Armirano-betonske zgrade nisu toliko sigurne, ako su loše projektirane: Koliko je Hrvatska seizmički izložena?
Prošle su četiri godine nakon zagrebačkog potresa. Potres je utjecao na cjelokupnu infrastrukturu grada, a mnoge privatne i javne zgrade ozbiljno su stradale. Na početku, kako bi se čim prije sanirala glavna šteta potresa, bilo je važno hitno intervenirati uslijed te prirodne katastrofe te što prije sanirati osnovna i najozbiljnija oštećenja. No, par godina kasnije, perspektiva je nešto drugačija i ozbiljno se traga za dugoročno sigurnim rješenjem za grad Zagreb. Kako teče obnova zgrada javne namjene u Zagrebu i što smo o fondu zgrada te potrebi ozbiljnog održavanja naučili iz zagrebačke katastrofe, govorilo se na skupu ‘Dani potresnog inženjerstva 2024.’ na četvrtu godišnjicu događaja, u zgradi SEECEL-a.
Zgrada SEECEL-a; prostor Sveučilišta u Zagrebu | foto: bauštela.hr
Točno četiri godine nakon zagrebačkog potresa, 22. ožujka 2024. godine u zgradi SEECEL-a održan je skup ‘Dani potresnog inženjerstva 2024: Obnova zgrada javne namjene oštećenih potresom’. Skup je organiziralo Sveučilište u Zagrebu, u suradnji s Hrvatskim centrom za potresno inženjerstvo (HDPI), pod pokroviteljstvom Ministarstva uređenja, graditeljstva i državne imovine, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Hrvatske komore inženjera građevinarstva.
Vodeći hrvatski stručnjaci s područja inženjerstva građevine, kroz različita predavanja prisjetili su se trenutaka kad su svi građevinari bili u pripravnom stanju radi značajnih potresa koji su uzdrmali kontinentalnu Hrvatsku turbulentne 2020. godine. Redom, rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić, voditelj Hrvatskoga centra za potresno inženjerstvo Josip Atalić, predsjednica Hrvatske komore inženjera građevinarstva Nina Dražin Lovrinec, potpredsjednica hrvatske gospodarske komore Mirjana Čagalj, a potom i ostali stručnjaci, inženjeri građevine sagledali su i prezentirali svoja iskustva s obnovom nakon potresa.
Na skupu se moglo čuti kako je Sveučilište u Zagrebu u posljednje četiri godine bilo vrlo aktivno u procesima obnove zgrada javne namjene te da je taj zadatak objedinio više fakulteta. Do sada, dok se i dalje priprema izvođenje radova na nekim zgradama javne namjene, vrijednost ugovorenih radova iznosi oko 360 milijuna eura, a smatra se kako će cjeloviti iznos obnove dosegnuti i ‘cifru’ od pola milijarde. Za obnovu nakon potresa koristio se niz fondova EU, a u svrhu oporavka nakon potresa, dodijeljena je pomoć iz Fonda solidarnosti EU. Novac se primarno usmjerio na obnovu zgrada javne namjene, odnosno na zgrade javnih obrazovnih, zdravstvenih, kao i zgrada povijesno kulturne baštine.
Dani potresnog inženjerstva 2024. | foto: bauštela.hr
‘Fond zgrada je vrlo star i oštetljiv. Potres poput Petrinjskog bio bi koban za Zagreb’
Profesor s Građevinskog fakulteta, Mario Uroš, na svojem predavanju ‘Razina sigurnosti zgrada javne namjene oštećenih potresom – osvrt na stanje prije i nakon obnove’ osvrnuo se na konkretne podatke te je publici približio velik problem s kojim su se statičari i ostali inženjeri građevine koji su sudjelovali u obnovi susreli. Komentirao je što se sve obnavljalo, koji su bili pristupi rekonstrukciji, što je prilikom obnove trebalo implementirati te koji su krajnji ishodi. Uroš je na početku konstatirao seizmičku izloženost područja Hrvatske pa je rekao već općepoznato – koliko je Zagreb zbog velikog fonda visokih i vrlo starih zgrada vrlo ranjiv za potresna gibanja.
-Izloženost i ranjivost fonda zgrada je zapravo izraziti problem u Hrvatskoj. (…) Izloženost, to jest broj zgrada koje ne zadovoljavaju neke osnovne tehničke uvjete protupotresne gradnje je jako velik. 22 posto zgrada je prije 1965. izgrađeno, nego te zgrade nisu ni održavane, a uglavnom su i neadekvatno konstruirane, osvrnuo se na zagrebačke zgrade Uroš.
