Kao zavarivač obišao svijet, a onda se vratio u Hrvatsku i postao jedan od najboljih tattoo majstora

Bio je zavarivač, obišao je cijeli svijet, a onda se vratio u Hrvatsku i postao tattoo artist. Kako uopće jednom bauštelcu padne na pamet otići u potpuno drugačiju profesiju, postoje li ipak neke sličnosti između zavarivanja i tetoviranja i koliko mu je prijašnja profesija pomogla u onoj novoj, otkrio nam je Darko Rada Radulović uz još pokoju sitnicu iz svog zanimljivog života.

Radulović rodom dolazi iz Slavonskog Brod. Ondje je odrastao i školovao se te je ondje i radio na početku svog radnog vijeka. Završio je Tehničku školu i kasnije se prekvalificirao za zavarivača. Slavonski Brod je poznat po svojoj metalurškoj industriji Đuro Đaković, a to zanimanje je traženo i dobro plaćeno u inozemstvu. Stoga je krenuo tim putem, no crtanje je oduvijek bilo njegov hobi i strast.

– Još u osnovnoj školi oslikavao sam zidove svoje škole na zahtjev profesora. Oslikao sam dječji odjel Opće bolnice, crtao grafite, isprobavao razne tehnike i alate, da bi se eto nakon gotovo 40 godina preselio u Veliku Goricu i započeo novu karijeru kao tattoo majstor, prisjeća se Radulović.

O zavarivanju nepravedno postoje brojne predrasude

Rada kako ga popularno zovu, bio je zavarivač još od adolescentskih dana sve do skoro 40. godine života. U međuvremenu je postao šef te je vodio tim ljudi, a zahvaljujući poslu proputovao je gotovo cijeli svijet.

– Da, završio sam tečaj za zavarivača kad sam imao 19 – 20 godina, zaposlio se i radio to skoro 20 godina u raznim firmama i državama. Dobar je to posao, može se dosta zaraditi ako si kvalitetan, a i upoznaš puno ljudi, otkriva Radulović.

Nažalost, postoje predrasude o tom zanimanju. Odmah se pomisli na brodogradilište ili varenje ograda, ali u biti je zavarivanje puno zanimljivije i izazovnije kada kreneš u taj svijet. Primjerice, vari se desnom i lijevom rukom, vari se na ogledalo u nedostupnim prostorima, a vari se i u raznim položajima tijela.

Uostalom, Rada je radio u zemljama poput Italije, Njemačke, Francuske i Južnoafričke Republike pa možete samo zamisliti kakva je sva uzbudljiva iskustva ondje imao.

– Svašta se tu doživi, nauči, shvati, upozna. Južna Afrika mi je bilo zadnje gradilište prije promjene ‘karijere’ gdje sam radio tri godine na izgradnji dviju termoelektrana na ugljen, jednih od najvećih u svijetu. To je jedno veliko i nezamjenjivo iskustvo radi same lokacije, a i tih posljednjih mjeseci sam bio supervizor za grupe bravara i zavarivača, priča Radulović.

Treba ići za onim za čime duša žudi

Ipak, i dalje se postavlja pitanje u kojem trenutku jednom zavarivaču padne na pamet da tako radikalno promijeni profesiju. No, Darko nam je objasnio da iako su to dva potpuno različita posla, nešto ga je oduvijek vuklo prema kreativnom izražavanju.

– U slobodno vrijeme sam uvijek crtao. Jedno vrijeme mi je hobi bio airbrush. Oslikavao sam motore, kacige, automobile, zidove u stanu, poslovnim prostorima, drvo, papir. Čak sam imao i izložbu radova u Kulturnom centru Kalvarija u Rijeci. I uvijek su me prijatelji nagovarali da kupim opremu za tetoviranje, da se učim na njima. Tako je nekako i bilo kad sam se vratio iz Afrike. Godinu dana sam se bavio samo tetoviranjem, učio, gledao tutoriale na YouTube – u i razmjenjivao iskustva s kolegom i prijateljem koji se isto tim bavi, objašnjava Radulović.

Zavarivanje je odlično plaćeno, ali ima i svoje mane

Iako se Rada sada bavi poslom u kojem istinski uživa i sklopu kojeg, mogli bismo reći, živi svoju istinsku svrhu, činjenica je da i tetoviranje i zavarivanje nose svoje izazove. Stoga nas je zanimalo što su za njega bili najveći izazovi u prijašnjoj profesiji, a što u ovoj.

