Pravih pješačkih zona nema, javni prostor okupirali su ugostitelji koji na njemu zarađuju
Projekt rekonstrukcije zagrebačkog Trga bana Jelačića arhitekta i urbanista Branka Silađina ostaje ogledni primjer za stvaranje pješačkih, odnosno javnih zona u gradu. Arhitekti koji teže današnji Zagreb obogatiti novim pješačkim zonama kako bi centar grada rasteretili viška prometa ističu kako od rekonstrukcije Trga u Zagrebu nije bilo tako značajnog projekta. Silađin pak upozorava da su u posljednjim desetljećima ugostiteljski objekti zauzeli sav javni prostor, u tolikoj mjeri da je trenutno upitano koliko prostor koji služi isključivo građanima više uopće postoji.
Branko Silađin, gostovanje u podcastu Bauštela.hr | Bauštela.hr
Hrvatski arhitekt Branko Silađin nakon završetka fakulteta 1962. od 1969. godine djelovao je u Njemačkoj, gdje je realizirao nekoliko javnih i privatnih objekata, a od 1992. godine u Zagrebu u projektnom atelijeru Odak-Silađin. Najviše se bavio obnovom i rekonstrukcijom gradskih prostora ostvarujući sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanoga oblikovanja.
Posljednje veliko širenje pješačke zone
Među njegova najznačajnija ostvarenja u Zagrebu mogu se ubrojati rekonstrukcija Zagrebačkoga kazališta mladih (1975.-87.), s M. Kranjcom i B. Šerbetićem Trg bana Josipa Jelačića (1981.-87.) i Lapidarij Arheološkoga muzeha (1985. godine). No, jedan od najistaknutijih projekata koji pamte građani zasigurno je rekonstrukcija Trga bana Jelačića koja je izvedena ususret Univerzijadi koju je Zagreb ugostio 1987. godine.
Uslijed ideje trenutne gradske vlasti za širenjem pješačkih zona u gradu, Silađinov projekt ostaje ogledni primjer za smjer djelovanja kada je riječ o pješačkim zonama. Prilikom predstavljanja novog plana za Staru Vlašku koja je prva na listi prioriteta te njome automobili ne voze od 2022. godine, arhitekt Alan Kostrenčić, član Ocjenjivačkog suda koji je odabiralo najoptimalnije rješenje sam je istaknulo kako od Silađinovog projekta za Jelačićev trg u gradu skoro 40 godina nije bilo tako značajnog projekta.
Ugostiteljski objekti okupirali javni prostor
Silađin ne vjeruje da u Zagrebu danas postoje prave pješačke odnosno da nema javnih prostora koji služe isključivo građanima, zbog čega se osim njihovom širenju može govoriti i o njihovom oživljavanju.
– I mi smo kada govorimo o gradu i o gradskom prostoru, direktni odsjek je sve ovo što mi sada vidimo. Javni prostor praktički ne postoji. Javni prostor živi od svoga oboda i okruženja, oni daju život prostor, i ‘cinfranje’, kako bi to po zagrebački rekli, prostora samo za sebe je jedno od najvećih besmislica. A mi danas kako smo arhitekturu zaboravili, a prihvatili smo zajedničko rješenje, mi de facto samo dizajniramo. Mi dizajniramo i nekakav život i proglašavamo jedan prostor ‘pješačkom zonom’, a ona zapravo je ugostiteljska zona, utvrđuje Silađin.
Javne zone, navodi, zahtijevaju mogućnost da je prostor podređen prolaznicima, odnosno pješacima koji ga koriste, tako da se na nekom prostoru mogu družiti bez da to u svakom slučaju znači plaćanje ugostiteljima. Današnji prostori pak ne služe ljudima da se druže i da u njima borave, nego taj prostor koji je njihov i ‘svačiji’ odabrani čovjek ili skupina koristi za zaradu. Danas, kada se ide u grad, teško je zamisliti sjesti bez da ubrzo dođe konobar koji postavlja pitanje: ‘Što želite?’, a upravo takva okolnost, upozorava Silađin, slika je društva i vremena u kojem živimo.
Ovdje pogledajte ostatak razgovora s arhitektom i urbanistom Brankom Silađinom.
