Magijske radnje, svetkovine i svakodnevica: Neispričane priče hrvatskog tradicijskog tekstila
Priča o nastanku i razvoju hrvatskog tradicijskog tekstila bila bi još jedna u nizu priča o tekstilu i tkanju kada bismo zanemarili sve ono što su platna predstavljala u starinskim domaćinstvima. Njihove članove pratila su od rođenja do smrti, od najsretnijih do najtužnijih trenutaka u životu. Do sad neispričane detalje o izrađivanju tradicijskog platna i njegovoj namjeni u razgovoru nam je otkrila Gordana Viljetić, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Tkalački stan | foto: Unsplash
Priču o prošlosti i nastanku tradicijskog tekstila ispričala nam je Gordana Viljetić, voditeljica Zbirke platnenog posoblja i Zbirke tekstilnih alatki i sirovina Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Platno ljude prati u svim trenutcima života, od rođenja do smrti. I, iako se mnogo toga s vremenom promijenilo, ostaje činjenica da ljudi oduvijek pažljivo odabiru ono što ih kroz život prati, pa tako i platno kojim se obilježavaju najsretniji i najtužniji trenutci. Domaće platno najčešći je proizvod tekstilnog rukotvorstva, a njegova proizvodnja i ukrašavanje ovise o gospodarstvu i klimi kraja, kao i tkalačkoj vještini njegovih stanovnika.
Osnovna sirovina u svih Slavena bio je lan, a kasnije se prihvaća i konoplja. Ona je otpornija i prilagodljivija pa ponegdje u potpunosti zamjenjuje laneno vlakno. Proizvodnja lana i konoplje ista je na području cijele Hrvatske te gotovo u potpunosti spada u domenu ženskih poslova.
Plahta, “plahet”, detalj, Brezovica, 1930. g | foto: Etnografski muzej Zagreb
Od magijskih radnji do tkanja
Priča o proizvodnji lanenog i konopljinog vlakna uvijek je počinjala sjetvom, a nju su pratile brojne, danas zaboravljene radnje.
– Proces proizvodnje tekstila biljne osnove započinjao je sjetvom, koju je pratio niz magijskih radnji za bolji urod poput skakanja uvis prilikom dolaska na njivu, zakapanja kuhanih jaja u konopljište, bijele boje nošnje i torbe sijača, proricanja visine novogodišnje konoplje prema badnjačkoj slami, objašnjava viša kustosica Viljetić.
Od pređe do tkanja
Nakon žetve dolazio je proces meceracije, omekšavanja stabljike biljke. One bi se močile u vodi na takozvanim močilima ili kvasilima, nakon čega su se sušile i obrađivale. Grublji dijelovi stabljike odstranjivali su se pomoću stupe, a sličan postupak ponavljao se i na trlici čime bi se dobile finije i tanje niti.
– Selekcijom vlakana određivala se kudjelja prikladna za tkanje grubljih platna, upotrebljavanih u gospodarske svrhe, zatim kudjelja za tkanje materijala za izradu posteljnog rublja, plahti i prekrivača, sve do one koja će poslužiti za izradu nošnje i finijih svečanijih tekstilnih predmeta posoblja, poput jastučnica i ručnika, dodaje Viljetić.
Platno u metraži, Slunj, 20. st.| foto: Etnografski muzej Zagreb
Tkanjem se informiralo, udvaralo i zarađivalo
Proces obrade tekstilnih sirovina za lokalnu zajednicu, iako složen i naporan, predstavljao je iskaz solidarnosti i priliku za druženje, informiranje, kao i udvaranje. Ipak, izrada odjeće bila je jedan od rijetkih individualnih poslova žene.
– Djevojčica uči presti i tkati u ranoj dobi, a kroz odrastanje prikuplja i izrađuje posoblje i odjeću koje nosi u miraz obitelji u koju se udaje. Ti je poslovi prate čitav život i ispunjavaju svaki slobodni trenutak, objašnjava viša kustosica Viljetić.
Plahta, zglavnjača
Nebojan, Petrinja, 1. pol. 20. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
Gledano iz današnje perspektive takvi običaji nisu ono što bi danas žena obavljala, ali u prošlosti je tkanje predstavljalo način stjecanja imovine.
– Podjelom rada žene su, pored izrade posoblja za potrebe vlastitog kućanstva te krojenja i šivanja odjeće za ukućane, bile u prilici da takvim vještinama ostvare vlastitu zaradu, takozvana prćiju, tako što za naknadu tkaju, vezu i šivaju ili prodaju gotove proizvode i tako stječu svoju imovinu, dodaje Viljetić.
Platno u metraži, trubica peškira
Bizovac, 2. pol. 20. st | foto: Etnografski muzej Zagreb
Preslica – obavezan dio miraza
Iako je tkanje bilo uglavnom ‘ženski posao‘, izrađivanjem alatki za obradu tekstilnih sirovina najčešće su se bavili muškarci, i to oni vještiji te seoski cimermani i kovači. Od svih pomagala posebnu ulogu imala je preslica. Kao izrazito funkcionalan predmet bila je obavezan dio miraza i ženina vjerna pratilja tijekom cijelog života. Često se dobivala pri rođenju, a sa svojim vlasnicama se i zakapala, primjerice u Slavoniji.
