Dimnjaci predstavljaju rizik: U propisima sve jasno, osim tko preuzima odgovornost
Neporecivo je da su dimnjaci zajednički dio višestambene zgrade. Dok njihove elemente jasno propisuju norme, lome se koplja kod obnove ili izgradnje. U novim zgradama potpuno su zanemareni zahtjevi pristupa dimnjačarskim instalacijama, zbog čega kasnije ispaštaju dimnjačari. Oni također nerijetko preuzimaju odgovornost za propuste nadzornih inženjera, ali ne bi trebalo biti tako. Iako godinama upozoravaju na problem, odgovor i dalje ne stiže.
dimnjak | Pixabay
Dimnjake neminovno ima svaka zgrada, no dimnjačarski zanat nije lak. Dok se dimnjak ne može izuzeti iz zajedničkog dijela zgrade, puno je slučajeva u kojima se tretira kao usputni dodatak.
Štoviše, projektanti novih zgrada gotovo su prihvatili pravilo da dimnjak tretiraju kao najmanje važan dio zgrade, a takvo ponašanje predstavlja ozbiljan rizik za koji se na kraju odgovornost prebacuje na dimnjačare, upozorava Nenad Zrinski, potpredsjednik Ceha dimnjačara.
Propisi jasni
Postoje jasne norme koje definiraju kako se dimnjak ne može međuvlasničkim ugovorom izuzeti iz zajedničkog dijela zgrade. Pritom je jasno i kako međukatne konstrukcije moraju imati odgovarajuće protupožarne barijere da bi dimnjak bio požarno osiguran, a tu su i brojni drugi sigurnosni zahtjevi.
– Pitanje dimnjaka u Republici Hrvatskoj riješeno je Tehničkim propisom za dimnjake u građevinama koje bi već bilo dobro osvježiti jer je donesen 2007. godine. S mojeg aspekta, perfektno je što sve definiraju norme, ali se usprkos njihovoj važnosti u pravilu ne primjenjuju, otkriva Zrinski pa razlaže s kojim ključnim problemima se dimnjačari danas susreću.
dimnjak | Pixabay
Tko je odgovoran?
Važne norme, govori, preuzete su i prihvaćene iz europskog sustava, i to na engleskom jeziku. U njima je propisano da se po završetku dimnjaka, a prije početka uporabe uređaja za loženje moraju provesti i određeni kontrolni postupci.
Između ostalog, važno je provjeriti je li dimnjak izrađen sukladno projektu, propisno udaljen od zapaljivih površina te je li sve po uputama proizvođača. No, iako je jasno tko projektira i ugrađuje dimnjake. Prvi problem javlja se prilikom projektiranja zgrada.
– Većinom sad nema pristupa do vrha dimnjaka ili do terase. Ono što je propisala recimo Zagrebačka odluka o obavljanju dimnjačarskih poslova je da pristup do vrha dimnjaka mora biti izveden neovisno o stambeno-poslovnim jedinicama. Jedan takav naš zahtjev je pao jer to nije propisano na državnoj razini i sad je situacija da nema pristupa neovisnim stambenim jedinicama, obično su na tim zgradama na zadnjim katovima ‘penthousei’, kaže.
Problem novih zgrada
Ne samo dimnjačarske, već električarske, gromobranske i ostale instalacije prolaze kroz stan. Tako se kod bilo kakve intervencije nalaze u stanu, a sve stoga što nije projektom osiguran pristup s krova. Ovo naravno stvara probleme dimnjačarima.
dimnjak | Pixabay
– Prema staroj normi, u projekte je na inzistiranje dimnjačara bilo je projektirano tipsko rješenje kojim je dimnjak bio dostupan. Idealno tipsko rješenje je kosi krov iz stubišnog dijela, pristup s vrha, pristupna platforma, no ovoga kod novih zgrada manjka, kaže Zrinski.
Propisani su postupci nakon izgradnje dimnjaka i što sve valja provesti te po kojem postupku da bi se utvrdilo je li dimnjak tehnički ispravan sustav eksploatacije, iz aspekta projektiranja. Ovdje dimnjačarske službe imaju relativno malo propusta, jer se poštuju norme koje definiraju svaki aspekt dozračno-ložičnog dimovodnog sustava, no pravo pitanje je tko preuzima odgovornost kad nešto pođe po krivu.
Prozvani na red
Kako je već spomenuto, ‘siva zona’ je čija je krivica kad se u takvim nedostatnim uvjetima gdje se zanemaruje važnost dimnjaka u višestambenoj zgradi nešto pođe po krivu u dimnjačarskim instalacijama.
– Dogodi li se problem, dimnjačar dolazi u redovnu kontrolu, nerijetko nalazi niz propusta i piše kontrolni list nedostataka pa obaviještava nadzornu službu. Nerijetko se javljaju vlasnici i izvođači od nadzornog inženjera koji je potvrdio da je dimnjak izveden po projektu. Znači, dimnjačar ‘rješava’ u izvid, a da prethodno nije dobio izjavu nadzornog inženjera, niti projekt, kaže Zrinski.
Na koncu, može se reći da su rezultati grešaka kod izgradnje nusprodukt izbjegavanja, ni manje ni više, područne dimnjačarske službe nakon završetka dimnjaka. Iako bi dimnjačarska služba nakon završetka izvedbe dimnjaka trebala preuzeti dimnjak na održavanje, te ga provjeriti prije prve uporabe, uglavnom se dimnjačare pozove tek da ispravlja krivicu projektanta ili nadzornog inženjera.
Ovdje doznajte kako se grijati bez straha da ćete se otrovati ugljičnim monoksidom.