Zagrebački se potres, kako je rekao Uroš, najprije može opisati kao umjeren, no onaj petrinjski, više-manje je očekivani maksimum u Hrvatskoj te je jačina tog potresa za što se zgrade i projektiraju. Nekadašnje zgrade, međutim, nisu poštivale današnja pravila pa je i na umjerenom potresu stradao znatan broj zgrada, no u Zagrebu se zgrade nisu rušile. Budući da su zgrade u Zagrebu ipak nakon Petrinjskog potresa bile izložene ‘progresivnim oštećenjima’, produljio se rok iskoristivosti europskog Fonda solidarnosti, kako bi se zgrade javne namjene u Zagrebu mogle cjelovito obnoviti.
Cijena obnove, na kraju, dosegnula je i dosegnut će razmjere do kojih je stigla stoga što se potres dogodio blizu gradu, ali i stoga što je bila vrlo blizu kulturna zona. Osim što zgrade nisu bile ispravno održavane, one su isto tako iz drugog doba, kad se jednostavno drugačije gradilo, a i više su od onih petrinjskih – koje su svejedno stradale.
Seizmički rizik Hrvatske | foto: bauštela.hr
– Ovaj potres se, zapravo, može svrstati u elementarne nepogode. Zašto su troškovi i cijene nakon potresa bili tako veliki? Prvo, radi epicentra potresa koji su bili relativno blizu centra grada. Znači, to je svojevrsni novitet jer epicentri potresa uglavnom jesu nešto udaljeniji od tih nekih velikih urbanih cjelina. Međutim, ovdje je potres bio udaljen kojih 11 km od gradskog centra. A sam centar, kao što ovdje vidite; unutar zaštićene kulturne zone; je pretrpio ogromne štete i on je zapravo generator ovog velikog troška i cijene obnove. Unutra su, naravno, i stambene zgrade – sad ćemo se dotaknuti i javnih zgrada, a problem je što velik dio tih javnih zgrada spada u nekakvu klasifikaciju zaštićenog kulturnog dobra.
Armirano-betonske zgrade nisu toliko sigurne
Međutim, iako su najviše stradale zidane zgrade, budući da prevladavaju u zagrebačkom centru, koji je iznimno star, Uroš je upozorio kako bi nakon ovog potresa bilo pogrešno zaključiti kako je fond armirano-betonske konstrukcije siguran. Iako su takve zgrade novije i kada su prikladno izvedene, podnose potresna gibanja, primjeri više zgrada javne namjene u Zagrebu pokazuju kako za potres neadekvatno projektirane zgrade mogu stradati i kada postoji armatura.
– Tipologija i sam fond zgrada samo u Zagrebu je preko 100 tisuća građevina o kojima bi, na neki način, trebalo voditi računa i brinuti o njima. Ovdje vidimo nekakvu klasičnu tipologiju koja je izišla iz ovog projekta rizika Grada Zagreba, gdje uglavnom dominiraju zgrade od neomeđenog ziđa. Isto, puno javnih zgrada je u toj situaciji; neomeđeno ziđe i tek nešto dio armiranog betona. Znači, uglavnom … od centra gdje su sve starije zgrade ide prema nekim novijim zgradama. No, starih zgrada je bilo posvuda u gradu – tako je građeno, objasnio je Uroš.
Uroš je pokazao sliku hotela armirane konstrukcije koji se prilikom crnogorskog potresa 1979. godine potpuno srušio pa je ukazao na to da upravo takva konstrukcija, ako nije dobro projektirana, može biti pogubna. Ipak, na skupu se govorilo prije svega o obnovi zidanih zgrada, jer su takve najviše stradale, a i najviše su korištene javno. Cilj je bio cjelovito obnoviti zgrade, ali Uroš je komentirao velik problem – toga što je velik dio fonda bolnica i škola bio ozbiljno oštećen pa se zbog iznimne važnosti tih ustanova nije mogao odjednom sanirati; odnosno sve ljude preseliti drugdje.
Hotel Slavija nakon crnogorskog potresa 1979. | foto: Wikipedia
– Skoro 80 posto zgrada bio je izgrađen prije ’64., tek manji dio je izgrađen poslije – bolnice. Za kriterij obnove kakav su postavili za obnovu zgrada; koji su zapravo vrlo vrlo visoki kriteriji i prvi put se može primijeniti na ovom području. Znači, obnavlja se do visoke razine. Kad pogledate kako su razmještene i što se tiče samih ocjena oštećenja uporabljivosti, jedna bolnica ima puno zgrada i tu je zapravo razlog podjela između broja bolnica i broja zgrada. S tim da, kod bolnica je tu bila specifična situacija što su one uglavnom se proglasile da su uporabljive jer su se jednostavno morale tako proglasiti, inače bi se trebale zatvoriti. Što zapravo nije bila opcija ako baš nisu izrazito stare.
