Svi zagrebački stadioni kroz povijest: Neki se nalaze na istom mjestu više od 100 godina

S razvojem Zagreba rasla je i potreba za izgradnjom sportskih objekata. Prvi stadioni i trkališta pojavila su se krajem 19. stoljeća, a mnoga od njih već su odavno zaboravljena. Stoga donosimo opis i lokacije na kojima su se nalazili ili još uvijek stoje zagrebački stadioni.

U zdravom tijelu zdrav duh, kaže stara narodna poslovica. Razvoj sporta potkraj 19. i početkom 20. stoljeća nije zaobišao niti ove krajeve. Mnoge novotarije, poput lopte, reketa, bicikla ili, pak, motocikla, brzo su zaokupile živote tadašnje mladeži. Ne treba zaboraviti niti konjički sport, kao ni golf, koji su ipak pripadali eliti.

Samim razvojem i sve većim interesom za sport, u Zagrebu koji je u to vrijeme brojao tek nekoliko desetaka tisuća stanovnika, vrlo brzo je porasla potreba za izgradnjom sportskih borilišta. U ovom tekstu bavit ćemo se otvorenim sportskim borilištima, odnosno stadionima i trkalištima.

Iz današnje perspektive, riječ je o vrlo rudimentarnim građevinama, bez popratnih sadržaja kakvi se danas nude, bez prevelike arhitektonske vrijednosti. Umjesto glatkog travnatog tepiha ili hibrida umjetne i prirode trave, nogomet se igra na ‘lešu’, mješavini šljunka, zemlje, trave i piljevine.

Na sličnoj su se podlozi održavale konjičke, biciklističke i motociklističke utrke. Pravog asfalta ili tartan staza za atletičare nije bilo. U ovom članku otkrivamo kako su nekoć izgledali i gdje su se nalazili brojni zagrebački stadioni, od kojih neki postoje i danas, ali u sasvim drugačijem obličju.

U već spomenutom razdoblju najorganiziraniji sport bio je biciklizam. Ulaskom u posljednje desetljeće 19. stoljeća u Zagrebu se grade tri trkališta. Kako piše Ariana Štulhofer u svom stručnom radu ‘Zagrebačka biciklistička trkališta – Koturanje na velodromima’, 1891. godine izgrađen je velodrom na današnjem Rooseveltovom trgu, 1896. na Koturaškoj cesti i 1897. u Maksimiru. Potonja dva će nam posebno biti zanimljiva kasnije.

Srednjoškolsko igralište ili Elipsa

Više podataka o ‘koturalištu’ na Rooseveltovom trgu nema, jer je samo četiri godine nakon njegove gradnje, ondje niknula zgrada Muške realne gimnazije, u kojoj su danas smješteni Muzej Mimara, V. gimnazija i OŠ Izidor Kršnjavi. Iza te zgrade postepeno će u sljedećih 13 godina nastati teren kojeg mnogi i danas znaju kao Srednjoškolsko igralište ili Elipsa.

Na tom su se mjestu odigravali brojni sportovi, od tenisa i kriketa, do atletike, odbojke i nogometa. Uz nogometno igralište HAŠK-a na Tuškancu, o kojem su podaci također rijetki, riječ je bila o jedinom nogometnom terenu u gradu, ali tek nakon što je 1908. godine preuređeno iz ovalnog u pravokutni oblik, zadržavši pritom atletsku stazu.

Igralište je nekoć imalo drvenu tribinu s pet redova kapaciteta od 600 do 1.000 gledatelja. Od nje nije ostalo ništa, jer se za vrijeme Prvog svjetskog rata na igralištu podižu barake, koje su spaljene 1931. godine. Konačni oblik, Elipsa je dobila 1935. godine. Nažalost, danas nije u dobrom stanju, iako je koriste đaci osnovne škole i gimnazije. Prije petnaestak godina pojavila se i ideja da se Srednjoškolsko igralište uredi, a ispod njega izgradi podzemna garaža s dodatnim sadržajima kako je 2011. pisao tportal. Zasad je sve ostalo samo na ideji.

