Zagrebački velesajam: Društveno-gospodarski prostor sa spomenicima kulture čije postojanje ovisi o politici
Zagrebački velesajam leži na pola milijuna četvornih metara. Iako je nekoć bio simbol gospodarstva, u posljednjih je nekoliko desetljeća u stanju stagnacije. To se vidi po stanju i iskorištenosti njegovih paviljona, od kojih su neki i spomenici kulture. Kako su postojali planovi za njegovu gradnju i širenje, za što je zaslužan Većeslav Holjevac, tako je Milan Bandić imao planove za njegovo rušenje. S novom vlašću i drugačijom politikom, budućnost Velesajma je zasad neizvjesna, iako on može još štošta ponuditi građanima.
Zagrebački velesajam | Foto: Screenshot: YouTube/Zagrebački velesajam
Otkako je Zagreb prvi puta spomenut u službenim dokumentima, otada povijest bilježi i tradiciju sajmovanja. Kroz povijest, današnja se hrvatska metropola profilirala u trgovačko središte stoga ne čudi gotovo stalna sajamska aktivnost na ovim prostorima od ranoga srednjega vijeka do danas.
Sami sajam se kroz stoljeća selio s Markova trga na razne lokacije u gradu, ovisno o veličini i potrebi, da bi se potom stacionirao na prostorima današnje Martićeve ulice, zatim na mjestu današnjeg Studentskog centra i Tehničkog muzeja u Savskoj te na velikom prostoru desne obale Save, u Novom Zagrebu, kojeg svi znaju kao – Velesajam.
Da ne ulazimo previše u povijest, obradit ćemo upravo arhitektonski, kulturni i gospodarski aspekt prostora ukupne površine 560.895 četvornih metara omeđenog Avenijom Dubrovnik na jugu, Avenijom Većeslava Holjevca na istoku, Ulicom Joszefa Antalla na sjeveru i Ulicom Radoslava Cimermana na zapadu. Taj prostor je bio ledina sve do pedesetih godina prošloga stoljeća.
S oporavkom europske trgovine, industrije i gospodarstva u cijelosti nakon Drugog svjetskog rata, oporavila se i sajamska djelatnost. Nedugo nakon formiranja ustanove Zagrebački velesajam, 1946. godine, uvidjelo se kako je nužno povećati izložbene kapacitete. No, kako je o svemu u bivšoj državi strogo odlučivala politika, tako je i sudbina Velesajma kakvog danas znamo bila neizvjesna.
Krleža zaslužan za Velesajam?
Kako tvrdi arhitektica Dubravka Vranić u svojoj doktorskoj disertaciji ‘Arhitektura, moć i politika u Novom Zagrebu’, čitavi južni dio grada, pa tako i Velesajam nastali su temeljem neformalnih, zasebnih urbanističkih planova uređenja, s obzirom na to da se vodila bitka među arhitektima treba li metropolu širiti na istok ili na jug zbog čega nije postojao generalni urbanistički plan sve do 1962. godine.
– Zagreb je bio u svojevrsnoj sivoj zoni u kojoj su se razvijale dvije vizije za razvoj grada. Jedna vizija je bila vizija širenja grada na istok, koja je razvijana u državnim institucijama, koju je predvodio Vladimir Antolić, a druga vizija je bila vizija širenja grada na jug koju su gurali arhitekti bliski Krleži, objasnila je Vranić u emisiji ‘Dom na kvadrat’.
Velesajam se tijekom 60-ih i 70-ih godina u značajnoj mjeri proširio. Stanje iz 1968. godine. | Foto: Informacijski sustav prostornog uređenja
Miroslav Krleža bio je blizak s pripadnicima Grupe Zemlja, koja je zbog svojih stavova zabranjena još u Kraljevini Jugoslaviji, iako su njeni članovi nastavili s umjetničkim radom. Predvodnik te grupe je bio arhitekt Drago Ibler, a uz slikare, kipare i pisce, slijedili su ga i kolege Lavoslav Horvat, Stjepan Planić, Mladen Kauzlarić, Drago Galić, Stjepan Gomboš, Josip Pičman i Zdenko Strizić.
Uz želju Krležinog velikog prijatelja i tadašnjeg gradonačelnika Većeslava Holjevca te nekoliko odluka na lokalnoj razini, poput pripajanja teritorija općine Remetinec Zagrebu, stvoreni su svi preduvjeti za stvaranje Novog Zagreba. Među četiri kapitalna projekta bio je i novi Velesajam, koji je po ideji državnih vlasti trebao biti preseljen u Beograd. U realizaciji tih projekata, navodno bez znanja Partije, znatnu je ulogu imao i tadašnji direktor Urbanističkog zavoda Grada Zagreba, Zdenko Kolacio, koji je također bio Holjevčev prijatelj.
