Kinetička arhitektura u teoriji postoji stotinjak godina: Jedan Hrvat ju je umalo pretvorio u djelo
Kinetička arhitektura u teoriji postoji stotinjak godina. No, teoretski i praktično se razvija tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je o pokretnim građevinama počeo promišljati i hrvatski arhitekt i akademik Andrija Mutnjaković. Stvorio je nekoliko projekata koji su ušli čak i u međunarodno priznate definicije kinetičke arhitekture, no nažalost, nijedno djelo nije ostvareno.
Maketa kinetičkog modela crkve sv. Petra u Splitu | Foto: Screenshot: Facebook/Oris – Kuća arhitekture
Arhitektura, iako je kroz stoljeća doživjela brojne transformacije, statična je disciplina. Graditeljska djela nastala zahtjevima pojedinaca i društava, vizijama arhitekata pretočena na papir, a zatim i u stvarnost, nepokretna su. Do prije sedamdesetak godina gotovo je bilo nemoguće zamisliti da se na nekom objektu pomiče bilo što osim vrata, prozora i dizala.
Još je teže bilo zamisliti da se pomiču veći dijelovi objekata, pa i čitave zgrade. Ipak, razvojem znanosti i tehnologije, danas se možemo diviti kinetičkoj arhitekturi, premda takva ostvarenja nisu brojna. Stadioni s pomičnim krovovima, dvorane s pomičnim tribinama, paviljoni čiji se zidovi mogu sklapati i produljivati, transformirajući tako izložbeni prostor, postaju dio naše svakodnevice.
Prema definiciji iznesenoj u znanstvenom članku ‘Kinetička arhitektura: Koncept, povijest i primjena’, objavljenom u travnju 2018. godine u časopisu International Journal of Science and Research, ‘koncept kinetičke arhitekture je projektiranje zgrada s transformativnim i automatiziranim elementima. Oblik zgrade mijenja se kako bi odgovarao zahtjevima ljudi i prilagođavao se uvjetima u okolišu.’
Nešto kompliciraniju definiciju izveli su William Zuk i Robert H. Clark u svojoj knjizi ‘Kinetička arhitektura’, objavljenoj 1970. godine. Prije njih samo su dvojica arhitekata napravili značajne pomake od teorije k praksi. Jedan je Talijan Angelo Invernizzi koji je 1935. projektirao i izgradio Villu Girasole, u prijevodu Kuću suncokret. Drugi je Yona Friedman sa svojim ‘Manifestom kinetičke arhitekture’ iz 1958. godine, u kojem se pita: Zašto bi arhitekti uopće odlučivali umjesto stanara njihovih zgrada?
Zuk, Friedman, Mutnjaković…
Upravo u vrijeme Yone Friedmana, kinetičku arhitekturu i teorijske postulate stvaranja slobodnog prostora počinje proučavati i jedan Hrvat. Riječ je o arhitektu i akademiku Andriji Mutnjakoviću. U intervjuu za Jutarnji list iz 2019. godine, on podsjeća kako ipak nije pionir kinetičke arhitekture u Hrvatskoj.
– U hrvatskoj je arhitekturi prvi kinetički projekt, s površinom na krovu koja se rastvara, napravio Josip Pičman, još 1931. godine. Već se tada razmišljalo o kinetici, rekao je tada Mutnjaković.
Andrija Mutnjaković | Foto: Screenshot: YouTube/HRT
No, on je, uz mnoga svoja ‘statična’ djela po kojima je poznat (Gimnazija Lucijana Vranjanina i Kazalište Trešnja u Zagrebu te Nacionalna knjižnica Kosova u Prištini), stvorio i nekoliko kinetičkih projekata. Na stranicama HAZU-a navedeni su njegovi projekti: Obiteljska vila u Hollywoodu, stambeno naselje za Luxembourg, lebdeća kuća za izložbu TERRA 2 u Wroclawu, crkva Svetog Petra u Splitu, obiteljska kuća Reggio Emilia, paviljon u Veneciji, stambeno naselje u Milwaukeeju…
Definicija kinetičke arhitekture
Njegov je rad međunarodno priznat. Knjiga ‘Andrija Mutnjaković: Kinetička arhitektura/Kinetic Architecture’ iz 1995. godine uvrštena je u leksikon ‘Oxford Dictionary of Architecture’ 2016. godine, gdje je navedena kao literatura za pojam kinetičke arhitekture.