– Smatrana je darom ljubavi, zbog čega je djevojci i ženi najčešće i darivana od strane zaručnika ili supruga, a urezanom simbolikom, križićem, srcem ili monogramom, donosila je sreću i zaštitu u smislu odvraćanja zlih sila od predilje, navodi Viljetić.
Preslica
Istra, kraj 19. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
Sirovine karakteristične za svaki kraj
Sirovine za proizvodnju tekstila bile su biljnog i životinjskog podrijetla. Od 19. stoljeća za proizvodnju na tkalačkom stanu koristi se i industrijski proizveden pamuk. Upravo zbog potreba tkanja prevladavala je proizvodnja lana i konoplje.
– Otporna na različite klimatske uvjete konoplja se sijala posvuda, u Slavoniji, Baranji, Zagorju, Prigorju, Kordunu, Lici, Dalmatinskoj zagori, Istri, dok je lan bolje uspijevao u vlažnijim uvjetima, primjerice riječnim nizinama, stoga za najkvalitetniji slovi onaj iz Posavine, kaže Viljetić.
Tkalačka rešetka, tkanica
Novaki, Samobor, poč. 20. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
Uzgoj ovaca i koza u gorskoj i primorskoj hrvatskoj prirodno je potaknuo naginjanje ka vunenim tkaninama, a pastiri jadranskog zaleđa proizvodili su grublja tkanja od kozje kostrijeti. Jadranska Hrvatska poznaje još dvije zanimljive sirovine, brnistru i svilu.
– Dudov svilac uzgajao se, potaknut gospodarskom politikom carice Marije Terezije u Slavoniji, do poslije Prvog svjetskog rata, a posebice su po njemu poznate Konavle, gdje se takozvane bubice goje, s manjim prekidima, još od vremena srednjeg vijeka, za što je zaslužna u prvome redu bogata pomorsko-trgovačka tradicija dubrovačkoga kraja, objašnjava viša kustosica Viljetić te dodaje da je umijeće izrade konavoskoga veza 2015. godine zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske, što znači da se i danas njeguje.
Nekoć šaljivi, danas stereotipni predmeti
Plahta, plavta, plajet, praslavensko je kulturno dobro kojeg i danas, pod nazivom istoga korijena, nalazimo kod svih Slavena. Služila je, kao i platno od kojeg je načinjena, kao platežno sredstvo.
– Plahte mladenka donosi u miraz, na plahti mladenci primaju darove, postelja rodilje zakriva se plahtama, a za pogreb se pripremaju posebne plahte s bijelim ukrasom za pokrivanje odra i ukop pokojnika, objašnjava Viljetić.
Istaknuto mjesto među platnenim posobljem ima ručnik. Njegova namjena danas je isključivo praktične prirode, dok je u prošlosti ovaj predmet imao još neke funkcije.
Prekrivač, “plahet mrtvečki”, Kupinec, poč. 20. st | foto: Etnografski muzej Zagreb
– Bijelim ručnikom pokriva se ogledalo dok je pokojnik u kući, u nekim krajevima, primjerice Podravini, za to može poslužiti i bijeli stolnjak ili stolnica, dodaje Viljetić. Osobit značaj ručnik ima unutar svadbenog ceremonijala. Njime mladenci daruju svatove, osobito istaknutije sudionike, primjerice djevere, kumove, staroga svata ili svećenika, kite konje u svatovskoj zaprezi… Svatovski ručnici, otarci i peškiri, kao i ukrasni prekrivači, ćilimi i ponjave, za krevet s područja Slavonije, nose istaknutu animalnu simboliku.
Ručnik, otarak
Gradište, Županja, poč. 20. st.| foto: Etnografski muzej Zagreb
U red predmeta s posebnom porukom, i to doslovnom ispisanom, svrstavamo zidnjake, koji osim motiva sadrže i kraći tekst, najčešće u formi izreke, poput ‘Kuharice kuhaj ručak fino, pa će dobit’ novaca za kino‘ ili ‘Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhat’ zna’. Njihova prvotna uloga bila je isključivo praktična, zaštita zida od prljanja, a dodavanjem kratkog teksta promicali su se higijena, bonton i zdrava prehrana.
– Kao što je vidljivo iz gornjih primjera, prizori i poruke na zidnjacima vrlo često odražavaju stereotipnu muško-žensku podjelu uloga u seoskom i gradskom domaćinstvu 20. stoljeća, potičući je, ili ironično je komentirajući, te su kao takvi iznimno vrijedni dokumenti vremena, komentira viša kustosica Viljetić.
Zidnjak, Jakovlje, 20. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
Odbijanje zla crvenom bojom
Načini i tehnike ukrašavanja platnenog posoblja prate tehnike ukrašavanja narodnih nošnji pojedinih krajeva. Ornamenti na njima dijele se na geometrijske, koji su i najbrojniji, biljne, životinjske i antropomorfne. Prevladavajuća bijela boja platna često je prožeta crvenim nitima.
