Bauštelska reportaža: Batine vile, vizionarsko radničko naselje iz 1930-ih koje se ne da godinama

Tridesetih godina prošlog stoljeća u Borovom naselju industrijalac s vizijom, Tomaš Bata, uz svoju je tvornicu obuće odlučio sagraditi stambeno naselje kako bi se izborio s nedostatkom radne snage. Nisu to bile proste barake, kakav je bio tada običaj, već pravi mali grad u gradu od solidne cigle. I ne samo to, priča kaže da je Bata bio svjestan da ‘tek stanovima’ neće moći vezati ljude uz tvornicu, no da će to uspjeti ako im u naselju bude toliko lijepo i ugodno da ne žele seliti. To je bio početak Batinih vila koje su kroz proteklih gotovo 100 godina prošle svašta, od dva rata i tranzicijskih procesa, do sporadične obnove u novom mileniju. U susret najavljenom rušenju njih 22 koje su vrijeme i nebriga pregazili posjetili smo naselje i doznali sve o životu ovdje, nekada i sada. I moramo priznati, poželjeli živjeti ako ne na ovoj, onda barem na sličnoj lokaciji. Evo i zašto.

Tvornicu Borovo u Vukovaru osnovao je češki industrijalac Tomaš Bata 7. lipnja 1931.  i pokrenuo proizvodnju obuće na periferiji grada, točnije u današnjem Borovom naselju. Tvornica je ubrzo doživjela procvat i već u prvim godinama prešla na kombinatsku organizaciju.

Pogoni su prošireni, kao i opseg posla. Proizvodilo se i prodavalo toliko dobro i puno da je pronaći radnike i zadržati ih, pored više od 20 tvornica u industrijskom obližnjem i daleko atraktivnijem Osijeku, bila prava lutrija. Radnici su u Batu pristizali svakodnevno i iz 50 do 60 kilometara udaljenih ruralnih mjesta, te pri tomu gubili puno vremena i bili nezadovoljni. A onda je Bata došao na, za ono vrijeme, progresivnu ideju –  izgraditi radničko naselje u blizini tvornice. Mali grad u gradu, u koji će radnici moći doseliti s obiteljima i napraviti dom.

I ne samo to, priča kaže da je Bata bio svjestan da ‘tek stanovima’ neće moći vezati ljude uz tvornicu, no da će baš to moći učiniti ako oni u naselju budu imali baš sve što im treba i ako im bude toliko lijepo i ugodno da ne žele seliti. To je bio početak Batinih vila čija je izgradnja u Vukovaru promijenila sve.

Tipska gradnja

Gradnja Batinih vila krenula je u ranim godinama uzleta tvornica, gradile su se sedam godina, a čitavo naselje završeno je 1938. godine. Gradilo se prema predlošku Batinog kompleksa u Zlinu, industrijskom gradu u Moravskoj. Iza naselja stoji arhitekt František Lydia Gahura, a izvođač radova bila je tvrtka Vukovarca, Luje Karlovskog.

Ukupno je izgrađeno 122 gradskih kuća koje su bile raspoređene unutar pet manjih cjelina. Uz stambene objekte paralelno je građena i infrastruktura: 14 kilometara kolnika, 24 kilometra nogostupa i pješačkih staza, 10 kilometara električne mreže, javna rasvjeta, vodovod, kanalizacija.

Posebnost naselja bila je forma. Kuće su imale vrtove, te bile okružene planskim zelenilom. Također, naselje je na centralnim lokacijama dobilo i građevine opće namjene kao što su primjerice kulturni centar i policijska postaja.

Batine vile građene su kao objekti tri različita tipa jednodomke, dvodomke i četverodomke. No, uvelike su prevladavale dvoetažne dvodomke i četverodomke. U jednodomkama i dvodomkama je mahom živio niži rukovodeći kadar, dok su u četverodomkama živjeli ‘obični’ radnici. Iako je prvo što pada na pamet da su, primjerice, dvodomke bile puno veće i prostranije, to nije tako. Kvadratura prostorija u dvodomkama je bila nešto veća, no osnovna razlika u odnosu na četverodomke bila je u značajno većoj kvadraturi okućnice, razmaku između kuća, te nešto širim ulicama koje su zamišljene kao aleje pa je duž njih posađeno zelenilo.

