Klesar Branimir Budak dao otkaz pa započeo svoj biznis: 'I sada se budim svaki dan u 5 ujutro, ali s puno više elana'

Bivši student modnog dizajna na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Zagrebu, nekadašnji agent u prodaji, nagrađivani humanitarac, veliki zaljubljenik u umjetnost. Danas? Otac, suprug i vlasnik klesarskog obrta. Branimir Putnik Budak je 32-godišnji Zagrepčanin koji se u životu vodio strašću te nije odustao goniti snove dok god se nisu ostvarili. Ovo je njegova priča.

Branimir kaže kako je studirao na ‘najljepšem mogućem fakultetu u Zagrebu’ u generaciji koja je iznjedrila talentirna mlade ljude koji su već sada važna imena svjetskog modnog dizajna, međutim, svjetska kriza nije bila poticajno vrijeme za uspjeh u toj branši niti je motivirala za bavljenje tim poslom.

Ponos Hrvatske

– Svi smo bili prestrašeni budućnosti, držali smo se fakulteta i snivali kako ćemo kreirati najljepše komade odjeće. Zatim su počele naglo propadati tekstilne firme i taj pritisak se itekako osjetio na našem fakultetu. Nije tada bilo ni društvenih mreža niti Europske unije da ponudi širinu prilika za budućnost. Uvijek sam se držao onog kako loša vremena grade dobre i hrabre ljude, priča Branimir.

Kaže kako je osnovao udrugu u kojoj je bio aktivan. Obožavao je crtati i stvarati pa je to usmjerio na humanitarni rad i volontiranje s djecom za što je dobio i nagradu za Nagrada za poštenje, dobrotu, humanost i hrabrost predsjednika Hrvatske – Ponos Hrvatske za 2012. godinu. Kaže kako si je dane uljepšavao davanjem nade i osmijeha, ali misli kako su i njemu djeca puno pomogla.

Nastavio je govoriti o izazovima traženja posla. Supruga je zatrudnjela i trebalo je ‘od nečega živjeti’, poslao je stotine mailova s motivacijskim pismima, bez odgovora. Selidba u inozemstvo činila se kao sve izglednija opcija.

– Svoj mali auto napunili smo stvarima i krenuli u Austriju majci i očuhu. Očuh je bio klesar u lokalnoj firmi koja se bavi kamenom. Odmah sam počeo raditi no nisam bio presretan. Smetali su mi prašina, fizički rad i rano ustajanje jer se radilo i sto kilometara od kuće. No zavolio sam posao jer mi ga je očuh uvijek pokušavao prikazati na jedan drugačiji i ljepši način. I s vremena na vrijeme mi je dozvoljavao da se okušam u kompliciranijim poslovima, priča nam.

‘Traženje novog poslodavca nije bila opcija, isključivo pokretanje vlastitog posla’

Zbog zdravstvenih problema u obitelji morao se vratiti  u Zagreb i početi ‘snivati hrvatski san’. Ubrzo je dobio posao u prodajnoj firmi u kojoj je isto tako brzo zajedno s 20-ak kolega postao tehnološki višak. Imao je još nekoliko izleta u druge prodajne firme, a vikendima je odlazio na rad u Austriju. Jednog je vikenda umjesto povratka kući produžio u Industrijsku obrtničku građevinsku školu u Zagrebu gdje se odlučio prekvalificirati za klesara.

– Bio sam jedini na prekvalifikaciji, ali mi je uvjet bio da se negdje prijavim za odraditi praktični dio. Odabrao sam klesarsku firmu u svom kvartu i bez posla i novaca počeo kao praktikant raditi besplatno. Cilj mi je bio završiti prekvalifikaciju i vratiti se živjeti i raditi u Austriju. Svidio sam se direktoru koji me ubrzo zaposlio pa sam počeo zarađivati za kruh. Ostao sam tri godine, puno sam naučio, potom otišao i radio u nekoliko klesarskih firmi gdje sam naučio puno i o poslovanju, kazao je.

Jedan je mjesec dobio plaću koja mu više nije bila motivacija.

– Osjetio sam nekako da sam to sve nadišao te da moram pronalaziti svoj put. Tražiti novog poslodavca više nije bio izbor, već je postojala samo čvrsta odluka da pokrenem svoj posao, kaže. I tako je krenula priča o pokretanju obrta. Brzo se snašao, otvorio ga je u nekoliko klikova preko portala E-građani, informirajući se o svemu preko interneta. Kaže kako su mu i Plavi ured i grad Zagreb koji ulaže u poduzetništvo i obrtništvo, puno pomogli. Birokracije gotovo pa i nije bilo.