‘Koturalište’ i stadion u Koturaškoj

Nešto je trajnije trkalište 1895. godine izgradilo Prvo hrvatsko društva biciklista na rijetkom naseljenom području nedaleko od željezničke pruge. Upravo će po tom trkalištu, odnosno ‘koturalištu’, ime dobiti Koturaška ulica, koja spaja Savsku cestu s današnjim terminalom ZET-a iza Glavnog kolodvora.

Uskoro će velodrom duljine 333,3 metra, širine šest i visine u zavojima od tri metra, kako piše Stjepan Ljubić u svom ‘Prilogu poznavanju povijesti podravskog biciklizma’, biti okružen Koranskom i Kupskom ulicom te Varaždinskom cestom, današnjom Ulicom grada Vukovara.

Ovo je trkalište zanimljivo iz još jednog razloga. Ono će biti jedno od mnogih koje će prepustiti svoje mjesto drugim, mahom momčadskim sportovima. Tako je, prema nacrtima inženjera Gjure Kastla, južno od trkališta izgrađena drvena tribina za otprilike 1.600 gledatelja, sa svlačionicama, kako piše na blogu Nepoznati Zagreb. Uređen je i teren dimenzija 100 puta 60 metara s atletskom stazom (prvom u gradu), a sve skupa je 19. listopada 1924. otvorio Stjepan Radić. Nakon toga su umjesto biciklista teren koristili nogometaši Građanskog, a zatim i Dinama.

Drveni je stadion srušen 1950. godine i na njegovom se mjestu danas nalazi upravna zgrada Hrvatske elektroprivrede. Samo stotinjak metara dalje niz današnju Ulicu grada Vukovara prema istoku, na mjestu današnje upravne zgrade Zagrebačkog holdinga, nalazio se još jedan stadion sličnih dimenzija, na kojem su igrale Viktorija i Lokomotiva. Naglom ekspanzijom grada prema jugu i on je srušen u to vrijeme.

Stadion Maksimir

Vrlo važno ‘koturalište’ nalazilo se i uz Maksimirsku cestu, odmah ispod perivoja. Otvoreno je 1897. godine i u početku je imalo manju drvenu tribinu. Biciklističko društvo Sokol koristilo ga je petnaestak godina. Na istom mjestu, 1912. godine prema nacrtima Branka Domca, niče sportsko-rekreacijski centar s nogometnim terenom, atletskom stazom od šljake i pet teniskih terena. Drvenu tribinu za 6.000 ljudi konstruirao je Emil Erfort.

Na taj je teren, nakon Elipse, stigao HAŠK, a na njemu su se ponekad održavale biciklističke i konjičke utrke, a bilo je i utakmica velikog rukometa. No, ubrzo je klub krenuo tražiti nova rješenja. Već 1920. godine zakupili su 10 jutara parka Maksimir uz Bukovačku cestu s namjerom proširenja sportskog centra i izgradnje većeg stadiona.

No, nekoliko projekata, opisanih u još jednom radu Ariane Štulhofer ‘Prilog istraživanju povijesti izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu’, propalo je, pa je novac predviđen za izgradnju novog stadiona utrošen u uljepšavanje postojećeg.

Stadion je napušten u jeku Drugog svjetskog rata, a na njegovu mjestu već 1946. godine počinje nasipavanje terena. Stara tribina rastavljena je i prebačena u Kranjčevićevu ulicu, gdje je i ostala do požara 1978. godine. Nad zapadnim dijelom nasipa u obliku potkove izgrađena je manja drvena tribina. Novi stadion, nešto pomaknutiji prema zapadu u upotrebi je od 1948. godine, kad ga počinje koristiti Dinamo.

Tri godine kasnije započela je izgradnja zapadne tribine, prema projektu Vladimira Turine i Franje Neidhardta. Sjeverna tribina izgrađena je 1955. godine, dok je zapadna dobila dodatne sadržaje. Istočna tribina dograđena je 1961. godine. Riječ je o specifičnom objektu, s obzirom da se s njene druge strane nalazi tribina igrališta Hitrec-Kacian. Obje tribine se međusobno podupiru lakom armirano-betonskom konstrukcijom, dodatno ojačanom čeličnim stupovima. Južna, polukružna tribina izgrađena je 1969. godine.

