Citicorp Center: Neboder u New Yorku kojeg je gotovo ‘otpuhao’ vjetar
Svaka drugačija i neobična zgrada ima neku svoju priču. Priču koja joj daje poseban značaj i karakter. I neboder ‘Citicorp Center’ ima svoju priču, koja je impresivna, fascinantna, ali nadasve – zastrašujuća! Naime, osim što plijeni pozornost zbog svog zanimljivog izgleda, postoji još jedna mnogo interesantnija i šokantnija činjenica koja se tiče same konstrukcije. Naime, jedno dogledno vrijeme, postojala je mogućnost da zgradu jednostavno ‘otpuše’ vjetar. Iako su dizajneri nakon nekog vremena saznali za problem i sanirali ga u najvećoj tajnosti, građani su gotovo tek dva desetljeća kasnije saznali da im je ‘mač praktički visio nad glavom’.
Citicorp Center | foto: screenshot Youtube
‘Citicorp Center’, neboder pomalo neobičnog izgleda, nalazi se u New Yorku i izgrađen je 1977. godine. Sa svojih 59 katova proteže se 279 metara u visinu i svojevremeno je bio sedma po redu najviša zgrada u svijetu.
Sam neboder ima vrlo neobičnu konstrukciju. Naime, prvih devet katova ne čine uredski ili stambeni prostori već nosivi stupovi. Svi koji ne znaju pozadinsku priču, vjerojatno se pitaju čemu ovaj nesvakidašnji stil gradnje?
Naime, zgrada zauzima gotovo cijeli gradski blok, a na rubu zemljišne čestice se nalazila Luteranska crkva sv. Petra. Uvjet koji je Sv. Petar dao Citicorpu bio je da crkvu sagrade kao novu zgradu na istom mjestu. Pod uvjetom da se taj kut parcele ne dira, tvrtka je mogla slobodno izgraditi svoj neboder oko crkve i u zračnom prostoru iznad nje. Iz tog razloga, prvih devet katova zapravo čine nosivi stupovi.
Citicorp Center | foto: screenshot Youtube
U normalnim okolnostima stupovi bi bili postavljeni u kutove, međutim kako bi se izbjegla crkva, stupovi su postavljeni na sredini svake strane, a to je neboder učinilo manje stabilnim. Kako bi riješio ovaj nedostatak, William LeMessurier, glavni građevinski inženjer, je dizajnirao strukturu ševrona koji su imali ulogu nosivih podupirača. Ova vrsta konstrukcije je činila građevinu iznimno laganom za jedan neboder, pa bi se ljuljala na vjetru. Također, LeMessurier je dodao prilagođeni amortizer mase, uređaj od 400 tona koji održavao zgradu stabilnom, piše Slate.
Problem uočila ni manje ni više nego- studentica!
Iako se tijekom projektiranja pojavilo nekoliko izazova, činilo se da je LeMessurier pronašao gotovo pa genijalna građevinska rješenja za ovaj pomalo kontroverzni neboder. Međutim, to je bilo daleko od istine. A neko dogledno vrijeme, glavni akteri ove priče toga uopće nisu bili svjesni.
Tako je bilo sve do 1978. godine kada se dogodilo nešto veoma zanimljivo. Naime, jedna anonimna studentica, s preddiplomskog studija arhitekture, je pisala rad o ‘Citicorp Centru’. Nakon njezina pomnog proučavanja građevine, došla je do statističkih izračuna prema kojima je zgrada imala jednu veliku građevinsku manu, a koja je mogla dovesti do situacije da se zgrada uruši pod snažnijim naletima vjetra.
Dotična je studentica telefonski razgovarala s jednim od mlađih LeMessurierovih djelatnika te mu ukazala na potencijalno ranjive dijelove nebodera. Zgrada je bila iznimno osjetljiva na vjetrove koji udaraju u zgradu na njezinim uglovima. Uobičajeno su zgrade najjače na svojim rubnim dijelovima, a najveće naprezanje zapravo uzrokuju okomiti vjetrovi, odnosno vjetrovi koji udaraju na samo ‘lice’ zgrade. Ali kao što smo i ranije ustanovili, ova zgrada ne spada u kategoriju ‘običnih, normalnih’ zgrada budući da nije ni dizajnirana po nekim klasičnim građevinskim pravilima.
LeMessurier je provjerio studentičine tvrdnje i pokazalo se da su ni manje ni više nego – točne. Dapače, činjenice koje je otkrio bile su zaprepašćujuće. Usporedio je koliku brzinu vjetra zgrada može izdržati s vremenskim podacima i otkrio da oluja dovoljno jaka da sruši Citicorp Center pogodi New York svakih 55 godina! I to samo u slučaju da amortizer mase radi.
Naime, tijekom velikih oluja uvijek postoji i velika mogućnost i da nestane struje, a u tom slučaju amortizer mase ne bi radio. Bez pomoći ovog uređaja, oluja dovoljno snažna da uništi zgradu zadesi New York svakih 16 godina.
Problem sakriven od javnosti, a radovi obavljeni pod najvećim velom tajne
Za dotični ‘građevinski problem’ i pothvat sanacije koji je uslijedio je znao samo uski krug ljudi, a popravci su izvršeni u najvećoj tajnosti. LeMessurier i njegov tim surađivali su s Citicorpom kako bi koordinirali hitne popravke koji su uključivali zavarivanje čeličnih ploča preko vijčanih spojeva. Građevinski radnici su zavarivali noću i otišli bi rano ujutro, tik prije nego bi radnici počeli pristizati na posao. Izrađen je plan evakuacije u radijusu od 10 blokova te su imali 2.500 volontera Crvenog križa u pripravnosti, a tri različite meteorološke službe radile su 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu kako bi pratile potencijalne oluje.
Čak i u trenucima kada je uragan Ella jurio istočnom obalom, građani nisu bili svjesni potencijalne opasnosti. Sva sreća, Ella nikad nije došla do kopna pa je tako istina ostala skrivena pred javnosti, a slučaj je htio da su troje najveće novine u gradu bile u štrajku.
Za ove događaje je autor Joe Morgenstern čuo sasvim slučajno, na nekom tulumu i odlučio kontaktirati LeMessuriera koji je pristao na intervju. Tako je Morgenstern iznio priču u The New Yorkeru 1995. godine.
A na kraju, 2011. godine, javnost je saznala i posljednji misterij ove priče. Ime studentice, koja je kontaktirala LeMessurierov ured jest Diane Hartley. Budući da se krajem sedamdesetih sve odvilo pod velom tajne, ona je tek godinama kasnije, i to gledajući dokumentarac saznala koliko je bila važna njezina uloga u cijeloj ovoj priči.
