Deset godina od smrtonosnog tsunamija u Japanu, izgrađeno 400 kilometara zaštitnog zida
U ožujku 2011. godine Japan je pogodio jedan od najsmrtonosnijih tsunamija u povijesti. Tsunami je prouzrokovan potresom magnitude preko 9 na Richterovoj ljestvici, a odnio je preko 18 tisuća života. Tadašnji sigurnosni i protutsunamijski sustavi nisu odradili svoj posao u potpunosti pa je Japan nakon sanacija štete odmah krenuo u projekt novog sigurnosnog zida vrijednog oko 17 milijardi američkih dolara.
Šteta od tsunamija | Youtube/Screenshot
Tsunami koji je pogodio Japan 2011. godine uzrokovan je potresom koji je trajao oko 6 minuta na magnitudi od 9 na Richterovoj ljestvici. Valovi su mjestimično bili visoki i oko 40 metara nadmorske visine. Potres je bio na dubini od oko 29 kilometara, a uzrokovan je podvlačenjem jedne tektonske ploče pod drugu, dok su nedavni potresi u Hrvatskoj uzrokovani struganjem dviju tektonskih ploča. Osim što je odnio jako puno ljudskih života, tsunami je nanio ogromnu štetu te je neka naselja uz obalu u potpunosti izbrisao i povukao natrag u more te uzrokovao nuklearnu reakciju u elektrani na obali. Procjenjuje se ukupna šteta od 360 milijardi američkih dolara, kako bi tragedija u budućnosti bila smanjena u najmanjoj mogućoj mjeri, Japan je nakon rekonstrukcije i sanacija štete krenuo u izgradnju velikog zida duž istočne obale koja je na Pacifičkom oceanu. Zid naravno neće obraniti Japan od tsunamija, ali će pružati otpor i usporiti proces potopa tla dovoljno dugo da se svi ljudi evakuiraju na sigurnija mjesta u unutrašnjosti otočja.
Epicentar potresa i dio Japana koji danas ima obrambeni zid | Youtube/Screenshot
Danas je skoro 400 kilometara obrambenog zida izgrađeno uz obalu. Primarna svrha im je potpuna obrana od manjih udara valova uzrokovanih manjim potresima, i usporavanje jačih i viših valova. Japan je i prije novog zida imao obrambene sustave. Najčešće su bili uz velika naselja, i mogli su izdržati valove i do 8 metara. No, 2011. je u prosjeku visina vala bila između 12 i 15 metara te su samo prelazili preko zida koji je na dijelovima i kolapsirao zbog starosti i loše konstrukcije kao ispred nuklearne elektrane u Fukushimi. Iako je Japan, na svjetskoj razini, nacija s najbolje pripremljenim obrambenim sustavom protiv tsunamija, tsunami ovolike veličine nisu mogli predvidjeti. Novi zid je visok oko 14,7 metara te bi bez problema mogao parirati prosječnoj veličini valova iz 2011. godine, čak i na nekim mjestima ima temelje duboke i do 25 metara kako ne bi kolapsirao kao stari zid.
Grad Rikuzenkataka prije i poslije tsunamija
Osim dubokih temelja, novi zid ima puno širi donji dio zida koji se postepeno sužava prema vrhu. Također, dodatno je učvršćen iznutra s više armature. Njegov zadatak je stajati čvrsto dok se ogromne količine vode naslanjaju na njega. Tsunami nije kao u filmovima, jedan ogromni val koji guta sve pred sobom. Tsunami iz 2011. godine je naglo povisivanje razine mora s kontinuiranim udarima valova, jednostavnije rečeno, užasno jaka poplava. Ako je potres, koji je uzrokovao tsunami 2011., trajao šest minuta, onda je visoka razina mora i kontinuirano udaranje valova trajalo još dulje. Taj stari zid nije mogao to izdržati i jednostavno je kolapsirao. Novi zid ja napravljen tako da do tih 14,7 metara visine može držati bilo koju količinu vode na duže vrijeme bez puknuća. Stari zid je i pukao jer nije mogao izdržati težinu vode koju je morao držati, a ne zbog jednog vala koji ga je srušio.
Japanski obrambeni zid | Screenshot/Youtube
Nakon nesreće u 2011. godini, Japanski priručnik nalaže kako je ključ u obrani od tsunamija zid koji ima dodatan zaštitni sloj od geotekstila koji ne bi propustio vodu, pojačavanje zaštitnog zida u širini, visini i unutarnjoj konstrukciji. No, dio stanovništva propitkuje korisnost novog zida jer može napraviti veću štetu ako drži veliku količinu vode neko vrijeme i u jednom trenutku kolapsira i pušta istjecanje još veće količine vode odjednom nego što bi to bilo postepenom poplavom. Drugi dio stanovništva se žali kako zid ugrožava pogled na more, smanjuje broj turista i jednostavno je ružan za gledati. Japanci sebe smatraju pomorskim narodom i kulturom koji jako ovisi o moru, a manja naselja uzduž tog zida su sada fizički odvojena od mora, uz naravno nekoliko vrata.
– Nije prošao niti jedan dan mog života da ja nisam pogledao u ocean. Sada smo svi jako tužni jer se naš nekadašnji način života zauvijek promijenio izgradnjom ovog zida i više ne vidimo ocean iz svojih kuća. Osjećamo se kao da je dio nas iščupan. Osjećamo se kao pod nekom opresijom dok radimo, kao da smo zatvoreni u velikom zatvoru, izjavio je Atsushi Fujita za ABC.
No, neki ipak smatraju da je zid prijeko potreban jer je i onaj prvi spasio veliku većinu ljudi jer je osigurao taman toliko vremena za evakuaciju.
– Bez starog sigurnosnog zida, moja cijela obitelj bi poginula. Ovako smo se uspjeli evakuirati, izjavio je Kazunori Yamamoto.
Japanski obrambeni zid | Screenshot/Youtube
Naravno, nije niti svaki tsunami isti. Postoje razina 1 i razina 2. Tsunami razine 1 dešava se svakih 50 do 160 godina i za tu razinu je novi zid potpuno dovoljna zaštita. Tsunamiji razine 2 dešavaju se svakih nekoliko stotina ili nekoliko tisuća godina. Kod takvih tsunamija obrambeni zidovi nisu dovoljna zaštita, već dobro obučeno stanovništvo, upozoreno razglasnim sistemima, koje je spremno za evakuaciju već unaprijed određenim rutama. Od tsunamija 2011. godine pojavljivale su se i alternativne metode za obranu. Prva je izgradnja velike količine stabala i zelenila odmah s unutarnje strane zida. Drveće bi služilo kao prirodna zaštita koja bi usporavala širenje poplave i plutajućih predmeta nazad u more. Druga metoda je poprilično jednostavna, preseliti sva naselja dublje u unutrašnjost ili na mjesta s višom razinom tla.
