Bilježnica troškova o izgradnji zagrebačke kuće iz 1939. krije lijepu priču
Priča o izgradnji jedne kuće u Zagrebu počela je 1939. godine. Više od dvadeset i pet godina nakon, kuća je dobila svoju nadogradnju, a proces u kojem je kat kuće nastao postao je priča o jednoj obitelji i prijateljima koji su u godinu dana napravili kuću čija priča traje i danas.
Kalendar 1966. godine | foto: Sanja Žagmeštar
U vrijeme izgradnje kuće Sanja Žagmeštar imala je četiri godine. Njeni roditelji odlučili su 1966. godine izgraditi kat na roditeljskoj kući, koju su djed i baka gradili 1939. godine. Bila bi to još jedna u nizu priča o nadogradnji kata obiteljske kuće da Sanjina majka nije zapisivala svaki korak izgradnje, kao i svaki trošak.
– Mama je vodila bilježnicu izdataka jer je trebala znati točan iznos svih troškova, kaže Sanja. Ograničen iznos novca, ondašnjih 6,500,000 dinara moralo je biti dovoljno za sav materijal, plaću radnika, ali i hranu. Ručak se kuhao svaki dan, jer to je bio dio pogodbe s radnicima, dodaje.
Za vrijeme izgradnje kata mama je bila učiteljica, a kako su kada je započela izgradnja bili praznici, kupovala je sav materijal po popisu koji joj je radio tata, kaže Sanja i dodaje kako je obitelj imala novca jer je mama prodala stan u zagrebačkom kvartu Trešnjevka. Unatoč praćenju svakog troška, osnovni budžet je premašen, a to se vidi po trajanju izgradnje i posudbama zapisanima u bilježnici. Priča o izgradnji kata budi lijepe uspomene u Sanjinoj obitelji koja i danas živi u istoj kući.
Podatci o izdanom novcu za materijale | foto: Sanja Žagmeštar
Radovi od jutra do noći
Bilježnica s troškovima postala je popularna kada ju je Sanja objavila u jednoj Facebook grupi, obraćajući posebnu pozornost na količinu ugrađenog željeza kao razlog zbog kojeg je kuća za vrijeme potresa prošla neoštećeno.
– Ne može se kat samo nasloniti na postojeću kuću, rekao je 1966. godine statičar. Upravo je ta izjava razlog premašivanja budžeta kojeg je Sanjina obitelj imala. Napravljena je deka od 70 centimetara, a proširen je i dio prizemnice. Betonirala se od sedam ujutro do deset navečer, a napravljena je na tri stupa zbog kojih su se susjedi tada šalili kako se gradi bunker, a ne kat kuće. Mama kaže da je u toj deki bila mreža sastavljena od svih brojeva željeznih šipki, dodaje Sanja.
Stranica s podatcima o korištenom cementu i željezu | foto: Sanja Žagmeštar
Deku su radili radnici iz Tvornice metalnog namještaja i dječjih kolica Jadran, njih deset. Bili su to radnici iz tvornice u kojoj je radio Sanjin tata pa su rado došli pomoći. I nisu bili jedini.
– Vodovod je napravio rođak Pepo, a struju su sami napravili tata i njegov prijatelj Tomica, objašnjava Sanja i dodaje kako je parkete napravio tatin prijatelj, gospodin Matoković, a tata mamine najbolje prijateljice, keramičar gospodin Štefica, složio je pločice. Na bojanju kuće radio je prvi susjed maler, gospodin Batić.
– Iz ovog svega što sam napisala, vidi se da je ovo uz priču o gradnji kuće i priča o jednoj obitelji, njihovim prijateljima i lijepom životu u ta vremena, priča Sanja.
Stranica u bilježnici s posudbama | foto: Sanja Žagmeštar
Kuća nakon potresa
Do potresa 2020. godine bilježnica s troškovima bila je obiteljska priča. Nakon potresa, postala je priča o ispravnom načinu gradnje obiteljskih kuća. – Mogu zamisliti tatu kojeg više nema kako govori: Evo…ništa se nije dogodilo našoj kući jer sam ja to tako zamislio, kaže Sanja te dodaje kako su se investicije njenih roditelja svakako isplatile. Za vrijeme oba potresa, kaže, nije pala ni jedna knjiga, čaša, slika… Kuća je prošla bez oštećenja.
Nakon potresa Sanja je objavila dodatne fotografije bilježnice, a mnogi ljudi javili su joj se da su i njihovi roditelji vodili slične dnevnike. Danas se sve drugačije radi, misli Sanja, ljudi sve predaju arhitektima koji odrade i radove, i troškove, sve. Vode li i danas ljudi takve dnevnike ne zna.
– Znam samo da živim u najljepšoj kući koja postoji, jer je to moja kuća, kaže za kraj Sanja.
Izdani novac za materijale i hranu | foto: Sanja Žagmeštar
