Nerzet je sa samo 20 godina postao kranist: 'Visina me oduvijek privlačila, a pogled iz ptičje perspektive je fantastičan'

Još od djetinjstva fascinirala ga je visina i moć velikih strojeva na gradilištima. Ta strast dovela ga je do posla kranista, gdje svaki dan zahtijeva preciznost, koncentraciju i strpljenje, a rad na dizalici pruža jedinstvenu perspektivu. Razgovarali smo s Nerzetom Spahićem, koji nam je otkrio kako je biti kranist i kakav je osjećaj gledati svijet s vrha dizalice.

Neka zanimanja na gradilištima posebno privlače pažnju još od djetinjstva. Nije slučajno da se djeca rado igraju bagerima, kamionima ili dizalicama, fascinirana veličinom i snagom tih strojeva. Upravo je posao kranista jedan od najposebnijih, prvenstveno zbog visine na kojoj se radi, s koje se pruža pogled na cijelo gradilište, ali i šire, na grad ili mjesto u kojem se nalazi projekt. O tome kakav je život u ptičjoj perspektivi ispričao nam je 26-godišnji Nerzet Spahić iz kompanije Alfa Kran.

Visina ga je privlačila, a morao je završiti i školu za kranista

Nerzet ima tek 26 godina, ali već je vrlo iskusan kranist. Na dizalici radi gotovo šest i pol godina, što mu je omogućilo da stekne bogato iskustvo u ovom specifičnom i zahtjevnom zanimanju. Ljubav prema visini potječe još iz djetinjstva, kada ga je fascinirala svaka konstrukcija koja se uzdizala visoko iznad tla. Ipak, da bi postao profesionalni kranist, morao je završiti i školu za kraniste te pribaviti sve potrebne certifikate i uvjerenja koja jamče siguran rad na visini.

– Uvijek sam volio poslove na visini. Još kao dijete me visina privlačila i pomislio sam da bi taj posao bio idealan za mene. Prvo sam morao imati uvjerenja o završenoj osnovnoj i srednjoj školi, jer sam polagao naknadno, nisam išao u redovnu školu za kraniste. Nakon toga sam pohađao nastavu u kojoj su nas učili o zaštiti i sigurnosti na radu, o pravilnom načinu rada, te kako postupiti s ljudima u raznim situacijama. Nakon završetka nastave morao sam položiti testove, odraditi praktični dio nastave i polagati praktični ispit pred komisijom, gdje sam morao pokazati svoje znanje. Tek nakon toga dobio sam diplomu i bio spreman za samostalan rad, pojasnio je Nerzet.

Dodao je kako je uvijek radio na gradilištima u Hrvatskoj, a do posla je došao zahvaljujući širenju građevinske industrije u zemlji.

– Trebao je veliki broj dizaličara, pa sam dobio priliku da se pokažem, i u tome sam uspio, prisjetio se svojih početaka.

Rad na joysticku i ‘banana’ komande

Njegov radni dan počinje penjanjem na dizalicu, osim u rijetkim slučajevima kada su kranovi mali i upravljaju se na daljinske komande. Svako radno mjesto pažljivo se provjerava prije početka rada, kako bi se osigurala sigurnost i ispravnost opreme. Nerzet ističe kako je uz posao vrlo važna i dobra atmosfera, jer dan na dizalici zna biti naporan.

– Fokusiram se uglavnom na prioritete, što je najčešće priprema kalupa za beton ili istovar kamiona. Komande koje koristim na kranu su joysticki i poluge, u nekoliko različitih oblika, a trenutačno koristim tzv. ‘banana’ komande jer su zakrivljene poput banane. Jako su dobre za korištenje i nisu naporne za rad. U složenim situacijama uglavnom pazim da ostanem priseban i da što mirnije obavim zadatak. Iako nakon nekoliko godina rada svaki zadatak djeluje sličan, nepredvidive vremenske promjene mogu ga učiniti vrlo kompliciranim, posebno za početnike, pojasnio je sugovornik.

Najviši kran na kojem je radio

Kranovi su fascinantni zbog svoje kombinacije visine i snage. Najveći i najsnažniji kranovi na svijetu koriste se pri izgradnji nebodera, industrijskih postrojenja ili hidroelektrana i mogu doseći visine i do 250 metara, s nosivosti od nekoliko stotina tona. Takvi su, primjerice, japanski Mammoet PTC, njemački Liebherr LTM 11200 i kineski XCMG XCA2500.

Ipak, većina kranova na gradilištima su toranjske dizalice, koje balansiraju visinu i nosivost te omogućuju siguran i učinkovit rad u urbanim sredinama. Upravo takvi kranovi omogućuju svakodnevno podizanje i premještanje tereta na visinama potrebnim za gradnju zgrada i infrastrukture.

Nerzet je na svojoj karijeri radio na toranjskoj dizalici, a najviši kran na kojem je bio dosezao je između 55 i 60 metara.

– Osjećaj je nevjerojatan. Pogled s krana je impresivan, već na tim visinama vidiš pola grada, a ponekad čak i cijeli grad, ovisno o lokaciji dizalice, prepričava Nerzet.

Na kranu nikada nije dosadno

Iako bi neki mogli pomisliti da je posao monoton, Nerzet ističe kako dosade nema ni trenutka. Svaki dan zahtijeva maksimalnu koncentraciju jer se mora paziti gdje se kreće teret i kako se rukuje dizalicom, osobito kada se u blizini nalaze ljudi.

– Uvijek moraš pratiti kako je teret zakačen, jer čak i najbolji majstor može pogriješiti, a posljedice mogu biti ozbiljne. Upravo ta nepredvidivost čini posao uzbudljivim. Ponekad se događaju situacije zbog kojih se možeš nasmijati ili naljutiti, dodaje.

Najsmješniji trenutci Nerzetu su ostali u sjećanju jer se često događaju situacije koje su za promatrača smiješne, ali su dio svakodnevnice na gradilištu.

– Jedan radnik je pokušavao kopčati oplatu i deset minuta sam ga gledao kako se muči. Bez obzira koliko puta je pokušavao, oplata se nikako nije uklapala. Ne volim se smijati tuđem neznanju, ali taj trenutak mi je ostao u sjećanju. U nekoliko navrata se i cijeli zapetljao, prisjetio se Nerzet uz osmijeh.

Posao dizaličara, kako Nerzet objašnjava, zahtijeva kombinaciju strpljenja, iskustva i koncentracije, ali pruža i jedinstvenu perspektivu na gradilište i grad oko sebe. Svaka smjena donosi nove izazove, a visina na kojoj se radi daje osjećaj slobode i posebnosti koji rijetko koji drugi posao može pružiti.