Time je dovršeno djelo koje je svojom nenametljivom arhitekturom moglo primiti velik broj ljudi (64.000 u vrijeme kad se stajalo na istočnoj i zapadnoj tribini), a opet pomiriti maksimirsku šumu i bujajući grad. Nažalost, zbog izgradnje stadiona svoj su ceh morali platiti brojni objekti. Tako je srušena polovica škole u Jakićevoj ulici arhitekta Ivana Zemljaka. Od dijela Jakićeve ostao je prolaz između istočne tribine i tribine Hitrec-Kaciana, a u zgradi škole se nalazi nogometna akademija Dinama.

Stradala je i gostionica Maksimir, koja se nalazila točno preko puta ulaza u park, kao i samostan Antunovac, ‘u kojem je od 1947. bio smješten Zavod za mentalno zaostalu djecu (prvotno sirotište za ‘napuštenu, nezbrinutu djecu, siromašne i bolesne’ o kojima je brinula Družba sestara služavki Malog Isusa)’, koji se nalazio ‘tik uz temelje zapadne tribine’, kako piše Muzej Grada Zagreba.

Godine 1998. počinje nikad dovršena rekonstrukcija stadiona po projektu Branka Kincla i Nikole Filipovića. Srušena je sjeverna tribina i izgrađena nova, duga 200 metara s četiri etaže na kojima su trebali biti poslovni prostori. Kapacitet te tribine je 10.965 gledatelja.

Srušen je i potkovičasti stajaći dio koji je spajao sve tribine osim sjeverne, kao i posljednjih pet redova Turinine zapadne tribine nad koju se natkrilila nova etaža, poduprta četirima masivnim stupovima, dajući joj kapacitet od 12.600 gledatelja uz još ‘718 mjesta u VIP-etaži (predsjednička i još osam loža te 18 ‘boksova’)’, kako piše na stranicama GNK Dinamo.

Nakon potresa u ožujku 2020. godine, istočna tribina i tribina Hitrec-Kacian stavljene su izvan funkcije, dok je južna tribina uz konstruktivna ojačanja upotrebljiva, ali sa smanjenim kapacitetom. Posljednjih mjeseci intenzivirana je priča o izgradnji novog stadiona, o čemu možete čitati ovdje, ali zasad nema konkretnih poteza.

Sokolski stadion

No, vratimo se u povijest. U Maksimiru je postojao još jedan stadion, koji je bio neostvareni san vodstva HAŠK-a iz drugog desetljeća prošlog stoljeća. Naime, 1934. godine je na raskrižju Maksimirske ceste i današnjih Svetica otvoren Sokolski stadion.

Društvo Hrvatski sokol je ondje dalo izgraditi drveni stadion površine 120.000 četvornih metara, s tribinama kapaciteta 50.000 gledatelja i armirano-betonskom svečanom ložom, prema projektu arhitekta Aloisa Dryaka. Oko stadiona bili su postavljeni drveni ukrasni stupovi, a na najvišemu je stajala skulptura sokola.

Osim sokolskih sletova, na njemu je HAŠK igrao svoje utakmice, tako stavljajući u drugi plan svoj stadion koji se nalazio samo stotinjak metara istočnije. Nažalost, najreprezentativniji stadion u metropoli doživio je mračnu sudbinu. Ustaške su vlasti u svibnju 1941. godine ondje privele sve srednjoškolce i tražile da se iz mase izdvoje Srbi i Židovi.

No, i Hrvati su pošli za njima tako da je segregacija prošla neuspješno. Nakon mjesec dana, antifašisti su spalili stadion, kako drvena građa ne bi poslužila za izgradnju logora, piše Jutarnji list. Cijelu akciju dokumentirao je u svome filmu ‘Akcija stadion’ redatelj Dušan Vukotić po scenariju Slavka Goldsteina.

Od Sokolskog stadiona ostala je samo betonska svečana loža, koja je uklopljena u kasniji kompleks sportsko-rekreacijskog centra Svetice, izgrađenog 1965. po projektu Franje Bahovca, a koji je sadržavao i malu betonsku tribinu s tri reda sjedala. Prvog dana ljeta 2016. godine, zgrada je srušena kako bi ustupila mjesto nogometnom kampu kojeg je Hrvatski nogometni savez ondje naumio izgraditi, piše Večernji. No, od toga, kao i od novog stadiona Maksimir, nije bilo ništa.