Ostvarenja domaće i svjetske arhitekture
Radovi na izgradnji Velesajma započeli su još 1954. godine, dakle osam godina prije GUP-a kojim je po prvi puta definiran razvoj tog područja. Prvu urbanističku koncepciju Velesajma dao je arhitekt Marijan Haberle, no cijeli je kompleks, uz njegovo sudjelovanje u projektiranju nekolicine paviljona, ipak stvoren po urbanističkoj matrici Božidara Rašice koji je predvidio velik broj objekata koji se mogu koristiti i izvan predviđenih sajamskih termina.
Godine 1956., paralelno na lokacijama u Savskoj i u Novom Zagrebu, održan je prvi Jesenski zagrebački velesajam. Zanimljivo, otvorio ga je osobno Josip Broz Tito, uz prvi televizijski prijenos uživo u bivšoj zemlji. Tada je Velesajam imao svega sedam paviljona, no znatnim širenjem, napose u šezdesetima i sedamdesetima, proširit će se na čak 47 paviljona ukupne površine oko 250.000 četvornih metara te nekoliko zgrada poslovne namjene.
Kako je bilo pravilo da svaka zemlja izlagač dobije svoj paviljon, tako su u širenju Velesajma sudjelovali i arhitekti iz inozemstva. Posebno je upečatljiv ‘Kineski paviljon’, kojeg je 1957. godine projektirao Cheng Sun Mao. Riječ je o sklopu četiriju paviljona tipične kineske arhitekture, koji su danas pod oznakama 11a, 11b, 11c i 11d uvršteni na popis spomenika kulture.
Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu projektirao je Cheng Sung Mao | Foto: Bauštela.hr
Talijanski arhitekt Giuseppe Sambito projektirao je 1961. godine ‘Talijanski paviljon’. On je specifičan po svojih 12 ‘obrnutih piramida’, nosivim elementima koji zaklanjaju glavni izložbeni prostor i djelomično preuzimaju opterećenje krovne konstrukcije. Taj se paviljon dugo koristio za Zagreb Auto Show, no danas mu je potrebna temeljita sanacija. Također je uvršten na listu spomenika kulture.
Talijanski paviljon specifičan je po svojim ‘obrnutim piramidama’ | Foto: Bauštela.hr
No, i naši su arhitekti projektirali nekoliko značajnih ostvarenja. Tako je već spomenuti Rašica projektirao paviljone 35 i 36, koji su danas spomenici kulture, a nekoć su nosili nazive ‘Mašinogradnja’ i ‘DDR’ po tvornici i državi koje su u njemu izlagale svoje proizvode.
Brojni spomenici kulture
Među spomenike kulture spada i Vitićev paviljon 40, kojeg je nekoć koristila Zapadna Njemačka. Kako piše novinar Globusa, Boris Orešić, ‘tadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac inzistirao je da taj objekt bude posebno reprezentativan jer je postojala prijetnja da se Velesajam preseli iz Zagreba u Beograd’. Izgrađen daleko od ulaza i jedini položen mimo dominirajućeg vodoravno-okomitog tlocrtnog rastera, Vitićev je paviljon poseban i po vlačnoj membrani, odnosno krovu nalik na sedlo, a koji je s obzirom na dimenzije značajno arhitektonsko i tehnološko ostvarenje onog vremena. Ovaj je spomenik kulture izgrađen i u rekordnom roku, s obzirom na to da je sva dokumentacija prikupljena u svega tri mjeseca, a gradnja je trajala sveukupno tri i pol mjeseca.
U paviljonu 40, arhitekta Ivana Vitića danas se nalazi klizalište | Foto: Tošo Dabac | Preuzeto s: Facebook/Zagreb kakav je bio nekad (Foto/video)
Među spomenicima kulture i objektima koji imaju ambijentalnu vrijednost spominju se još paviljoni 5 i 6, izgrađeni 1956. godine po projektu Marijana Haberlea, paviljon 8, iz 1960. arhitekta Petera Pixisa, paviljon 9 (SSSR) iz 1956. godine izveden po projektu arhitekta Premužaka, paviljon 20 (ČSSR), također iz 1956. godine po projektu Josefa Hrubýja, zatim paviljon 28 (Đuro Đaković) izveden po projektu Miroslava Begovića 1961. godine, paviljon 39 Branka Pešića iz 1967. godine te skulptura ‘hipar’ (hiperbolni paraboloid) Božidara Rašice iz 1956. godine koja je služila kao ulaz, info pult i nadstrešnica.
Stanje stagnacije
Unatoč svojoj arhitektonskoj, spomeničkoj i ambijentalnoj vrijednosti brojni paviljoni danas više ne služe svojoj originalnoj svrsi. Tomu u prilog idu i društveno-političko-gospodarsko-tehnološke prilike zbog kojih je izlaganje postalo skupo, logistika komplicirana, a interes malen, s obzirom na dostupnost informacija putem interneta. Dio paviljona, poput Kineskog, pretvoren je u urede, u Vitićevom paviljonu je, primjerice, klizalište, u jednom od Haberleovih karting-staza, a recimo paviljon ‘Đuro Đaković’ izložen je propadanju, kao i Talijanski paviljon.
