Bauštelska reportaža: Zagrebačke limenke, mit je da su građene zbog poplave

‘Limenke’, zgrade naširoko poznate zbog limenih fasadnih obloga, može se pronaći se u velikom broju zagrebačkih naselja. Ipak su prepoznatljivo obilježje Zapruđa u kojem su prevladavajući oblik stambene gradnje, uz stambene nebodere na sjevernom obodu kvarta. Ovaj dio grada s limenkama brzo je oživio nakon što su idejni tvorci usavršili jeftin i iznimno praktičan sustav gradnje. Zbog razdoblja nastanka nakon velike zagrebačke poplave, ove zgrade i dalje prati mit da su sagrađene kao kratkotrajno rješenje nakon katastrofe, no istina je da su bile pomno isplanirane i da su demontabilne membrane osmišljene kako bi se godinama kasnije po potrebi mogle obnavljati. No, danas se po pitanju njihove obnove ‘sudaraju’ mišljenje struke i iskustvo.

Zapruđe je kao prototipsko novozagrabačko stambeno naselje usporedno s Idejnim urbanističkim rješenjem južnog Zagreba isplanirao Josip Uhlik. Najprepoznatljiviji dio ovog naselja montažne su zgrade s limenim oblogama, svima poznate kao ‘limenke’.

– Urbanističko rješenje Zapruđa ortogonalno je i gotovo simetrično te prepoznatljivo po četverokatnim i osmerokatnim Jugomontovim montažnim stambenim zgradama JU-62 koje su osmislili Branko Hlebec i Ljubomir Perić uz primjenu dorađenoga montažnog sustava JU-61 Bogdana Budimirova, Željka Solara i Dragutina Stilinovića, te po šesnaesterokatnim Industrogradnjinim stambenim tornjevima koje je osmislio Slavko Jelinek u projektnom uredu AGI-46, piše arhitekt Ivan Mlinar u svom znanstvenom radu.

‘Limenke’ su dakle ondje najbrojnije, no ne postoje samo u Zapruđu. Može ih se pronaći i u Utrini, Remetinečkom gaju, Borongaju i Folnegovićevom naselju.

Karakteristične su po limenoj opni po kojoj su i dobile naziv, a i 60 godina nakon zagrebačke poplave uporno ih prati mit da su zbog tog događaja sagrađene kao privremeno rješenje. Od stručnjaka i iz naselja saznali smo da je raširena ideja daleko od istine, a od sugovornika smo doznali više o pozitivnim i možda nešto manje pozitivnim stranama takvog modela gradnje.

Praktična montažna gradnja

Dok limenke nisu ograničene na novozagrebačka naselja ondje ih se ipak može pronaći u najvećem broju, a uslijed vala energetske obnove, zbog specifičnog načina na koji su građene postaju posebno zanimljive. No, prije nego krenemo o obnovi, treba se vratiti nekoliko desetljeća unazad i prisjetiti se njihove priče.

Iako postoje previranja oko toga jesu li kvalitetne, rezultat su praktičnog razmišljanja. Posve druga tema je kako su podnijele zub vremena gdje stanari tvrde da je u pitanju odličan i kvalitetan projekt, a neki stručnjaci da zgrade itekako imaju nedostataka. Kako bilo, vrijedi naglasiti da nisu bile građene zbog poplave, već u okviru programa brzog širenja grada koji se tada još zvao ‘južni Zagreb’. A njihovi tvorci prije svega su morali biti dobro upoznati s montažnom gradnjom.

Konkretno, u stambenome naselju Zapruđe izgrađeno je ukupno 20 stambenih zgrada montažnog sustava JU-62 s ukupno 2.730 stanova kao i osam stambenih tornjeva s ukupno 640 stanova, što je zajedno iznosilo 3.370 stambenih jedinica. Stambeno naselje izgrađeno je na površini od 36,90 hektara, iz čega proizlazi 91 stambena jedinica i 274 stanovnika po hektaru.

Nakon problematičnog manjka sistemske gradnje arhitekti su tom gradnjom za Zapruđe osmislili krajnje učinkovit sistem za koji su limenke savršen primjer, pojasnio je Ivan Mlinar na početku obilaska Zapruđa u okviru festivala Open House koji se održao od 18. do 20. listopada. Tu smo krenuli brusiti svoje znanje o limenkama.

