Bauštelska reportaža: Ova mega zgrada u kojoj su rađeni prvi priuštivi stanovi niknula je iz vrta

Vlaška je do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće bila gotovo neizgrađena. No, onda se grad krenuo ubrzano širiti, a na istočnim rubovima tadašnjeg Donjeg grada pojavilo potencijalno zemljište za gradnju. Pod kapom Zagrebačke nadbiskupije do danas jedan od najvećih arhitekata za Zagreb, Hugo Erlich, bio je zadužen osmisliti smještaj za velik broj ljudi. Tako nastaje koncept kompleksa Nadarbine, svima u poznatiji kao Mali Vatikan, zbog očite veze s Crkvom. Originalno je imao vjerojatno 227 stanova, od manjih do peterosobnih, te 19 lokala. S nešto više stanova u 2024. godini konačno je dočekao obnovu o kojoj smo doznali više u zanimljivom obilasku u pratnji povjesničara arhitekture i stanara ove posebne zgrade.

‘Mali Vatikan’ kolokvijalni je naziv za legendarni kompleks nastao na nekada rubnom dijelu Donjeg grada koji je jedan od prvih oblika ‘priuštivog’ stanovanja. Omeđen je Bauerovom na istoku, Martićevom na jugu, Vlaškom na sjeveru te Ratkajevim prolazom na zapadu. Riječ je o mega kompleksu koji u prolazu ne možete ne zamijetiti, a čiji naziv krije tajnu njegovog nastanka.

Posljednjih dana ili čak tjedana postaje jasno da se megalomansko zdanje, svojevremeno najveće u Zagrebu, mijenja. Oko kompleksa, sa strane Vlaške mogu se uočiti skele i materijali koji odaju da će kultni objekt oblika slova ‘H’ dobiti novo ruho.

Iako zgrada stara 100 godina gotovo pa nije stradala u potresu, otkrili smo da će se na njoj uređivati sitne konstrukcijske pukotine, popravljati stubišta i mijenjati otrovno azbestno krovište. Cijelu priču kompleksa službeno poznatog kao kompleks Nadarbine doznali smo od povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića, ali i predstavnice suvlasnika Ive Bošnjak, kao i nekih drugih stanara zgrade u obilasku u okviru Open House festivala koji se jesenas održao u Zagrebu.

Dvorišta štite od buke

Pred sam kraj obilaska, kroz napola podzemnu etažu jednim od brojnih stogodišnjih hodnika, vlasnica stana u suterenu okrenutog na unutarnje dvorište ljubazno nam je pokazala tajni kutak zatvorenog unutarnjeg dvorišta inače dostupnog samo stanarima. Tako smo otkrili da brojne stanove ovog mega objekta u centru od buke štite polu i potpuno zatvorena dvorišta koja istovremeno pružaju i dašak zelenila među nekima od glavnih donjogradskih ulica.

Dvorištima je zgrada obogaćena prilikom gradnje i ovo je nešto što gradnju krasi od ‘početaka’. Ipak, ono što se u međuvremenu promijenilo je broj stanova. Nekada nije prelazio 227 stambenih jedinica, a stanova je danas nešto više, zbog čega su se u jednoj mjeri promijenile i površine tlocrta pojedinih stanova.

– Mislim da su iznad 114, 114 do 201 kvadrata. Peterostobni su oko 100, ali i neki su stanovi podijeljeni na dva sad u novije vrijeme, zato je možda nastao broj sa 220 na 256. Peterosobni stanovi i dalje postoje, i nalaze se sa strane Bauerove, rekla je jedna od stanarki dijela koji izlazi na Bauerovu.

Izvorni broj stanova ostaje misterij

Novine kažu, nadovezao se Damjanović, kako je zgrada završena 1930. godine, no da su dvorišna krila do  kraja zapravo sagrađena 1931. . Ipak, same podatke o točnim vremenskim okvirima nije lako pronaći pa se može ‘zbrajati’ uz pomoć dostupnih podataka. Cijeli kompleks na kraju je poprimio oblik slova ‘H’, ali sa dva poprečna elementa. Radove je pak 1929. i 1930. nešto zaustavila gospodarska kriza, no na kraju je izgrađen pozamašan broj ‘priuštivih’ stanova, kakvima bi se danas smatrali, njih preko 200.

