Austrijanac koji je posvetio život Brijunima: Od nenaseljenog, malaričnog područja stvorio je elitno odmaralište

Austrijanac Paul Kupelwieser napravio je svojevrsnu renesansu preuredivši praktički nenastanjeno Brijunsko otočje u elitno odmaralište i lječilište pripadnika visokih društvenih slojeva. Njegova vizija i ljubav prema Brijunima inspirativna su priča o kojoj je sam Paul progovorio u svojim zapisima nedugo prije svoje smrt.

Paul Kupelweiser I NP Brijuni

Godina je 1893. Brijunsko otočje gotovo je nenastanjeno, malarično i opustjelo. U tom trenutku nitko ne može ni zamisliti kako se iza negostoljubivog krajolika krije raj koji će u budućnosti postati omiljeno odmaralište europske i svjetske elite. Ipak, vizija jednog Austrijanca sve je promijenila.

Paul Kupelwieser, industrijalac i poduzetnik radio je kao voditelj željezare u Vitkovicama koja je, između ostaloga, isporučivala čelik za pulske utvrde. Godine 1884. osobno dolazi u Pulu te ga obilaskom okolice iznenađuje velika gospodarska zapuštenost toga dijela Austro-Ugarske monarhije. Već tada imao je žarku želju da pod stare dane, kada se povuče iz poslova, jedan dio tadašnjeg austrijskog juga učini boljim.

– Negdje u lipnju 1893. nabavio sam zemljovid našeg austrijskog juga i počeo razmišljati o kraćem putovanju na koje sam želio krenuti u rujnu. Htio sam kupiti neki djelić tog juga i dokazati da se tamo može drukčije i mnogo bolje raditi, naveo je Kupelwieser u svojim zapisima.

Negostoljubiv teren i borba s malarijom

Nije bilo potrebno dugo da prepozna potencijal Istre te već u kolovozu 1893. kupuje Brijunsko otočje od Tršćanina Wildija za 75.000 guldena. Zanimljivo je kako je prije toga Brijunsko otočje bilo u vlasništvu plemićke obitelj Francini koja se ženidbom iselila u Lisabon te ga je Wildi otkupio za tek 48.000 guldena ne bi li ga iste godine preprodao Kupelwieseru.

Osebujnog vizionara nije pretjerano brinula cijena kao ni činjenica da se u to vrijeme govorilo kako je često dovoljno provesti samo nekoliko sati na Brijunima pa da čovjek oboli od teškog i često smrtonosnog oblika malarije. Kupelwieser je na kraju zaista i obolio od malarije no na sreću preživio je smrtonosnu bolest i nastavio raditi na svom projektu.

Očaran, kasnije je detaljno opisao što je vidio pri svom prvom dolasku u malo brijunsko pristanište: – To je bila nevelika močvarna površina zvana Mandrač, kojoj se moglo priči uskim kanalom s mora. Ribarski čamci mogli su ući u taj mali zaljev samo za plime, klizeći po mulju, pa nam je preostalo samo nekoliko sati za vrlo površno razgledavanje(…) Jedan jedini čempres iza tornja, star oko trideset godina, tucet dudovih stabala iste starosti, nekoliko starih maslinovih stabala, mnogo lovora duž malobrojnih staza, golemi odroni kamenja dosizali do mora, a iza njih nalazili su se preostali ostaci prostranih kamenoloma i dva vrlo mala i loše održavana vinograda – bilo je to gotovo jedino što smo mogli vidjeti.

Brijuni u vrijeme Paula Kupelwiesera I NP Brijuni

Ipak, iza neprivlačnog štita Brijuni su krili raskošno zelenilo raslinja u bezbroj nijansi s raznolikim cvijećem, a kako je sam Paul opisao i blistavo zimsko sunce što je odmah osvojilo srce njegove supruge koja je iskazala strpljenje i požrtvovnost, spremno se odrekavši mnogih stvari na koje je bila navikla.

Kupelwiesera je čekalo mnogo posla, a jedan od prvih zadataka bio mu je dovođenje stručnjaka koji bi mu pomogao sa sanacijom područja. 1894. godine na otočje je s tim zadatkom doveo šumarskoga stručnjaka Alojza Čufara s obitelji koji je bio zadužen za uređivanje rasadnika, pošumljavanje, gradnju ceste…

Brojne vještine, sposobnost i involviranost u stvaranju Brijunskog raja omogućili su Čufaru da sve do svoje smrti bude upravitelj Brijuna u trenucima Kupelwieserove odsutnosti.