Preko toplane griju gusnati radijatori

U obilasku smo šetali u društvu predsjednice MO Zapruđe Gordane Žarković koja je inače i sama stanarka limenke od 1968. godine pa je prava osoba za obratiti se oko bilo kakvih gorućih pitanja, kako što se tiče stanovanja u Zapruđu, tako i u vezi stanovanja u limenkama. Nakon obilaska, ispričala nam je kakve su limenke i kako je stanovati u jednoj, a informacije iz iskustva uglavnom su potvrdile riječi ‘vodiča’ obilaska, profesora Mlinara.

– Vanjska izolacija je takva kakva je. U donjem panelu bila je malo deblja kao šperploča, kamena vuna pa i onda neko drvo i na kraju armirano staklo. Dok je na to išao okvir prozora zbog čega nemamo klasične klupčice, objasnila nam je Žarković o izvornim materijalima prepoznatljivih demontabilnih elemenata na pročeljima.

Dodala je kako se tada nije gledalo na isti način na energetsku učinkovitost kao danas. Pa je bilo neminovno da je energetska učinkovitost jednostavno bila na nižoj razini. No, ovo nije smetalo kada je sve bilo novo i prije nego je kvalitetne materijale nagrizao zub vremena. Stanovnici limenki na početku hladnoću nisu osjetili jer su ih preko toplane grijali gusnati radijatori.

Demontabilne membrane i beton

Iako je sistem bio revolucionaran, danas ima svoje probleme. Osvrnimo se detaljnije na to kako su zgrade uopće građene. Kako je već navedeno, postojalo je nekoliko modela ovih zgrada, no na njima su u suštini korišteni gotovo isti materijali.

– Zidovi su betonski, kako pregradni tako i nosivi, dok su s vanjske strane demontabilne membrane. No, iako armirani, tanki zidovi koji razdvajaju stanove su bili izolirani nekom vrstom ‘prešane piljevine’ širine po dva centimetra – takozvani ‘starinski knauf’, dok su drugi imali gips ploču. U svakom slučaju, ništa nije vezalo beton osim zraka, rekla je Žarković o konstrukciji.

Objasnila je kako su u dvosobnim stanovima instalacije struje i vode ugrađene u središnjem dijelu hodnika. U tom je dijelu prema tome i prevladavajući materijal bilo drvo. Konstrukcijski pak, ideja je pripadala Jugomontu čiji je bio patent limenki.

– Jugomont je od 1955. radio montažnu gradnju, odnosno takva gradnja im je bila core business. U odnosu na originalan koncept Miroslava Helebranta Budimirov, Solar i Stilinović pojednostavili su na otprilike pet elemenata – recimo tri fasadna, jedan pregradni i jednu ‘donju’ ploču, objasnio je Mlinar.

Dobar sustav ‘prodavao’ tlocrt

Spomenuti trojac zaslužan je za montažni sustav JU-60. Zgrade su prije svega zbog jeftine, ali i brze izvedbe bile i više nego smisleno rješenje. Iako se pak smatralo pejorativnim što su jeftine i montažne pa je kupcima stanove (tvrtke koje su kupovale stanove za svoje radnike) ‘prodavao’ tlocrt.

Dok se Jugomont morao pobrinuti i da su stanovi uređeni kako kupce ne bi odbio vrlo praktičan tlocrt sasvim drugačiji u usporedbi sa starijim gradskim stanovima iz kojih su dolazili neki novi stanari limenki. Zanimljivo je da je za izvorni tlocrt Jugomontove limenke JU-60 bio zaslužan Đuro Mirković. Osmislio je poseban modul koji se može povezivati.

– U tom smislu bih rekao da je taj Mirkovićev tlocrt zapravo dao zamah Jugomontu. Sustav je bio dobar, ali je tlocrt u stvari prodavao. Jer možete imati najjeftiniji sustav, no to ništa ne znači ako ti se ne sviđa zgrada, kuća i tako dalje, komentirao je Mlinar.

Nakon što je smislio JU-60, na red je došla i JU-61, prerađena verzija s malim izmjenama.

– Modifikacija se sastojala u tome što je modularni sustav promijenio na 60 cm. Jedan modularni sustav tako je bio 120 centimetara, a ne 100. To je bila više-manje glavna razlika, a kako se gradnja trebala ubrzati uskočio je i sistem JU-62. Ovo su zgrade (u Zapruđu) građene po sustavu JU-62, a to je minimalna modifikacija sustava JU-61 i zapravo se radi o manjim korekcijama, rekao je Mlinar.

Osmerokatnice i četverokatnice pune lima?