Statistika oštećenja zagrebačkih zgrada bila je iznimno loša pa je tako rečeno kako je, nakon zagrebačkog potresa, od zgrada obrazovne najave, na otprilike 300 neoštećenih zgrada, 470 je bilo neoštećeno. To je iznimno velik broj, uzimajući u obzir da su se za studente i profesore, kao i za učenike morali naći zamjenski prostori, dok su se oštećeni obnavljali. Ipak, nakon potresa, Uroš je zaključio, kako se iz potresa može usmjeriti ka ideji kompletne, ali i održive cjelokupne obnove grada.
– Kad se govori o obnovi ima više smjerova, sada se radi obnova od potresa – kratkoročni plan oporavka – vratiti ljude u svoje domove, proces kontinuirane obnove, da postoji strategija upravljanja fondom zgrada u obnovi. Bez obzira na potres, to je trend u Europi i u svijetu. Postojeći fond zgrada treba se obnavljati i treba se održavati te nije u cilju graditi stalno nove zgrade. Trebao bi se napraviti plan za njihovo održavanje – pristup smanjenja seizmičkog rizika, a ne radi se na malom broju zgrada, jer se tako ne smanjuje rizik. Sve se zapravo svodi na cijenu sigurnosti.
Cjelovitom obnovom zgradama se vraća životni vijek
Obnovio se dio fakultetskih zgrada, a neke se i dalje obnavljaju. Projektant na većem dijelu obnova fakultetskih zgrada Mario Todorić na svojem se predavanju osvrnuo na probleme s kojima su se projektanti na projektima obnove susreli. Opću problematiku prikazao je na primjerima obnove građevina fakulteta Geodezije, Arhitekture i Agronomskog fakulteta.
– Radi se o građevinama koje nisu bile adekvatno projektirane na potres i na djelovanja i koje nisu bile održavane. Događale su se dodatne intervencije koje su u nekim slučajevima zgrade i dodatno oslabile.
Obnova zgrade fakulteta | foto: časopis Građevinar 11/23
U trenutku početka obnove, rekao je Todorić, stanje zgrada je bilo apsolutno neprihvatljivo, no, kako nije bilo moguće sve zgrade obnoviti prema Eurokodu, to jest točno u skladu europskim normama, došlo je do kompromisa kako bi se zgrade dovele na određenu razinu sigurnosti. Za javne zgrade krenula je cjelovita obnova koja ranije nije bila slučaj, a zgrade će biti obnovljene na razinu 4.
– Znači, to smo do sada naglašavali. Dosadašnjom energetskom obnovom nije se radila potresna obnova, nije se htjelo raditi istu grešku da se ne radi potresno, a da se rade druge obnove. Većina tih građevina, zapravo ima određen životni i uporabni vijek. Većina građevina projektirano je na životni vijek 90 godina, ovim građevinama je po tome značajno istekao životni vijek. I sad potres, iako elementarna nepogoda, on je ujedno i priroda. I da nije bilo tog potresa, ne bi se iskoristila prilika da se tim građevinama da novi životni vijek. Većina građevina obnavlja se na razinu 4.
Prilikom obnove zgrada pojedinih fakulteta, unatoč tome što su obnavljane zgrade dijelom i bile armirane, konstrukcije su ozbiljno stradale. Za jednu zgradu kompleksa u kojem su smješteni Geodetski, Arhitektonski i Građevinski fakultet, primjerice, logična opcija je bila srušiti zgradu jer je bila nadograđivana kroz godine te bi bilo lakše izgraditi ju iznova, nego ju obnoviti. Provodili su se izo-radovi, a prije početka iznimno je važno bilo utvrditi stanje građevina istražnim radovima. Svejedno, i nakon istražnih radova, na terenu je zbog nepredviđenih okolnosti prisutnost projektanta na gradilištu bila prijeko potrebna.
Istaknimo kako je nedavno dekan Pravnog fakulteta upozorio kako se već godinama ništa nije napravilo s obnovom njihovog fakulteta gdje se nalazi i rektorat Sveučilišta koji se nedavno preselio u zgradu SEECEL-a gdje je bila konferencija. Više o stanju na Pravnom fakultetu možete pročitati ovdje.
U članku se govorilo o obnovi javnih zgrada, a koji su pomaci kad je riječ o obnovi i gradnji stambenih objekata, dodatno se uputite ovdje.
