Nekada skromne kuće za izbjeglice, danas su zaštićene i top ponuda na tržištu nekretnina

Iza najpoznatijeg zagrebačkog dječjeg kazališta krije se pravo malo urbanističko čudo – Naselje Istrana i invalida arhitekta Ivana Zemljaka. Nekada trošne kuće za izbjegle iz Istre, danas su zaštićeni sklop i top ponude na tržištu nekretnina. Nastale su u prvim desetljećima 20. stoljeća uslijed vala širenja zagrebačke Trešnjevke. Zgrade su posebne po tome što je izvorna ideja očuvana već skoro 100 godina. Rađene su uglavnom samo izmjene u unutrašnjosti stanova, ali ostali su predvrtovi, galerije, prizemne pomoćne prostorije i parkovna površina koja dijeli pravilne klastere stambenih kuća.

Iza zagrebačkog kazališta Trešnja krije se pravo malo nekretninsko čudo. Riječ je o kućama u nizu, jednom od više sličnih projekata koje je Zagreb gradio u 20-tim i 30-tim godinama prošlog stoljeća, kad su krenula rasti periferna naselja.

Ovo nesvakidašnje ostvarenje autora Ivana Zemljaka poznato je pod nazivom Naselje Istrana i invalida koji otkriva njegovu namjenu. Kuće pravilno podijeljene u klastere građene su 1929. do 1930. godine.

Izvorna ideja očuvana 100 godina

Tada su u gradu nicali razni ‘organizirani’ urbanistički sklopovi tako da ovaj  nipošto nije jedini ovakav primjer. Ovo naselje Ivana Zemljaka nesvakidašnje je za autora koji je ponajprije prepoznat po zgradama društvene namjene, točnije školama i vrtićima.

– Ovo naselje nastaje uoči vala urbanizacije same Trešnjevke. U blizini naselja bila je smještena gradska ‘Munjara’, kako se tada zvala. Dakle, glavna električna centrala, na mjestu gdje se nalazi Toplana na Trešnjevci, rekla nam je prilikom obilaska naselja arhitektica Jana Horvat, inače asistentica na Katedri za arhitektonsko projektiranje, na Kabinetu za stambenu gradnju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Danas zaštićeni sklop, ovo arhitektonsko naselje iako nije historicističke  prirode, urbanistički je svakako vrlo važno. Upravo je zato bilo odabrano kao još jedna lokacija za obilazak u sklopu Open House festivala održanog u Zagrebu krajem listopada. Mala je to urbanistička  cjelina, a opet vrlo značajna jer se izvorna zamisao poštuje već praktički 100 godina, koliko je ideja ostala netaknuta.

– Lijepo je što je i sto godina kasnije u ovom naselju izvorna urbanistička zamisao skoro 100 posto očuvana. Predvrtovi, kao što vidite, se i dalje koriste. Ljudi tu zaista uzgajaju paradajze, cvijeće, imaju tu neke svoje vanjske ekstenzije, govori Horvat u obilasku.

Intervencije ostale na interijeru

S druge pak strane, ni same zgrade nisu doživjele preinake. Eventualne izmjene, suprotno uobičajenoj praksi u stambenim naseljima zahvatile su isključivo interijer, gdje su u nekim slučajevima postojale intervencije po pitanju samog rasporeda stana.

– ‘Najkontroverznije’ što se događa je da su se stanari s prvog kata nekako proširili na potkrovlje. Potkrovlja su nekada bila tavan te se na njima nije stanovalo. Naravno, to nisu napravili svi, a i oni koji jesu, nisu promijenili urbanističku zamisao koja svejedno ostaje očuvana, zaključila je Horvat.

