Negostoljubiva klima imala je znatan utjecaj na mogućnosti gradnje na Islandu još od 9. stoljeća.
Stanovnici Islanda brzo su shvatili kako kuća isključivo od kamena ili drveta ne predstavlja dovoljnu zaštitu od teških vremenskih uvjeta te su rješenje pronašli u travnatom pokrivaču kojim su oblačili zidove i krovove svojih domova.
Na taj način u velikoj su mjeri riješili problem toplinske izolacije na prirodan način.
Klasična islandska travnata kuća imala je temelj od ravnog kamenja, a nad njima bi se gradila drvena konstrukcija koja se oblagala zemljom.
Zemlja se rezala u oblike nalik na ciglu te su se komadi slagali oko konstrukcije po uzoru na riblju kost. Jedino drvo vidljivo izvana bila su vrata koja su često bila samo dekorativna i vodila su u dvoranu s velikim ognjištem.
Iako se sam materijal nije drastično mijenjao kroz stoljeća, oblik gradnje bivao je drugačiji.
Kuće su prvo bile dugačke ne bi li kasnije postajale sve manje te bi se međusobno povezivale prolazom. Takav tip gradnje zadržao se sve do srednjeg vijeka.
Još jedan zanimljiv aspekt islandskih travnatih kuća bilo je uvođenje zajedničkog WC-a na koji se obično odlazilo u većim grupama.
Pod kuće bio je pokriven drvom, kamenom ili zemljom, ovisno o njenoj namjeni, a krovovi su, naravno, bili prekriveni travom.