Velesajam je prošao i transformaciju u devedesetima te nestanak industrijskih giganata relativno bezbolno, s obzirom na to da se u podosta manjem obujmu još uvijek ondje održavaju sajmovi poput četiriju posvećenih upravo arhitekturi, o kojima smo pisali ovdje.
No, kakva će mu biti budućnost, ponovno ovisi o politici. Iako istoimena tvrtka koja upravlja prostorom Velesajma nije gubitaš, nema na raspolaganju tolika sredstva za ulaganje u promociju i marketing te istovremenu obnovu paviljona. Brojni su prostori u najmu, pa se tako ondje može naći restoran, kongresni centar, igraonica i brojni drugi sadržaji koji bi u današnje vrijeme odgovarali Rašičinoj viziji prostora koji se koristi i izvan sajamskih aktivnosti.
Od Velesajma do Manhattana
Ne treba zaboraviti da je postojala i opasnost da cjelokupni Velesajam, zajedno sa svim svojim spomenicima kulture bude sravnjen sa zemljom. Naime, pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je prije četiri godine potpisao ugovor, a zatim i Sporazum o razumijevanju s tvrtkom Eagle Hills iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, čiji je vlasnik Mohammed Al-Abbar, ujedno i vlasnik najvišeg nebodera na svijetu Burj Khalife. Riječ je o projektu ‘Zagreb City’, kolokvijalno znanog i kao ‘Zagrebački Manhattan’
Iako je sadržaj ugovora kao i memoranduma bio dugo vremena u tajnosti, na kraju je otkriveno kako bi projekt anulirao sve odredbe i danas važećeg generalnog urbanističkog plana. Predviđeno je rušenje Velesajma, nogometnog centra Lokomotiva te Hipodroma, što bi ukupno obuhvatilo površinu od 1,1 milijun četvornih metara.
– Uređenjem, postojeći prostor bi se otvorio za sve građane, jer današnji Velesajam i Hipodrom su ograđeni pa im je pristup ograničen, a njihovom se ponudom koristi neznatan broj građana i to manjim dijelom njegova ogromna potencijala. Osim stambenih i komercijalnih prostora te javne infrastrukture, uredile bi se zelene površine i parkovi dostupni za sve. Prostor koji obuhvaća projekt ‘Zagreb City’ trebao bi postati drugo moderno središte grada, nezaobilazna turistička destinacija, a uz sadržaje planiranog modernog Kongresno-sajamskog centra i Tehnološkog parka, Inovacijskog centra i Centra robotike te atraktivnih poslovnih prostora, bio bi i važan poslovni centar Grada Zagreba. Prostor sadašnjeg Velesajma bi postao centar poslovnih okupljanja ne samo Zagreba nego cijele Republike Hrvatske. Razvoj tog prostora značajno bi doprinio razvoju Novog Zagreba jer bi mu se udahnuo novi život. Pješačka zona, parkovi, zelene površine s komercijalnim i ugostiteljskim sadržajima bi podigli kvalitetu života, a moderna i nova javna, poslovna i komercijalna infrastruktura bi povećala vrijednost nekretnina u Novom Zagrebu. Tako mi u Gradskoj upravi vidimo ‘Zagreb City’, piše na stranicama Grada Zagreba još od 2019. godine.
Buduće promišljanje
Ipak, gradska vlast nije na vrijeme donijela potrebne odluke, pa je projekt s istekom rokova zadanih u ugovoru i smrću Milana Bandića propao. To je samo dokaz da je potrebno detaljnije promišljati o iskoristivnosti onoga što već postoji na prostoru Velesajma. Iako postoje brojne arhitektonske studije koje obuhvaćaju taj prostor, one podrazumijevaju znatna ulaganja koja iz raznih razloga nisu moguća.
Dokaz da Velesajam i dalje može biti polivalentan i svrsishodan, možemo naći u recentnoj povijesti. Naime, njegovi paviljoni su tijekom Domovinskog rata služili kao transportni centri i skladišta humanitarne pomoći, dok je zagrebačka policija ondje organizirala svoje upravne poslove. Nakon potresa 2020. ondje su se održavale sjednice Gradske skupštine, a tijekom pandemije koronavirusa u prostorima Velesajma organizirani su punktovi za masovno cijepljenje, piše novinarka Večernjeg lista, Mia Mitrović.
Velesajam može biti i mnogo više od toga, poglavito u slučaju katastrofa i opasnosti. Naime, nedaleko od Vitićeva paviljona nalazi se vodocrpna stanica, koja se nalazi na izvorištu vode dubine šest metara. Ondje započinje vodoopskrbni sustav Velesajma koji nije spojen s gradskim vodovodom. Uz kulturnu, arhitektonsku, povijesnu i gospodarsku vrijednost, Velesajam može u svakom segmentu služiti građanima. No, kao i kroz njegovu povijest, na vlastima je da odluče na koji način će to biti.