Četiri pravilna klastera

Samo naselje izvedeno je po jasnom planu. Može se opisati kao izrazito geometrijski čisto, jednostavno te simetrično. Podijeljeno je u četiri klastera sa četiri jednokatnice sa kosim dvostrešnim krovom gdje se nalazi samo potkrovlje. Ove objekte u pravilnim razmacima dijele predvrtovi između zgrada koje su posložene u dva urbana reda, koja omeđuju središnji parkovni potez.

– Postojao je tip (zgrada) A koje imaju stubišta bočno. Prizemni stanovi uvijek ulaze direktno u svoj stan. A stanovi na katu ulaze preko galerije. Ovisno o položaju stubišta, neki ulaze s bočne strane. Zapravo je Zemljak različitom pozicijom tog stubišta dobio različitu kvadraturu tih stanova, da bi ih mogao prilagoditi raznim veličinama obitelji, objasnila je Horvat napominjući odmah kako je sve skupa isprva bilo vrlo skromno.

U zgradama se tako ne pronalaze stanovi površine veće od 60 kvadrata. Postoje tri jednaka stana veličine od jedva 40 kvadrata, još dva imaju 35 i 50, a dva najveća 60 kvadrata. Volumenom su sve stambene kuće praktički identične, i kvadraturom i građevnom površinom. Imaju male varijacije koje proizlaze iz različite pozicije već spomenutih stubišta.

Kvalitetno organiziran prostor

Unatoč izostanku prostranih prostorija, Naselje Istrana i invalida do danas ostaje nešto uistinu posebno. Sa 60 četvornih metara kao maksimumom kvadrature za socijalno stanovanje u vrijeme izgradnje, Zemljak je ipak kvalitetno organizirao stambeni prostor.

– Stanovi su projektirani vrlo funkcionalno i zapravo vrlo čisto, zapravo uvijek uz galeriju. I ima tu zona servisnih nus-prostorija, na neki način kako bi se zapravo i očuvala privatnost ovih glavnih prostorija koje su onda orijentirane istočno, a galerija je uvijek sa zapadne strane. Dakle, prostorna koncepcija je ista i onda su ostalo teme s varijacijama, opisala je u obilasku Horvat.

K tome, iako su prostori bili ‘skromni’, svi gornji stanovi dijelili su prostranu galeriju. Naime, bez obzira na to kako je pozicionirano stubište galerija uvijek završava terasom iznad drvarnica, što je onda u stvari glavni vanjski prostor koji stanari s kata dijele. Vrtovi pak bili su luksuz stanovnika prizemlja, a danas su vjerojatno rasparcelirani pa ih koriste i ‘gornji’ i ‘donji’ kat.

Val urbanizacije

Na kraju, vrijedi ponoviti kako u ovo vrijeme nije niknulo samo jedno naselje ovog tipa, već njih više. Najpoznatije je naselje Prve hrvatske štedionice, a nešto manje poznato je ono na ‘križanju’ Selske i Ozaljske. Oba ova naselja urbane su cjeline, veće od urbanog sklopa Naselja Istrana i invalida, ali su isto tako zaštićeni primjer urbanizma iz razdoblja širenja Trešnjevke s početka 20. stoljeća.

Općenito, ova naselja nicala su uslijed većeg vala urbanizacije Trešnjevke. Uz gradnju naselja niknuli su i drugi elementi infrastrukture. Tada je građena nova škola na Trešnjevci, a u to vrijeme nastaje i Trešnjevački plac.

Upravo za vrijeme 1930-ih godina, Trešnjevački plac postaje novo žarište ovog dijela grada, a važnu ulogu zadržava do danas. Krajem 1930-ih sagrađena je i Crkva Sv. Marka Križevčana arhitekta Marijana Haberlea, te ta gradnja označava završetak vala gradnje društvene infrastrukture koje uz pojavu tramvajske veze Trešnjevku čine novim gradskim naseljem u punom smislu te riječi.

Koji je proslavljeni gradonačelnik ‘vladao’ gradom za vrijeme najvećeg porasta u broju stanova polovicom 20-og stoljeća pogledajte ovdje.