– Upravo je crvena boja u hrvatskoj tradicijskoj kulturi boja s najjačim apotropejskim svojstvima pa se, kao takva, osobito koristila pri izradi posteljnog rublja mladih bračnih parova, rodilja i novorođenčadi, objašnjava Viljetić, a zaštitnoj crvenoj boji suprotstavljaju se tamnije, poput plave, crne i smeđe, pripremljene za starije ukućane, bolest i smrt ili kao opozicija bijelom platnu.
Bijeli platneni ručnici tako su, na području Slavonije, ukrašavani crvenim pamukom prebiranjem ‘na dasku’ koja rezultira već spomenutim, prepoznatljivim geometrijskim, najčešće životinjskim, motivima, dok su rubovi ručnika dodatno dekorirani trakama bušenog veza šlinge, koja dominira i u opremi slavonskoga kreveta.
Ručnik, mrtvački, Demerje, 1. pol. 20. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
Baština očuvana u Etnografskom muzeju
Muzejsku građu, kojom je Etnografski muzej osnovan, činilo pet zbirki s 20 tisuća predmeta, od kojih je većina tekstilnih. Kroz godine se građa nabavljala doniranjem i otkupom na terenskim istraživanjima. Fundus Etnografskog muzeja danas broji 85 tisuća predmeta i 40 tisuća audiovizualnih jedinica.
Predmeti u Zbirci platnenog posoblja datiraju iz druge polovice 19. stoljeća pa sve do danas, 21. stoljeća. Dok je u formiranju prvih zbirki naglasak bio na estetskoj vrijednosti, kasnijim se sabiranjem nastoji zabilježiti i osnovna namjena pojedinog predmeta.
– Jedan od prvih darova koje sam, naslijedivši bivšu voditeljicu zbirke Nerinu Eckhel, primila za Zbirku 2014. godine bila je donacija posoblja, mahom posteljnog rublja, odnosno dijela interijera jedne zagrebačke građanske kuće s početka 20. stoljeća. Ilustrativno i komparativno ovakvi su predmeti od iznimne vrijednosti za zbirku jer nam daju uvid u evoluciju i kontinuitet izrade i namjene, otvaraju širu sliku kulture življenja te omogućuju kulturno-antropološku interpretaciju i prezentaciju materije u prostoru i vremenu, navodi viša kustosica Viljetić.
Plahta, “plahet”, detalj, Brezovica, 1930. g | foto: Etnografski muzej Zagreb
Platno u potpunom mraku
Platna u Etnografskom muzeju posebno se paze i čuvaju, a za njihovo čišćenje i zaštitu zaslužni su djelatnici Odjela restauratorsko-konzervatorskih poslova. Metode koje se koriste vezano uz tekstil najčešće uključuju mokro, suho i kemijsko čišćenje te zaštitu beskiselinskim papirom/kutijom ili navlakom od avosa, tyvaka ili žutice te, potom, pohranu u drvene ladičare i klizne ormare.
– U slučaju sumnje na zarazu predmeta, početni je korak 14-dnevno zamrzavanje na temperaturi -18 °C, objašnjava Viljetić te naglašava da posebnu važnost imaju mikroklimatski uvijeti. Muzejska građa čuva se na temperaturi od 16 do 18 Celzijevih stupnjeva, vlažnosti zraka 45 do 55 posto i u potpunom mraku.
Od loših kopija do umjetničkih kreacija
Kada je u pitanju uređenje interijera u tradicijskom stilu viša kustosica Viljetić smatra da postoje skladni i manje skladni odabiri, ali o ukusima se ne raspravlja te dodaje da svatko željan inspiracije i znanja o tradicijskom načinu života informacije može dobiti u Etnografskom muzeju čiji djelatnici svima stoje na raspolaganju.
– Mislim da je važno da se građani zainteresirani za gradnju i uređenje interijera u tradicijskom duhu, barem upoznaju s elementima hrvatskog lokalnog i regionalnog tradicijskog graditeljstva i stanovanja. Neinformiranost je česta pojava, miješaju se stilovi, epohe i razdoblja, što samo po sebi nije problem, ako je eklektika krajnji efekt koji se želi postići, no nerijetko je namjera sasvim suprotna dodaje Viljetić.
Stolnica
Rakitje, Samobor, poč. 20. st. foto: Etnografski muzej Zagreb
Popularizaciju elemenata tradicijske kulture, kaže Viljetić, teško je komentirati. Izbor je individualan, navodi, i ide u dijapazonu od loše kopije preko romantizirane vizije seoske pastorale do umjetničke kreacije posve nove vrijednosti.
– Povratak ‘izvornomi običaju nije moguć, jer niti ne postoji. Kultura je živ organizam, ona je u stalnoj mijeni, prijelazu, prilagodbi i svako inzistiranje na purizmu značilo bi nepoznavanje i/ili negiranje same njezine biti, zaključuje Gordana Viljetić, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Jastučnica, pavlaka
Topolje, Batina Skela, poč. 20. st. | foto: Etnografski muzej Zagreb