Raspored prostorija u kućama bio je manje-više isti. U prizemlju su se nalazili dnevni boravak, kuhinja i kupaonica, a na katu po dvije spavaće sobe. Također, sve kuće su imale podrume i ravne krovove. Ista su im bila i pročelja, od prepoznatljive narančaste cigle.

Obnova u valovima

Kao i sve ostalo, na žalost, Batine vile, koje danas predstavljaju relevantnu ostavštinu industrijske ere, pokosio je ratni vihor. Borovo naselje u čijem se srcu nalaze početkom 1990-ih zasule su kiše granata koje su oštetile svaku od njih, neke manje, neke više, ali većinu do mjere neupotrebljivosti.

No, nakon reintegracije i pregleda stanja svake od njih, došlo se do zaključka kako velika većina nije za rušenje o kojemu se ozbiljno razgovaralo. Naime, ispostavilo se da je stari Bata bio široke ruke. Nije štedio na materijalu prilikom gradnje pa je preko 70% kuća u tada već ozbiljnoj zelenoj zoni predodređeno za obnovu koja traje do danas.

Nije bilo ili volje ili mogućnosti (ili obojeg) da se to napravi planski i u jednom ‘šusu’ pa se tako obnova kroz posljednjih 30 godina polako vuče. Doznajemo i da je naselje zaštićeno kao spomenik kulture pa obnova podliježe konzervatorskim odredbama što ju čini izuzetno skupom.

Šarenilo fasada

Prvi val obnove započeo je neposredno nakon rata, drugi na pragu novog milenija, treći 2010. godine, četvrti 2020. godine. Rezultat ove dinamike je činjenica da Batino naselje više nije unificirano, te se duž ulica nepovezano izmjenjuju kuće čija se fasada razlikuje ovisno o godini u kojoj su obnovljene.

Tako prve obnavljane netom nakon rata imaju bordo fasadnu ciglu, te formom predstavljaju izvorne Batine vile kakve su bile u vrijeme gradnje. One obnavljane ranih 2000-ih predstavljaju rekonstrukciju izvornih jer je većina zidova srušena i podignuta ponovno, prepoznatljive su i po žarko crvenoj boji. Kuće koje su se obnavljale po istom principu između 2010. i 2012. godine imaju fasadne cigle blijedo smećkaste boje, dok se najnovija obnova može prepoznati po fasadnoj cigli prevladavajućeg narančastog tona.

Ovdje svakako treba reći kako se u sklopu pripreme aktualne obnove posljednjeg kontingenta objekata predviđa i rušenje 22 kuće koje su trenutno nepopravljive, s ratnim ranama duboko obraslim u bršljan. Njihova osnovna konstrukcija još je postojana, ali jednostavno je prošlo previše vremena da bi ulaganje u njihovu obnovu državi bilo prihvatljivo.

Napuštene kuće

Nakon vijesti o najavi rušenja posjetili smo Batino naselje kako bi iskoristili možda posljednju priliku za zavući se u kutke prošlih vremena, u formi kakva je osmišljena prije gotovo 100 godina. I ostali smo poprilično impresionirani zatečenim.

Većinu naselja čine obnovljene kuće, iako, kako smo već spomenuli, estetiku ovdje narušava činjenica da im je forma ista, a pročelja bitno različita u odnosu na prvotno izgrađene koje su činile vizualno jedinstvenu cjelinu. Uz već spomenute fasadne cigle različite boje, veći dio kuća od ulice je odvojen živicama, ogradama i manjim dogradnjama.