No osim uređenja okoliša na Brijunskom otočju bilo je potrebno suzbiti malariju. U koštac s tim problemom uhvatio se Robert Koch, dobitnik Nobelove nagrade, koji je s trojicom svojih znanstvenika uspio iskorijeniti malariju na Brijunima i u okolici u nepune tri godine.

Izgradnja Brijuna i surova borba s financiranjem

Kupelwieser vrlo brzo rješava i problem dovoda pitke vode na Veli Brijun, a postavio je i cijev za dovod vode s istarskog kopna. Uredio je pristanište, sagradio pet hotela, bazene s grijanom morskom vodom. Uveo je i redovnu liniju Brijuni-Pula s prvim putničkim brodom na dizelski pogon u svijetu te je na Brijunima pokrenuo proizvodnju vina i mliječnih proizvoda.

Sa svrhom reklamiranja turističke ponude Brijuna, do početka Prvoga svjetskog rata izdavao je otočki tjednik na njemačkom jeziku “Brioni Insel Zeitung”.

– Vlastima je sve što sam tamo radio izgledalo sasvim ludo i povrh svega rasipno. Pretpostavljali su da raspolažem golemim bogatstvom kada si dopuštam takve ludosti. Porezna komisija procijenila je moje imanje na sedamnaest milijuna guldena, pa su me srazmjerno tom iznosu i oporezovali. Ljut i ogorčen uspio sam tek s mnogo muke i napora dijelom smanjiti tako previsoki i pod prijetnjom pljenidbe razrezani porez, prisjetio se Kupelwieser.

Unatoč mnogim financijskim preprekama prijatelji i bivši kolege iz industrije željeza većinom su imali razumijevanja za Kupelwieserove aktivnosti, što mu je u narednim godinama pomoglo da dovrši svoje projekt.

– Moji stari prijatelji i kolege iz industrije željeza, višestrukim su posjetima Brionima pokazivali prilično zanimanje za moje aktivnosti. Ali kod većine sam uskoro uvidio da se oni, doduše dive onome što sam stvorio, ali da istovremeno i žale što sam svoj novac i rad posvetio tako nezahvalnom zadatku, otkrio je.

Mondeno europsko lječilište I NP Brijuni

Mnogi su mu htjeli pomoći te su to nastojali tako što su ga uključivali u upravna vijeća raznih društava, osiguravajući mu tako veće novčane prihode. Bez njihove značajne pomoći znao je da ne bi izdržao.

No njega, nikada zapravo nije pretjerano zanimao novac. Tvrdio je kako stjecanju novca samom po sebi nije težio jer je od same mladosti iskusio da onome tko korisno radi – novac sam pritječe čak i kada ga on ne traži. Gledajući iznad profita želio je izgraditi lokaciju koja ima mimo novčane i kulturnu vrijednost. Iz tog razloga na Brijune je doveo i arheologa Antona Gnirsa koji je na njima obavio značajna iskapanja velikoga broja arheoloških lokaliteta.

Već 1910. godine otočje je imalo 287 stanovnika, školu, poštanski ured i liječnika, a broj posjeta gostiju stalno je rastao. Kupelwieser je svojim pothvatom omogućio i zapošljavanje velikog broja radnika iz okolice.

Elitno odmaralište pripadnika visokih društvenih slojeva I NP Brijuni

U svom raju koji je stvorio ugostio je aristokrate, elitu, zvijezde. Bili su tamo i Richard Strauss, Thomas Mann, a čak je i James Joyce na Brijunima proslavio svoj 24. rođendan.

‘Iz sjećanja starog Austrijanca’

Koliko je Kupelwieser volio Brijune govori i činjenica da je tamo podigao i obiteljski mauzolej. Nažalost, unatoč oporuci nikada u njemu nije pokopan već u Beču.

Godine 1918., nedugo prije njegove smrti, u Beču je tiskana Kupelwieserova autobiografija pod nazivom “Iz sjećanja starog Austrijanca”. Baš to djelo na najljepši mogući način pokazuje njegovu očaranost hrvatskim otočjem.

U nizu crtica o Brijunima prisjetio se kako je u Aleksandriji kupio 36 palmi visokih dva do tri metra, dao ih iskopati i ponio sa sobom na Brione, da ih tamo presadi. – Kaže se da zaljubljen čovjek čini svakakve ludosti, a to se i ovdje dokazalo, zaključio je ovaj osebujan vizionar koji je požrtvovnošću, ljubavlju i radom izgradio zaboravljene Brijune.

Paul Kupelwieser I NP Brijuni