Rimljani su prije 2.000 godina imali kanalizaciju i vodovode: Neki su bili dugački i do 100 kilometara

U starom Rimu su prednjačili u mnogim stvarima, sportu, umjetnosti, zabavi, pa tako i u građevinarstvu. Stoljećima prije Krista počeli su s izgradnjom kanalizacija i vodovodnih sustava. Neki vodovodi bili su dugi i do sto kilometara.

Ti primitivni, ali inovativni sustavi kanalizacije izmišljeni su kako bi odvodili kišnicu koja bi se nakupljala na plodnom tlu. Kopali su jarke kako bi isušili močvarna tla, a zatim su kopali podzemne kanale za isušivanje jaraka. To su bili prvi sustavi odvodnje, a najveći korak u izgradnji vodovoda i kanalizacije bio je projekt Cloaca Maxima.

Cloaca Maxima u počecima

Ovo je jedan od najpoznatijih sanitarnih ostataka u povijesti. Većina povjesničara smatra da je izgrađena za vrijeme vladavine tri etruščanska kralja u šestom stoljeću prije Krista. ‘Najbolja kanalizacija’ izgrađena je za isušivanje zemljišta pokraj rimskog Foruma. Od močvare su uspjeli napraviti tlo podno za građevinarstvo i izgradnju. Kada su presušili močvaru, napunili su ju s 10 do 20 tisuća kubnih metara zemlje, šljunka i krhotina kamenja.

Neki povjesničari tvrde kako nema dovoljno dokaza da bi se točno utvrdila učinkovitost Cloaca Maximae, dok drugi smatraju da je kroz nju prošli milijuni kilograma ljudskog izmeta i vode. Izgrađena je od otvorenih cijevi bez krova. Te cijevi stavljale su se po gradu od Foruma prema nizinama, pošto je Rim izgrađen na brdu. Kada se sve više ljudi počelo doseljavati u Rim, prostor je postao jako vrijedan pa su otvorene cijevi pretvorene u kanalizaciju preko koje su se gradile građevine.

Vodovodi starog Rima

Rimljani su, osim kanalizacije, gradili i vodovode do grada. Izgradili su jedanaest vodovoda, prvi je izgrađen 312. godine prije Krista, a posljednji 226. godine nove ere. Iako Rimljani nisu izmislili vodovode, preuzeli su ideje od primitivnijih oblika vodova Etruščana i starih Grka. Svi vodovodi starog Rima prenosili su vodu isključivo pomoću gravitacijske sile. Imali su dugi, ali minimalni nagib i građeni su od kamena, opeke, betona ili olova.

Većina vodovoda prolazila je ispod površine zemlje, ako bi naišli na neku uzbrdicu, ona bi se zaobišla ili probila tunelom. Ako bi vodovod pak naišao na veliku depresiju ili nizbrdicu, Rimljani bi gradili mostove preko njih. Detaljnije o rimskoj inovaciji u gradnji mostova možete pročitati ovdje. Ponekad bi se koristili i visokotlačnim cijevima od olova, keramike ili kamena i sifonom bi odvodili vodu.

Vodovodi su punili cisterne koje bi razdjeljivale vodu za daljnju upotrebu. Prioritet je uvijek bilo slati vodu cijevima prema fontanama. U drugom planu bila su javna kupališta, a tek u trećem su bili privatni korisnici koji plaćaju naknadu za vodu. Višak vode iz vodovoda bi se koristio za zalijevanje vrtova.

Prvi vodovod bio je Aqua Appia, a građen je kao jedan od dva velika građevinska projekta Rima u to doba. Drugi veliki projekt bila je cesta od Rima do Capua, grada u južnoj Italiji. Detaljnije o inovativnim tehnikama gradnje rimskih cesta možete pročitati ovdje. Vodovod Aqua Appia crpio je vodu iz potoka 16 kilometara od Rima. Vodovod se u 16 kilometara spustio samo za 10 metara nadmorske visine i prenosio je 75 tisuća kubika vode svaki dan u fontanu na Forumu Boariumu.

Nekoliko vodovoda od njih jedanaest bilo je dugo gotovo sto kilometara. Svi su crpili vodu iz obližnjih rijeka, potoka, izvora, jezera i slično. Četiri najpoznatija vodovoda tog doba bila su Aqua Marcia, Aqua Anio Venus, Aqua Anio Novus i Aqua Claudia.

U razvijenijem Rimu bila prava kanalizacija

S vremenom se Cloaca Maxima sve više proširivala i gradila sve dublje u tlo. U kasnoj Rimskoj Republici nadograđena je do 1.600 metara kanalizacije, dok je u stotim godinama prije Krista imala je kanal dugačak preko sto metara. Zapisi iz toga doba opisuju veličinu Cloaca Maxime da kroz nju mogu proći kola natrpana sijenom.

Kroz neko vrijeme, kanalizacija više nije mogla pratiti eksponencijalan rast broja stanovnika Rima, pa su Rimljani počeli tražiti druge načine za zbrinjavanje izmeta. Na samom početku nove ere Rimljani su počeli bušiti šahtove na ulicama koji bi vodili do kanala ispod grada. Šahtovi su bili ukrašeni mramornim reljefima, a kanali su bili izgrađeni od rimskog betona i kremena. Jedanaest vodovoda koji su slali vodu u Rim, bili su spojeni i na kanalizaciju. Nakon korištenja vode u javnim kupalištima, ta voda više nije bila za upotrebu, pa bi se vodovodima slala u kanale Cloaca Maximae.