Bez ikakvog reda, obnovljene kuće u kojima se lijepo i udobno živi, smjenjuju se s napuštenim ruševinama na koje se stanovnici više i ne obaziru, iako njihovi prvi susjedi jedva čekaju rušenje. Kažu, napuštene građevine privlače neželjene goste, od znatiželjne mladeži do glodavaca i drugih životinja. Za ljetnih mjeseci problem zna biti i neugodan smrad.

Obišli smo jednu od njih, dvodomku na uglu Bušićeve ulice i moramo priznati da su upravu. Zatekli smo stari madrac, otpatke od hrane, polomljen namještaj i neugodan miris ustajalog urina. No, ružno na stranu, bila je to dobra prilika za steći dojam kako su izgledale originalne Batine vile, onakve kakve ih je dao izgraditi Tomaš Bata.

I možemo zaključiti kako su svakako bile ugodan prostor za udoban, obiteljski život. Ukupna kvadratura stana u koji smo ušli idealno je raspoređena na prostranu dnevnu sobu i manju kuhinju, te po dvije spavaće sobe na katu iste površine – idealan scenariji za četveročlanu obitelj. Treba reći da su prozori veliki, te propuštaju obilje svjetlosti i daju pogled na vanjsko zelenilo. Zbog sigurnosti onih koji ih danas posjećuju nepozvani drveno stubište je srušeno. No, zidovi od cigle, rekli bi, i dalje su solidni.

Ulica iz koje se odlazi teška srca

Pri obilasku naselja imali smo priliku ući i u jednu posve posebnu Batinu vilu koju trenutnu koristi Udruga žena Vukovar. Bila nam je zanimljiva zbog činjenice da je obnavljana u nekoliko navrata i dograđivana pa se izvana i iznutra može vidjeti cijela ova priča na jednom mjestu. No, isto tako njena su posebnost i rešetke na prozorima koje podsjećaju da je u vrijeme kada je izgrađena bila, ni manje ni više nego policijska postaja.

No, ipak, najdublji dojam na nas je ostavila ulica Bernarda Vukasa u koju bi, bez razmišljanja sutra preselili kada bi Batine vile bile na prodaju. Riječ je o dijelu naselja u kojemu su se nalazile kuće za rukovodeći kadar, odnosno širokoj ulici u dubokoj hladovini drvoreda, s kućama bitno udaljenim od ceste i jednima od drugih, okruženih bogatim zelenilom. Neke od njih imaju ostakljene verande i male terase na katu.

Dok smo stajali ispred kuće s čijeg se pročelja vijorilo rublje na žici, naš vodič u obilasku rekao nam je kako iz ove ulice stanari odlaze teška srca. Kaže, baš ovdje živi starija gospođa koja nije dobro primila vijest da treba iseliti jer kuća mora biti srušena. Iako joj je osiguran bolji smještaj, ona bi radije ostala u ‘svojoj’, odnosno Batinoj vili jer joj spokoj koji ovdje vlada nadomak urbane sredine ništa ne može zamijeniti.

Rušenje

Kada će 22 Batine vile biti srušene ne zna se točan datum, ni dan. No, ono što se zna da će na njihovom mjestu biti izgrađene nove, koje bi trebale pratiti staru formu. To je ono što zajednica u Borovom naselju želi i treba.

Dodatno, treba reći, ‘zdrave’ cigle će se u procesu rušenja sačuvati, te će biti upotrjebljene u gradnji novih stambenih jedinica. One će pak po već uhodanoj konzervatorskoj shemi biti građane po uzoru na izvorne vile. No, da bi ovaj proces započeo čeka se izrada glavnog projekta rušenja koja je u tijeku. Nakon toga će se raspisati javni natječaj za izvođača radova rušenja i građenja.

Naravno, potreba je to i države i Grada Vukovara koji će ovim potezom osigurati stambeno zbrinjavanje s postojećih lista čekanja.

Doznajte ovdje sve o velikom gradilištu u središtu Vukovara, tik uz Dunav.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.