– Na kraju je od planiranih 150 prema novinama iz 1931. izvedeno 222 stana, prema Ehrlichu 227. Moguće da je Ehrlichov, naravno, kad je on ipak arhitekt, podatak točniji. Od toga 201 stan se iznajmljivao, dok je preostalih 26 stanova bilo podvorničko. Danas bi se reklo za kućepazitelja ili domara. Bili su to dakle stanovi za nadzornike zgrada, ispričao je Damjanović.

Stoga nije sigurno jesu li bila 222 stana ili njih 227, iako se podatak iz Erlichove dokumentacije doima vjerojatnijim. U prilog ovom podatku ide i činjenica da je kompleks Nadarbine bio podijeljen u 26 zgrada.

Najviše trosobnih stanova

Prevladavali su trosobni stanovi kojih je bilo 172. Bilo je zatim šest peterosobnih, 15 četverosobnih, 15 dvosobnih, devet garsonijera s dvije sobe, kako su stanovi bili opisani, a što se ne poklapa s današnjim konceptom. Stanovi su prema novinskim zapisima iz međuratnog razdoblja bili vrlo svijetli te dobro opremljeni sa svom potrebnom opremom.

Svaka soba tada se iznajmljivala za 720 dinara, tako da se najamnina plaćala ovisno o broju soba koje su postojale u kompleksu. Bilo je tu i lokala, koji su se u određenom manjem broju održali do danas dok se broj stanova promijenio, rekla je jedna stanovnica iz ulaza na Bauerovoj.

Vodič Damjanović napomenuo je kako prema originalnom nacrtu zgrada u prizemlju ima 19 lokala koji su bili korišteni u razne svrhe. Iako nisu bili idealni jer su praktički građeni na razini suterena, što se i kritiziralo krajem 1920-ih.

Zbog manjka stanova

Ono što vjerojatno rijetki znaju jest da je kompleks nastao kao oblik priuštivog stanovanja u međuratno doba kad je Zagrebu prilično dobro išlo. Kao i da je bio jedan od kompleksa koji su potpomogli razvoju novog, istočnog dijela Donjeg grada kada se Zagreb krenuo širiti. Objekt je specifičan po kućici u sredini, a osmišljen je i realiziran u neohistoricističkom stilu.

– Interijer se manje-više pripisuje Erlichu i ljudima iz njegovog ateljea. Uoči gospodarske krize, 29. i 30. gradi se neopisivo te je cijeli ovaj prostor zapravo jedno veliko gradilište, ispričao je vodič ture Damjanović dodajući kako isti prostor svojevremeno nije bio toliko luksuzan, iako je otuda krenula intenzivnija gradnja (otkako više nije bilo vojarne i klaonice).

U vrijeme kad kompleks nastaje, kontekst izgradnje mega-zgrade posebno je zanimljiv stoga što je Zagreb bio manji od Graza, da bi se uslijed snažnog industrijskog razvoja međuratnom razdoblju (drugom desetljeću 20. stoljeća) poduplao. Tu na red dolazi zgrada Nadarbine, većini poznata po kolokvijalnom nazivu Mali Vatikan.

Odzvonilo otrovnom azbestnom krovištu

Danas je zgrada, točnije kompleks Mali Vatikan vrlo aktualan zbog ranije spomenute obnove u koju kreće, a koja je važna više kako bi se na zgradi ‘sredilo’ nedostatke zbog neodržavanja, više nego radi potresnih oštećenja. Iako ojačanje konstrukcije nije naodmet.

Kako smo doznali, potres nije bio toliko snažan da bi zaista narušio konstruktivna svojstva. Uglavnom se radi o lokalnim pukotinama, a manje je konstruktivnih oštećenja koja će se obnavljati mrežicama.

Kao što je rekla predstavnica suvlasnika u Bauerovoj, naljepnice na ulazima uglavnom su bile zelene boje, no obnovom će se svejedno učvrstiti zgradu i osigurati ju u budućnosti. U unutrašnjosti će se raditi krovovi, mijenjati pokrov, te oluke, snjegobrane i krovište od otrovnog azbesta. Uoči početka obnove ovog značajnog kompleksa koji predstavlja neki novi oblik stanovanja, vrijedi se vratiti u prošlost i prisjetiti njegove priče.

Sve niknulo iz vrta

Izvan granica dotad izgrađenog dijela grada, na današnjoj Vlaškoj koja se tada već bila formirala između 19. i 20. stoljeća ipak je i dalje samo gdjegdje bila pokoja kućica. Praktički na samom rubu Zagreba poznati Maksimilijan Vrhovac utemeljuje ogroman vrtni kompleks, i tu je kasnije niknula Nadarbina. Do danas prepoznatljiva građevina na tom prostoru prva je nastala na samom kraju 18. stoljeća, takoreći usred vrtnog kompleksa nadbiskupije.

