Vječna podstanarka: Tko si danas uopće može priuštiti stan?

Nećemo pričati o ekipi koja je kod investitora novogradnji ‘redovni kupac’, jer se s tim ne mogu poistovijetiti. Redovan sam kupac samo u najbližoj pekari. Ali pregledala sam na stotine oglasa, razgovarala s prodavačima i agentima, pratila statistiku. Evo što sam zaključila.

Da raščistimo odmah na početku bitne stvari: o kupovini stana partner i ja razgovaramo od 2024., aktivno tražimo od kolovoza 2025. godine. Tražimo isključivo Zagreb zato što tu radimo i život nam je tu organiziran.

Naravno, netko može sada reći da smo mogli kupiti negdje drugdje; i jesmo, da smo htjeli. Ali nismo, pa neka to bude zaključak za sve takve komentare.

I jedan disclaimer: s obzirom da smo oboje došli u Zagreb iz Slavonije gdje naši roditelji i dalje žive u svojim kućama, znali smo da čak i da sve pođe po najgorem zlu, da se uvijek imamo gdje vratiti. I na tome smo im vječno zahvalni.

‘ko to more platit?

Dok čekamo da Državni zavod za statistiku objavi podatke za cijelu godinu, valja se osvrnuti na prvo polugodište 2025. Tada je prosječna cijena kvadrata u Hrvatskoj iznosila 2.754 €/m2, a u Zagrebu je to bilo 2.958 €/m2. U isto vrijeme, prosječna plaća u Hrvatskoj je u listopadu iznosila 1.470 eura, a medijalna 1.281 eura.

Tražene cijene stanova su naravno puno veće, pa se tako po Zagrebu grade stambene zgrade gdje kvadrat ide po pet, šest ili čak deset tisuća eura.

Već brzinski pregled oglasnika kaže da ste najsretnija osoba na svijetu ako nađete pristojan stan u Zagrebu s cijenom iole nižom od tri tisuće eura po kvadratu.

Mali stan za veliku cijenu

Priča se po kvartu i internetu i svuda uokolo da je krivac za visoke cijene kvadrata manjak ponude, a visoka potražnja. Što je vjerojatno istina, s obzirom na suludo velik broj praznih stanova u cijeloj državi.

U isto vrijeme se u Zagrebu prodaju šupe pod krinkom garsonijere, sutereni koji su zapravo podrumi, a cijena kvadrata ide gore što je kvadratura manja.

Ali nije neviđeno i da su cijene visoke iz jednog vrlo jednostavnog i ljudskog razloga: jer im se može.

Ne prodaje se, dakle dići ćemo cijenu

Dokaz tome su dva odvojena, ali ista slučaja: nekretnina se nije prodala, ali cijena je skočila. Prvi slučaj se odnosi na obiteljsku kuću na top lokaciji. Kuća iz ove priče se prodavala još od 2023. godine, tada za veću cijenu od one oglašene u kolovozu 2025. Pogledali smo nekretninu, odlučili da nećemo nastaviti s procesom kupovine, i dok smo otvorili oglasnik da nastavimo potragu: oglas za istu nekretninu za 30 tisuća eura veću cijenu.

Drugi slučaj je bio stan. Prekrasan stan u prizemlju male zgrade. Kada smo ga spazili u oglasniku smo vidjeli da su nešto sitno spustili cijenu, dakle već je neko vrijeme bio na tržištu. Zvali smo dva mjeseca kasnije, u listopadu. Upravo taj tjedan su vlasnici odlučili podići cijenu za punih 40 tisuća eura. I nisu bili spremni na pregovore.

Imaš para, nemaš para

Kad se sve zbroji i oduzme, potraga za vlastitom nekretninom je jako frustrirajuća. Ponekad mi dođe da nazovem ljude iz oglasa samo da ih pitam jesu li zdravi.

Ali od toga nitko nema ništa pa je zapravo najbolji savjet redovno gledati, istraživati, riješiti se srama od cjenkanja i stegnuti remen da što više možete uštediti.

Ne zaboravimo, odredbe HNB-a od 1. srpnja prošle godine su donijele puno strože uvjete za kreditiranje. Što znači da je teže dobiti kredit, keš rezerva je nikad bitnija jer se natječete s ekipom koja kupuje stanove s vrećom para, a vlasnici misle da je stan neprocjenjiv samo zato što je njihov.

I tko na kraju može kupiti stan? Samci nikako, parovi teško i to uz puno vremena, živaca i dobru ušteđevinu. Koju moraju ušparati od one prosječne plaće koja pokriva pola kvadrata stana.

Ako ste kojim slučajem propustili prvi dio o kupovini stana ili ste se ikad zapitali moraju li svi posjedovati vlastitu nekretninu, pronađite ga ovdje.

Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije.