Vodi li nas minimalizam u indiferentnost? Arhitektica objasnila zašto to nije istina
Minimalizam je stil u arhitekturi koji se u Europi prvi put pojavio oko 1920. godine, a i dan danas je jedan od vodećih stilova. Iako postoje neke rasprave o tome da minimalizam vodi k indiferentnosti, arhitektica Dubravka Jeličić-Veić nam je rekla da ti argumenti jednostavno ne stoje. Kako nam je objasnila, minimalizam u stvari smiruje i daje našem životu određeni balans.
Dizajnerski trendovi za ljetno uređenje interijera, minimalizam | foto: Unsplash
Minimalizam zapravo nije samo stil u arhitekturi, već stil života s odrazima u arhitekturi, primijenjenoj umjetnosti i lijepim umjetnostima općenito, kako nam je objasnila naša sugovornica. U arhitekturi i umjetnosti, karakterizira ga ignoriranje ukrasa, ornamenata i kombiniranje i miješanje boja. Nastao je pod utjecajem japanske arhitekture s istoka i Le Corbusiera sa zapada.
U kiparstvu tako na primjer skulpture imaju oštre i egzaktne bridove te su lišene detalja. U slikarstvu se upotrebljavaju čiste, prim-boje u poljima. Kao neke od poznatih primjera, naša sugovornica je izdvojila Rietfeldov naslonjač oštrih linija i čistih prim-boja, kao i Zig-Zag stolac pravilnih i oštrih ploha.
Minimalizam u arhitekturi je prisutan i u Hrvatskoj, a kao eklatantan primjer minimalizma je Jeličić-Veić istaknula zgradu Eduarda Souto de Moure i 3LHD-a u Preradovićevoj ulici. Moderna u Zagrebu pojavila prije 90 godina, kada je nastao Zakladni blok (Bogovićeva – Ilica – Gajeva – Petrićeva).
– Svima poznata zgrada na uglu Trga i Jurišićeve se u to doba redizajnira – od nekakve neobarokne fasade s kupolom nastaje minimalistička fasada čija se kupola preformira u čisti istaknuti kubus, miču se ukrasi i štukature, fasadna površina postaje ravna – s par jednostavnih horizontalnih ravnih istaka – minimalističkih ukrasa, rekla nam je Jeličić-Veić.
Minimalizam ne mora biti sterilan
Minimalizam je stil koji obilježava manjak ukrasa, pa tako postoje neki koji tvrde da minimalizam vodi k indiferentnosti. Naša sugovornica se s time ne slaže, već smatra da k tome vodi spoznaja da kao individue ne možemo utjecati ili promijeniti neko zbivanje, stanje (u društvu, životu, obitelji), događanja, politiku, zdravlje, da smo nemoćni. Na kraju, svatko svoj prostor riješen u minimalističkom stilu doformira svojim uspomenama.
– Minimalizam sam po sebi ne znači sterilnost i nedostatak individualnog štiha, više bih rekla da znači red, usklađenost, mir, čistoću formi, balans volumena, površina, boja. Minimalizam nam u kaotičnom načinu života koji vodimo zbog emocionalne neusklađenosti i zrelosti razumijevanja s ubrzanim razvojem tehnologija koje nas okružuju i primoravaju na sve brži tempo u radu, prilagođavanju, odgovaranju na zahtjeve koji se stavljaju pred nas – u stvari smiruje i daje našem životu određeni balans, tvrdi Jeličić-Veić.
Kao još jednu prednost minimalizma je istaknula i činjenicu da omogućava jeftiniju i bržu gradnju kroz unificiranje i prefabriciranje. Posebno je istaknula da minimalizam može biti sirov ili dorađen i profinjen. Kako je plastično objasnila, nije isto hoće li se podove, stropove i zidove ostaviti u čistom betonu, ili u konačnici izbrusiti, impregnirati i ispolirati. U oba slučaja, kvaliteta građevine je ista, ali se kvaliteta života bitno mijenja.
Naravno, takvi pothvati znače i puno veća ulaganja, odnosno višu cijenu izvedbe. Ipak, ističe, minimalizam je donio velike formate drvenih ili kamenih i keramičkih elemenata, prirodne zemljane neutralne tonove što su elementi koji olakšavaju život (održavanje), smiruju naš okoliš, dozvoljavaju unos individualno preferiranih materijala, boja i struktura.
Filozofija života
– Stil koji danas nazivamo minimalizmom nije, na žalost, nikako ispao i filozofija života – što bi trebao biti (živjeti s manje stvari, u manje prostora, samo s nužnim) nego je u biti jedan smireni, odmjereni, lijepi, harmoničan prostor koji je uglavnom opremljen skupim i luksuznim materijalima, predimenzioniranim otvorima i visinama prostora, predimenzioniranim komadima namještaja (pogotovo za sjedenje i odmaranje), istaknula je Jeličić-Veić.
Kao primjer je dala minimalističke kuhinje. One su ogromne, čistih i velikih površina za kuhanje i pohranu hrane, a vlasnici istih uglavnom naručuju hranu izvana. Ista stvar vrijedi i za ormare za odjeću – u minimalistički uređenom domu ćete pronaći cijelu prostoriju koja služi kao ormar, i to za pohranu nepotrebne odjeće i obuće.
– Današnje kupaonice su krasne, čiste, ravnih stranica sanitarija, oštrih rubova i u sanitarnoj keramici i na miješalicama za vodu… Sve je odmjereno i strogo, čisto. Mogućnost za zaraditi modricu na wc-školjci ili bidetu je sigurno veća nego na nekim nekad klasičnim elementima, no to je naš obol ljepoti, modi i čistoći minimalizma. Na tome se ogleda taj nesrazmjer između shvaćanja života i prihvaćanja stila kao prolazne mode, objasnila nam je Jeličić-Veić.
Nazire se kraj
Ono što je ipak htjela posebno istaknuti, jest da se u svakom sadašnjem i budućem stilu treba maksimalno voditi računa o očuvanju energije. Industrija građevinskih materijala se razvija velikom brzinom i omogućava da se ulaganjem u održivu gradnju razvija stil koji se želi postići.
Primjećuje se lagani odmak od minimalističkog stila, a Jeličić-Veić smatra da je ipak prerano za to – smatra da u Hrvatskoj ovaj stil još nije niti ušao u sve pore života. Smatra također da minimalizam može siromašnom društvu, kakvo je hrvatsko, približiti i ostvariti san svakog pojedinca da ostvari mogućnost nezavisnog stambenog i radnog prostora.
– Već sada se pojavljuju pokušaji i izvedbe kojima se intervenira na vanjski izgled zgrada potpuno nedefiniranim, randomno složenim formama, perforacijama, istakama i slično, često ničim izazvanim i nelogičnim. Ali to je pojava koju potiče ljudska narav koja se brzo zasiti određenih situacija i okreće se suprotnosti, zaključila je Jeličić-Veić.
Posebno je naglasila i činjenicu da je konzumerizam jedan od pokretača načina života, koji upravo zbog naše sklonosti zasićenju, potiče lagani odmak od minimalizma. To je već vidljivo u unutarnjem uređenju, gdje se javljaju zlatne boje i detalji, te tapecirani namještaj koji počinje poprimati organske forme. Ponovno se uvode prošivi, valovi i segmenti. Jednostavno, nazire se kraj minimalizma.
