Frank Gehry otkrio da je bio prisiljen na stil po kojem je danas poznat: 'Susjedi su bili jako ljuti'

Arhitekt Frank Gehry, poznat po svojim dekonstruktivističkim objektima obloženima neobičnim materijalima, otkrio je kako je sve počelo. Nakon što je njegova supruga kupila kuću u Santa Monici, zbog besparice je odlučio koristiti jeftine materijale za njeno proširenje, a dodatni naglasak je stavio na pogled u okolicu te igru svjetla i sjene.

Čuveni američki arhitekt poljsko-židovskog podrijetla Frank Gehry poznat je po objektima neuobičajenih, dekonstruiranih oblika te korištenju neobičnih materijala. Ogledni primjer toga je zapravo njegovo prvo djelo, rezidencija Franka i Berte Gehry, koju je za potrebe svoje obitelji projektirao 1978. godine u Santa Monici.

Gehry je tada po prvi puta u izgradnji i oblikovanju objekta upotrijebio šperploče, žičanu ogradu i valovite metalne ploče, što je materijal koji se koristi za izradu garaža i drugih pomoćnih objekata. U intervjuu kojeg prenosi Dezeen, arhitekt je priznao kako se na neobični odabir materijala odlučio zbog financijskih razloga.

– Imali smo dvoje djece i malo novca. Trebalo je nešto brzo poduzeti. Moja supruga Berta pronašla je kuću i kupila ju je na nagovor moje majke, priznao je 92-godišnji arhitekt.

Jednostavni materijali

Ubrzo je shvatio da kuća, građena u nizozemskom kolonijalnom stilu, nije baš adekvatna za njegovu obitelj. Kuhinja je bila premala, a djecu je trebalo smjestiti u jednu sobu, što nije dolazilo u obzir. Za nadogradnju i uređenje potrošio je 50.000 dolara, što je malo, kaže, s obzirom na veličinu kuće.

– Zanimali su me jednostavni materijali, jer ne morate nabaviti otmjene materijale. Radio sam s galvaniziranim valovitim metalom, koji mi se sviđa. Nije mi se sviđao način na koji se obično koristi, ali mi se svidjela estetika. I volio sam drvo, naravno, od stvari pod utjecajem Japana do običnih drvenih okvira, rekao je Gehry.

Igra svjetlom

Umjesto da renovira kuću iznutra, sruši nepotrebne pregradne zidove i napravi više prostora unutar onog što ima, Gehry je odlučio proširiti objekt. S tri strane kuće izgradio je svojevrsni dekonstruktivni omotač, koji je promijenio njenu vizuru.

– Iznutra me zanimao pogled prema gore, a ne u stranu, jer susjedstvo nije bilo uzbudljivo u smislu arhitekture. S krova se zapravo mogao vidjeti ocean i zračna luka. Igrao sam se s tim stvarima. Zato su prozori napravljeni ovakvi kakvi jesu. Iskorištavaju veliko drveće na ulici i igru svjetlom. Također sam radio s kretanjem Mjeseca preko neba. Možete ga vidjeti s vremena na vrijeme na različitim točkama na krovnim prozorima. Dobili bismo puno refleksija na stropovima i krovnim prozorima, svjetlost koja se odbija od automobila na ulici. Događala se neka vrsta kinetičkog svjetlosnog showa, opisao je Gehry.

Od tužbe do ‘plagijata’

No, susjedi nisu dijelili njegovu viziju, niti su shvaćali zašto je on kuću nadogradio baš na taj način. Zanimljivo, zbog te kuće je dobio i tužbu.

– Susjedi su se jako naljutili. Susjeda dvije kuće južno od mene bila je odvjetnica. Žalila se gradu i podigla tužbu, ali od toga nije bilo ništa. Na kraju je preuredila svoju kuću. Pogodite što je učinila. Sagradila je novu kuću oko svoje stare kuće. Ne izgleda potpuno isto, ali kopirala je moju ideju, zaključio je Gehry razgovor o kući koja će kasnije poslužiti kao osnova za njegova mnogobrojna djela te ga učiniti jednim od najprepoznatljivijih autora današnjice.