'Svi putevi vode u Rim': Stari Rimljani izgradili su 400.000 kilometara kvalitetnih cesta

Rimljani su još prije Kristove ere počeli s izgradnjom naprednih cesta od kojih mnoge postoje još i danas. Razvili su nove načine izgradnje zbog čega su im ceste bile iznimno napredne za to doba.

Antički Rim bio je poznat po svojoj izvrsnosti na području graditeljstva i arhitekture. Njihovi mostovi, ceste, kanali i građevine drže korak s vremenom i nakon 2.000 godina. Mreža antičkih rimskih cesta dosezala je 400.000 kilometara. Od tog ukupnog broja, otprilike 80.500 kilometara cesta bilo je od kamenih blokova. Ceste su im bile jako važne radi bržeg i jednostavnijeg prijenosa dobara kroz ogromno carstvo.

Izgradnja cesta

Nisu imali jedinstven način gradnje cesta koji se primjenjivao svugdje. Ovisno o kakvoći tla, lokaciji, stupnju podignuća i dostupnim materijalima, mijenjali su pristupe izgradnji cesta. No, svakako su imali nekoliko osnovnih pravila izgradnje.

Prosječna širina ceste bila je između 5,5 i 6 metara. Slojevi prilikom izgradnje su također bili standardni. Rimljani su primjenjivali pet slojeva, a većini je naziv na latinskom jeziku: Temeljni sloj, Statumen, Rudus, Nucleus i Summum dorsum.

Slojevi ceste

Temeljni sloj je najdonji sloj koji je morao biti kompresiran kako bi se spriječilo bilo kakvo pomaknuće statike ceste prilikom prijenosa velikog tereta. Kada su se temelji izravnali, premazivali bi ih s pijeskom ili mortom.

Statumen (na latinskom – država) drugi je sloj prilikom izgradnje. Njega se ravnalo na temeljni sloj. Radili su ga od šljunka kojem komadići kamenja nisu smjeli biti veći od pet centimetara. Debljina ovog sloja varira od 25 do 60 centimetara ovisno o tlu na kojem se cesta gradila.

Rudus (na latinskom – sirovo) treći je sloj koji je napravljen od miješanja statumena i cementa. Debljine je dvadeset centimetara.

Nucleus (na latinskom – jezgra) četvrti je sloj ceste. Dobio je taj naziv zbog svoje čvrstoće koju daje cijeloj statici. Rađen je od cementa, pijeska i šljunka u debljini od trideset centimetara.

Summum dorsum (na latinskom – visoka leđa) površinski je sloj ceste. Radili su ga od kamenih blokova debljine petnaest centimetara.

Još u ono doba ceste su namjerno bile zakrivljene prema rubnom dijelu kako se kiša ne bi zadržavala na sredini. Neke ceste imale su čak i odvodne kanale, također zbog kiše. Sa svake strane ceste nalazio se šljunčani put za pješake, varirao je širinom od jednog do tri metra. Pješački dio odvojen je od ceste uspravnim pločama. Svakih pet metara jedna je od ploča bila malo viša kako bi se ljudi pomoću nje mogli lakše popeti na svog konja.

‘Svi putevi vode u Rim’

Ova poznata antička uzrečica nastala je zbog cestovne mreže koju je Rim imao još prije Krista. Najstarija cesta tog doba bila je Via Appia koja je spajala Rim s jugom Italije, a bila je dugačka 261 kilometar. Cesta je kasnije produžena do krajnjeg jugoistoka na ‘peti talijanske čizme’. Druga najpopularnija cesta bila je Via Popilia. Ona je spajala Rim sa sjeverom Italije. Na početku drugog stoljeća prije Krista, izgradili su još nekoliko važnih cesta: Via Aurelia, Via Flaminia, Via Aemilia, Via Valeria i Via Latina. Naravno, sve te ceste vodile su u Rim.