– Ova (kućica) je sagrađena 1790. godine, jer je Maksimilijan Vrhovac pisao dnevnik i imate za svaku godinu ponos i spominje tu kućicu, pretpostavlja se da je sagrađena 1790. godine iako nije sačuvana nekakva bogatija dokumentacija koja bi tome svjedočila, pojasnio je Damjanović.

‘Silinu ljudi trebalo je skućiti’

Dakle, osim glavnine koja je bila iskorištena za vrt i vrtnih kapija, bila je tu i ova središnja zgrada. Taj dio s vrtom nalazio se u dijelu Donjega grada koji se krenuo formirati uoči Regulatorne osnove, točnije u doba Prvoga svjetskoga rata. A prošlo je određeno vrijeme prije nego li je isti prostor dobio i značajniju građevinu jednog od do danas najvećih arhitekata zaslužnih za razvoj Zagreba, Huge Erlicha.

Bilo je to u 1920-im godinama, odnosno između 1918. do 1931. godine kada Zagreb postaje glavni kulturni, gospodarski, ekonomski te obrazovni centar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedan dio industrije seli se ondje, a već 1931. godine u Zagrebu je oko 175.000 stanovnika. Tu na red dolazi Nadarbina, koja se jednim dijelom pojavila kako bi riješila stambeno pitane mnogih.

– Grad se poduplao. I sad tu imamo jedan veliki problem koji je se djelomično pokušao riješiti Nadarbinom, a to je da se svu tu silinu ljudi koja se u Zagreb doseljavala trebalo negdje skućiti. Čitate li novine iz 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća možete vidjeti da se slično kao danas ‘kukalo’ da su stambeni prostori užasno skupi, da ljudi žive u stračarama, da se gradi jako puno građevina bez građevinske dozvole, ilegalnih objekata, rekao je Damjanović.

Graditeljstvo, obiteljska tradicija

Krenulo se izgradnjom istočnog i zapadnog krila, a za sve je bio zaslužan jedan od najvažnijih zagrebačkih arhitekata. U opusu je arhitekta kojeg je obitelji prilično aktivne na polju graditeljstva. Otac Herman Erlich bavio se gradnjom cesta i drugim tipovima gradnje, a brat Adolf bio je građevinar. Nakon školovanja u Beču svoj rad nastavio je samostalno, u vlastitom poduzeće koje se proširilo nakon 1917.

Isprva su građena dva bočna krila imala 150 stanova. Do početka 1928. godine gradilo se jako brzo, a prema novinarskim natpisima, u 11. ili 12. mjesecu, dakle krajem 1926. izgrađeno je istočno krilo, dok je zapadno završeno poznatim Ratkajevim prolazom. Zgrada je građena tako da kroz prolaz i dvorišta stanari imaju svjetla, kao i zahvaljujući poluzatvorenim odnosno zatvorenim dvorištima.

Pitanje međukatne konstrukcije

Do danas, kao što je slučaj s brojem prostorija u zgradi, nije kompletno jasno kakva je konstrukcija zgrade, o čemu je posvjedočila i predstavnica stanara iz dijela prema Bauerovoj ulici koja se s ovim pitanjem susrela prilikom ulaska u obnovu. Dok su novine najavljivale deke od armiranog betona kao međukatnu konstrukciju, da se, među katovima arhitektovim riječima ‘ne bi provlačila gamad’, prilikom pripreme dokumentacije pred obnovu pokazalo se da je situacija ipak nešto drugačija.

Barem na istočnom dijelu iz statičkog izvješća se daje iščitati da je ta međukatna konstrukcija višim etažama drvena, ali opet u ovom donjem dijelu iznad podruma jest armirani beton, nadovezuje se predstavnica stanara Iva Bošnjak. Pretpostavlja se da je to ujedno jedini betonski dio konstrukcije koja je potres, kao što je već rečeno – vrlo dobro podnijela, a koja se ipak uređuje.

Natječaj za izvođača raspisan je u ožujku, kao prvi u sklopu takozvane ‘blokovske javne nabave’. Njome će novo lice dobiti nevjerojatni kompleks sa ukupno 25 ulaza i 259 stanova, i to za 8 milijuna eura kolika je vrijednost nabave.

Preostale bauštelske reportaže pronađite na poveznici.