No, nažalost, niti jedno njegovo kinetičko djelo nije ostvareno, iako za neke, poput crkve Svetog Petra u Splitu postoje čak i kinetičke makete. Ipak, Mutnjaković je ponosan na svoj rad, kojeg je HAZU sabrao u mapu ‘Kinetic Architecture’ 2021. godine. U mapi se kao jedan od četiri odabrana rada spominje i Domobil, odnosno koncept obiteljske vile u Hollywoodu u obliku cvijeta.
https://www.facebook.com/hma.hazu/videos/1145993042545940/?__tn__=%2CO-R
– Držao sam predavanje na postdiplomskom na Sveučilištu u Veneciji, gdje sam najviše govorio upravo o ovom projektu. Uz predavanje sam napisao i tekst o tome zašto su tratinčice pametnije od ljudi, kao malu provokaciju. Središte tratinčice je život. Latice nemaju veze sa životom, one su čisti pokrov koji se zatvori kada padne mrak i kada počne padati kiša. Upravo sam to želio postići s Domobilom, otkrio je Mutnjaković.
U mapi su još predstavljeni njegovi projekti crkve Svetog Petra u Splitu te kuće u Reggio Emiliji i paviljona u Veneciji, ali pod imenima Kinetic Dome, Ornitoterro i Flower House. Istoimena izložba je održana lani u listopadu, gdje su svi zainteresirani mogli pobliže vidjeti njegove radove i razmišljanja.
Lako izvediva djela
Mutnjaković je obrazložio kako bi kinetički dijelovi njegovih građevina bili izrađeni od lakog aluminija, kao što su se u to vrijeme radila avionska krila. Sam sustav je, pak, višedijelni te se mogao neovisno otvarati i zatvarati, zadovoljavajući čovjekove potrebe i izlažući, odnosno, skrivajući unutrašnjost od vremenskih uvjeta, baš kao po definiciji s početka ovog članka.
https://www.facebook.com/orishouseofarchitecture/videos/10155218986937014/?__tn__=%2CO-R
Iako je u 94. godini života, Andrija Mutnjaković je još uvijek aktivan. U ožujku prošle godine je HAZU-u predao svoj atelijer sa svom građom koju je stvarao za života. Time će se omogućiti sistematizacija, ali i bolje upoznavanje njegova rada u stručnim krugovima. U studenom je, pak, otputovao u Prištinu kako bi primio ključeve grada i tim činom postao njegov počasni građanin. Da je ostvario jedno od svojih kinetičkih djela, njegovo bi ime bilo neizbrisivo u povijesti hrvatske, ali i svjetske arhitekture.
Ovako, u Hrvatskoj, osim nekoliko dvorana s teleskopskim tribinama, u kinetičke objekte možemo uvrstiti jedino rotirajući kafić u kupoli hotela Antunović u Zagrebu. Prije četiri godine je u sklopu obnove TV tornja na Sljemenu planiran i rotirajući restoran, kako je tada pisao Večernji, no to nije ostvareno. U regiji je najpoznatiji kinetički objekt rotirajuća kuća u selu Srbac, na granici BiH i Hrvatske. Izgradio ju je samouki graditelj Vojin Kusić kojemu je to bila životna želja.
https://www.facebook.com/novabhtv/posts/pfbid022WMhtTYs8B2LNdcxgwVpXb8GmzVJiBdaDavSrwEjna4XhGDd8Kc6G95d4mpiM2vyl?__cft__[0]=AZUyu4um0HDuJE4utCNWkHU6tu1Qs50v4Qm5194HhpLmpzMmuW7tsl7l3iwEOAj5aJcaTwwkwe_mLj5fq88Ikr3cj-r2ckGMTSY1DoYkAfKhIl–OsstDTYIBync4GPM6DY3z4fuKFh6p5B_XGmvcEvM&__tn__=%2CO%2CP-R