Profesor akademik i očuh klesar

Pitali smo odakle ljubav prema klesarstvu i što mu ono znači. Branimir isprva nije bio ‘očaran’ ovim poslom, ali mu je ‘igrom slučaja’ uvijek bio izložen, a tako se rodila i ljubav.

– Od svog srednjoškolskog obrazovanja bio sam blizak s kamenom i umjetnošću. U slobodno vrijeme ili na praznicima sam odlazio u atelje svog profesora Zorana Jurića, akademskog kipara. Izvrstan čovjek s krasnom pričom, životnom školom. Atelje mu je prepun skulptura i bisti. Od njega sam upijao znanja i slušao priče o kamenu. Pomagao sam mu na mnogo skulptura, ali i učio o oblikovanju kamena, te se “kalio” tom umjetnošću, kaže.

Osim toga, život mu je dao očuha koji je izvrstan klesar u Austriji koji s ljubavlju i voljom taj posao radi preko 30 godina. Prema kamenu je osjećao i strah i poštovanje, ali nevjerojatnu ljubav.

– Strah je činio oprez da u poslu nikada za sebe ne kaže da je najbolji već da uvijek ima prostora za učenje, a poštovanje jer ga je taj kamen hranio. Ljubav dolazi s radom, a što više radiš to više voliš, zaključuje Branimir koji je danas okupiran izradom i ugradnjom elemenata od kamena, keramike i slim opeke.

Kako ostati u trendu

Najdraži su mu sakralni objekti i kuhinje. Kaže kako je danas lako biti u trendu ako je čovjek otvoren novim tehnologijama i novim načinima razmišljanja. Smatra kako je jedini način za opstanak u svijetu koji se stalno mijenja biti svoj i inovativan, pronaći svoj način rada i u tome postati ‘majstor’.

– Meni je recimo klesarstvo i kiparstvo renesanse inspiracija. Obožavam skulpturu i lijepi životni prostor. Zanimaju me stare tehnike majstora klesara iz tog vremena te proučavam njihov savršeni rad. Razmišljam kako su oni s “primitivnim” alatima radili svjetske građevine i činili u tom vremenu gotovo nemoguće. Sanjam i to mi je poduzetnički cilj da radim lijepe kuće i prostore, te surađujem s arhitektima koji rade s ukusom i stilom, govori nam Branimir.

Kvaliteta, a ne kvantiteta

Pitali smo Branimira da koliko mu se život promijenio otkako je ‘sam svoj šef’, ali kaže kako nema puno razlike od razdoblja kada je radio za nekoga. Ustaje u 5 sati, radne navike su mu ostale, jedina je razlika u tome što se ujutro budi s puno više elana. Kaže kako ga motivacija vodi da svaki dan napravi nešto novo, a svaku večer obavezno radi plan za sljedeći dan.

-Prvi dio tjedna, do srijede, fokusiran sam na obavljanje klasičnih poslova postavljanja i ugradnje kamena, keramike i opeke. Drugi dio tjedna više je administrativan, sastoji se od lakših poslova poput izmjere, fugiranja/silikoniranja i detalja, priča nam. Puno je posvećeniji obitelji i ima više vremen za njemu ‘bitne stvari’.

Po pitanju broja klijenata vodi se kvalitetom, a ne kvanitetom. ‘Kao u odnosima i klijentima, tako i u kvadratima postavljenog kamena ili keramike’ kaže nam. Nema stalne klijente jer to nije takav tip usluge, ali od bivših klijenata najčešće dobije preporuke pa tako radi za njihove prijatelje, kumove, poznanike ili poslovne partnere. Prisutan je na društvenim mrežam, Facebooku, Instagramu i LinkedInu za kojeg kaže da mu najviše odgovara, a baš preko mreža dobija sve više upita o poslu. Kaže kako puno ulaže u kvalitetne alate i materijale koji se stalno mijenjaju, no praćenje trendova olakšava posao i njemu i klijentima.

Nezaobilazno u duhu kraja godine, pitali smo Branimira koje je ciljeve postavio za budućnost?

– Dugoročni ciljevi su mi usmjereni ulaganju u kvalitetnu uslugu specijaliziranu za restauraciju i obnovu starih građevina. Da bih to mogao ostvariti želja mi je završiti majstorski ispit te kupiti dređene stojeve kojima ću moći proizvoditi i obrađivati kamene elemente. Vidim se u klesarskoj struci te popularizaciji tog zanimanja u Hrvatskoj i šire, zaključuje.