Stadion u Kranjčevićevoj

Tako je praktički najstariji stadion koji je opstao do dana današnjeg onaj u Kranjčevićevoj ulici. Stadion je izgrađen 1918. godine, ali je otvoren 1921. i u to vrijeme bio je najveći u Zagrebu, kako piše Mapiranje Trešnjevke. Stadion je važan zbog nekoliko povijesnih događaja.

Na tom je stadionu 1931. godine odigrana prva utakmica pod rasvjetom, 11 godina kasnije svoju jedinu domaću utakmicu ondje je odigrala reprezentacija NDH. Dana 28. svibnja 1991. na stadionu su postrojene prve postrojbe Zbora narodne garde, što označava početak Oružanih snaga RH.

Stadion nekoliko puta mijenja svoj izgled, ali i vlasnika. Nakon što je Concordia ugašena, stadion je dodijeljen NK Zagrebu. Nedugo zatim prve drvene tribine su spaljene. Ubrzo je na istom mjestu podignuta drvena tribina starog stadiona u Maksimiru, koja je izdržala do novog požara 1978. godine.

U međuvremenu je po projektu Milana Zrinjskog izgrađen betonski velodrom koji postoji i danas. Tada stadion dobiva dvije betonske tribine koje stoje i danas te imaju ukupni kapacitet od 8.350 gledatelja. Danas se stadionom služi NK Lokomotiva, nakon što je NK Zagreb prešao u amaterizam. Postoje planovi za gradnju novog stadiona, koji bi služio Dinamu do izgradnje onoga u Maksimiru, o čemu možete više čitati ovdje.

Ostala sportska borilišta

Vrijedi spomenuti još nekoliko sportskih borilišta. Na mjestu današnjeg Državnog arhiva na Marulićevu trgu 1906. godine nalazio se teren na kojem je odigrana prva javna nogometna utakmica. Na njemu je kratko vrijeme, prije prelaska na Elipsu igrao HAŠK. Uz taj teren, postojao je još jedan stadionski kompleks i tri trkališta.

Na jugoistočnom dijelu Šalate, kako piše Štulhofer, 1936. podignut je drveni stadion za 5.000 gledatelja, koji je tri godine kasnije proširen za još 3.000 mjesta, a sve po projektu Franje Bahovca. Dimenzije terena su bile 40 puta 35 metara. S vremenom Bahovec dograđuje bazen s nasipanim tribinama za 4.000 gledatelja, a 1957. i teniski stadion od armiranog betona, koji, uz malo proširenje za vrijeme Univerzijade, postoji i danas. Na sjevernom dijelu Bahovec 1971. gradi teniski teren s čeličnim tribinama kapaciteta 3.000 gledatelja.

Na mjestu današnje tvornice Končar na Trešnjevci početkom prošlog stoljeća postojao je hipodrom sa stazom dugom oko 800 metara. S razvojem motociklizma, ondje je 1921. održana i prva utrka. Sljedećih nekoliko godina stazu trkališta Črnomerec su dijelili konji, motocikli i bicikli. Teren je imao veliku natkrivenu tribinu i bočne nasipe koji su mogli primiti desetak tisuća ljudi. Kako je na tom mjestu 1928. godine krenula izgradnja tvornice Siemens, svi su deložirani.

Dok su jahači nastupali na gotovo svim nabrojenim borilištima, motociklisti i biciklisti prebačeni su na trkalište Miramare, koje je otvoreno 1932. godine. I njega je krasila velika drvena tribina, ali i ograda od bodljikave žice kroz koju su se mogli vidjeti trkači. S početkom Drugog svjetskog rata, trkalište je napušteno, a 1954. godine na njegovu mjestu počinje izgradnja današnje Osnovne škole Davorina Trstenjaka.

Treći motodrom nalazio se preko Save, na sjeverozapadnom kutu današnjeg Zagrebačkog velesajma. O njemu se malo zna, osim da je imao drvenu tribinu i da ga je s vremenom preuzela NK Lokomotiva. Danas se ondje nalazi njihov trening-centar, bez ikakvih tribina, ali sa svim drugim popratnim sadržajima.