Za taj posljednji sistem s izmjenama izradu tlocrta preuzeli su Branko Hlebec i Ljubomir Perić. Bili su to stanovi s modifikacijama koje su idejni tvorci kombinirali u osmerokarnice i četverokatnice. Stanovi su se razlikovali u sobnosti – neki stanovi imali su sobu više, ondje gdje nije bilo stubišnog bloka.

– Djeluju kao da su pune lima, što je na neki način pejorativan naziv. Iako je to zapravo najskuplji materijal koji se mogao staviti na pročelje. I ono što je činjenica je da je ta izvedba količinski mogla smanjiti cijenu da su ti skupi materijali na kraju postajali jeftini i dostupni za stambenu arhitekturu, rekao je Mlinar.

Rolete su pritom originalno bile drvene, što se danas na rijetko kojem prozoru može vidjeti. Iako stanovi u Zapruđu (dakle i oni u limenkama tipa JU-62) prema Mlinaru ‘nemaju grešku’, imaju svoje boljke, a čini se da je najveća starenje.

Zastarjeli, kvalitetni materijali

Karakteristične drvene roletne i armirano staklene membrane ispočetka su bili skupi materijali koji su bili isplativi zbog masovne kupnje, no danas se ovi materijali ne proizvode i ne može ih se pronaći. Tako su stanari kako se materijal s vremenom trošio i propadao bili primorani pronalaziti razna alternativna rješenja.

– To je sve bilo novo i dihtalo, a s vremenom su ljudima koji nisu održavali krenuli propadati drveni prozori. Padali bi pa bi puhalo ‘na sve strane’. I onda dolazi do zamjena sa PVC-om, ispričala nam je Žarković.

A u unutrašnjosti, za izolaciju se ne može reći da je bila idealna. U tom smislu Žarković nam opisuje drvene, kao od prešane piljevine tiplane izolacije u starijim, i gipsane izolacije, lijepljene na beton u novijim limenkama. Ideja vanjskih demontabilnih pročelja bila je praktična, a unutrašnja ne bez greške, no može se reći kako u oba smisla obnova zgrada kojoj stanari teže kako su stari materijali dotrajali ispada ili projekt koji je neshvaćen i pogrešno mu se pristupa, ili prema sudu Tomislava Ilića iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost je vrlo neisplativ potez.

‘Forsiraju da svaka zgrada ima svoj projekt’

Dok Žarković predlaže  zajednički projekt, struka kaže da se stanari nisu usuglasili, ali i upozorava na kompliciranu obnovu. Mlinar kaže – zgrade su osmišljene tako da njihova obnova ne može biti jednostavnija. Problematika je očigledno slojevita te joj je nužno oprezno pristupiti.

– Recimo forsiraju da svaka zgrada ima svoj projekt, iako to nema smisla. Svi smo isti. Ima zgrada od pet i od sedam ulaza. Sve četverokatnice su – iste. Identične. kada bismo svi dijeliti projekt mogli bismo puno više uložiti, a projekt bi bio kvalitetniji, kaže Žarković, dok je Mlinar objasnio kako ako su ove zgrade za nešto pogodne to je obnova.

Čak i ako postoji zastarijevanje materijala ili pak potreba za zamjenom, ovo ne bi trebao biti problem zbog demontabilnih elemenata.

– Pročelje je demontabilno. Činjenica je da su izolacijski modeli koji su bili ugrađivani imali sistemsku grešku. Možda su imali trosku ili nešto drugo što je moglo upasti u izolaciju, a što je izgrizalo materijal. Tako da većina limenki zapravo nema izolaciju. Nije problem da je izolacija loša nego je nema. Sve što se trebalo napraviti je ‘odšarafiti’, staviti izolaciju i zašarafiti. Ljudima koji dobiju projekt to se ne da i neisplativo im je, premalo je to posla. Sa ‘šarafcigerom’ dođeš na posao, rekao je Mlinar, iako je svjestan problema nedostupnosti isprva korištenih materijala.

Kvartovska obnova

I iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osvrnuli su se na prijedlog o zajedničkoj, kvartovskoj obnovi. Kako je rekao Tomislav Ilić iz Fonda, ideja je dobra, ali postoje zadrške kad je riječ o ostvarivanju dogovora.