Tako nam je otkrio da kada si kvalitetan zavarivač, radiš na najsloženijim i najzahtjevnijim poslovima. Odlično si plaćen za to, ali unatoč sjajnoj plaći, taj posao ima i svoje negativne strane. Primjerice, svaki zavar se snima rendgenom, dok postotak grešaka ne smije biti veći od 2-3%. U suprotnom dobiješ kartu u jednom smjeru jer jedna sitna greška ili pukotina u zavaru može dovesti do puno veće katastrofe, na primjer na cijevima koje će biti pod stalnim pritiskom i slično.

– Kad radiš na velikom gradilištu gdje je na desetke tisuća ljudi, kad se u isto vrijeme odvija više poslovnih procesa, puno je veća i opasnost od ozljeda na radu pa čak i smrti. Koliko moraš paziti na to što i kako sam radiš, toliko moraš paziti i na to što drugi ljudi oko tebe rade. A u Južnoafričkoj Republici smo morali još paziti i na životinje koje su praktički bile s nama cijelo vrijeme na gradilištu, poput majmuna, merkata, zmija i slično, dodaje Radulović.

Toga srećom nema u tetoviranju. Može se eventualno dogoditi neka pogreška, ali se sve da popraviti. Moguće je i da na kraju klijent ne bude zadovoljan s odrađenim, no Rada takvo što još nije doživio, što ne čudi jer se u samo četiri godine koliko tetovira uspio prometnuti u jednog od najtraženijih tattoo artista, kojem su termini bukirani i po šest mjeseci unaprijed.

Doduše, znalo se dogoditi da klijentu pozli za vrijeme tetoviranja ili da se onesvijesti.

– Ali sve se to isto brzo riješi i sve bude ok, ističe Radulović, dok svakako treba istaknuti i to da odgovornost da tetoviranje prođe u najboljem redu, ipak leži i na klijentu, a ne samo na profesionalcu koji tetovira.

‘U svakoj profesiji ima i dobrih i loših ljudi’

Iako se tetoviranje čini kao uzbudljiv posao, nemoguće je ostati ravnodušan na Radinu južnoafričku priču s gradilišta. Očito je da i jedna i druga profesija nude svoje prednosti pa nas je zanimalo koje su to.

Tako nam je Rada otkrio da mu je kod zavarivanja najljepši dio bila plaća, no jednako su ga oduševila i putovanja po svijetu.

– Lijepo je otići negdje drugdje živjeti, upoznati ljude i kulture, isprobavati hranu, naučiti strani jezik, vidjeti svijeta. Sklopio sam i neka prijateljstva za cijeli život kroz taj posao. Kod tetoviranja je s druge strane lijepo što raspolažem samostalno svojim vremenom, nema pritisaka, normi, šefova, direktora, inženjera, a najljepše je što radim ono što volim. Volim crtati, osmišljavati zadanu temu, praviti dizajne i prenijeti to na kožu klijentu koji na kraju bude sretan i gleda s divljenjem tu svoju (moju) tetovažu, objašnjava Radulović.

Otkrio nam je i to koliko se razlikuje rad s ljudima u njegovoj prijašnjoj i ovoj novoj profesiji.

– Mislim da svugdje i u svakoj profesiji ima i dobrih i loših ljudi, dobronamjernih i zlonamjernih. To je jednostavno tako, ovisi o osobi. Netko će ti htjeti zagorčati život, a netko će ga uljepšati i obogatiti na svoj način. Uvijek ima onih koji kompliciraju, imaju velik ego i ‘teški’ su za bilo kakvu suradnju. Nemam problem s tim da takve maknem od sebe. Svaki posao ima svoje prednosti i nedostatke, ali sad barem mogu birati s kim ću raditi, ističe Radulović.

‘Kad kao 20-godišnjak odeš u svijet, jako brzo odrasteš’

Za kraj nam je otkrio i je li mu prijašnja profesija pomogla na neki način u novoj.

– Zaista je. Kad kao 20-godišnjak odeš u svijet, u nepoznato, jako brzo odrasteš i shvatiš da ima ljudi koji se ne vesele tvom napretku i uspjehu. Onda kreneš dalje, razočaran, ali svjesniji i zreliji. Ja sam si odavno postavio neke svoje ciljeve i sve ostvario, sam. Život i sva dosadašnja iskustva su me oblikovala u čovjeka kakav sam sad i ne bih ništa mijenjao. Sad praktički opet krećem ispočetka jer otvaram svoj tattoo salon u Velikoj Gorici i baš zato što znam tko sam i što sam vrijedilo je svakog trenutka, zaključuje Radulović.