par se sprema upustiti u nove radove kako bi sredili još dvije oaze u prirodi. Ovog puta, s uređenjem im se ne žuri pa će si za svaki detalj uzeti vremena baš koliko treba. Ne sumnjam da će rezultat projekta po završetku obarati s nogu.
Ovdje pročitajte priču o ‘baušteli u malom’ – minijaturnim gradilištima koja Mario sva ‘gradi’ sam.