– Zasad je obnovljena limenka u Maretićevoj i sad je na novom pozivu ova preko Marijanovićev prilaz, Zapruđe i još na Borongaju mislim da su dvije limenke. Zapruđe je limalo neku ideju da se prijave kao cjelina, ali to je jako puno novaca tako da nikad nisu dobili mogućnost kvartovske obnove. Ali mislim da Ministarstvo čak to sad planira kroz neke pilot projekte da se neke kvartove obnovi u cjelini. Mislim da se za Mamuticu sad priprema neka mogućnost da provede obnovu, komentirao je.

Tanki zidovi i debela armatura

No, napomeno je kako su limenke kompleksne za obnovu. Osim ovojnice zgrade koju, kako je rekao Ilić, nije teško zamijeniti, upozorio je na loše instalacije u tim zgradama.

– Po meni je to općenito pitanje izvedivosti i isplativosti cijelog projekta. Znači, vi imate kompletno taj betonski skelet koji su već tako tanki predfabricirani betonski elementi na kojima već ne možete ništa raditi. Ako ‘štemate’ neki zid, otvori se rupa koliko vam je okno u armaturi. A armatura je duplo deblja od one sada propisane, rekao je dodajući kako bi se osim kompletne demontaže trebale u potpunosti mijenjati instalacije što bi znatno zakompliciralo obnovu.

– I same instalacije su loše. Trebao bi ostati čisti skelet grade i vi bi cijelu ovojnicu zgrade trebali demontirati i napraviti novu. Što je raspon 3 metra, 6 metara ovisno o stambenoj jedinici. Vanjska ovojnica je kompletno montirana na te nosive zidove. Tako da, ima različitih projektnih rješenja, a jedan projekt imao je čak četiri varijante rješenja, što jako poskupljuje sam projekt. To onda više nije da se rade samo izolacije s fasadom već trebate kompletno napraviti cijeli zid, zaključio je Ilić.

Iz iskustva mjesnog odbora Zapruđe

Neke limenke u Zapruđu također se spremaju za energetsku obnovu, no predsjednica mjesnog odbora Gordana Žarković svjesna je da pothvat neće biti jednostavan niti nužno uspješan, što je obeshrabrujuće u samom početku. Kako je rekla, osim što je u projektu za planiranu obnovu uočila brojne manjkavosti isto tako je svjesna nedostataka već izvedene obnove limenke u susjedstvu i – nijedno nije razlog da se obnovi veseli.

– Ovo što čeka jednu limenku u Zapruđu, to je jako-jako loše. Ideja nije loša, već je loš projekt i loša je izvedba. Najjeftiniji je projekt, a izvođač je sačuvaj te Bože. Maretićeva predivno izgleda. Gradsko stambeno je upravitelj. Jedna poznanica doduše kaže da kod svake kiše negdje nekome uvijek curi, rekla je Žarković.

Na postojeću situaciju, kaže, gdje se nalaze paneli izvođači su stavili debeli sloj kamene vune. Preko nje, u bočne nosive dilatacije šarafili su metalne nosače koji tu kamenu vunu drži na neki način. A preko toga je išao ukrasni pleh. Tko je dodatno htio sam je plaćao zamjenu u PVC stolariju, pritom ne najmoderniju. Postojao je i problem uklanjanja gusnatih radijatora koji su na drugom položaju zbog čega nemaju više ‘stalak’.

Problem zbog Zakona o upravljanju i održavanju

Osim obnove, ozbiljan problem koji imaju zagrebačke limenke pa tako i one u Zapruđu jest što u nekim slučajevima nemaju začelje i pročelje, već su sa svih strana okružene javnom površinom. Ova činjenica neminovno će predstavljati ozbiljan problem za stanare, a činjenica što površina izvan granica zgrada pripada Gradu Zagrebu otežava potencijalne pothvate.

– U Njemačkoj su radili nešto, mi bismo od Grada mogli zatražiti po metar sa svake strane zgrade i dodati vanjsku konstrukciju s kojom bismo dobili balkone na koje bi mogli staviti klime. Kojima bi se eventualno pojačala cijela konstrukcija, iako nismo stradali u potresu, a opet bi dobili na jednoobraznosti fasada. Te bi na balkone mogli staviti klime jer 190 klima ne možemo staviti na krov. Imamo stanova koji su orijentirani samo na uličnu stranu, a ‘prodaju’ nam da se međuvlasničkim ugovorom regulira da će stanovi u takvoj situaciji po potrebi moći ‘vući’ klimu iz drugih stanova što nema smisla, rekla je Žarković koja s ostatkom naselja na konačno rješenje ovog problema još čeka.

Ovdje pročitajte preostale bauštelske reportaže.