Vatikan iz drugog kuta: Remekdjela arhitekture, baroka i renesanse u najmanjoj državi na svijetu

Iako vrlo malen, Vatikan je vrlo značajan, ne samo u religijskom smislu, nego i u arhitektonskom i umjetničkom. Ipak su na njemu radili najveći majstori renesanse i baroka, čijim se djelima, zahvaljujući vrijednim rukama restauratora i zapisima o zaboravljenim tehnologijama, možemo diviti danas, ali i ubuduće.

Vatikan, najmanja država na svijetu po površini (0,44 kilometra kvadratna) i broju stanovnika (oko 1.000), jedno je od najsvetijih i najposjećenijih mjesta na kugli zemaljskoj. Smješten na jednom rimskom obronku pored rijeke Tiber, Vatikan na tako maloj površini ima dosta neobičan urbanistički raspored. Glavnina objekata, naime, smještena je u gustom i nepravilnom klasteru na jugoistočnom dijelu, bliže rijeci Tiber, dok osim zidina i manjih objekata, zapadni dio krase Vatikanski vrtovi.

Vatikan je ostatak nekad moćne Papinske države, koja je obuhvaćala veći dio središnje Italije te posjede pored Avignona u Francuskoj. Upravo moći papa u razdoblju od 15. do 18. stoljeća, Vatikan duguje današnji izgled. Doba renesanse bilo je najplodonosnije u umjetnosti općenito, pa tako i u arhitekturi. Renesansa je savršeno nadopunila raniju romansku gradnju, a kasnije je sve dodatno obogatio barok.

Sveto mjesto od vremena Carstva

No, vratimo se u povijest. Rimski car Kaligula započeo je gradnju ‘circusa’ na prostoru današnjeg Vatikana. ‘Circus’ je na kraju dovršio Neron, a vjeruje se kako je upravo u njemu mučen i naglavce obješen na križ sveti Petar, jedan od 12 apostola i prvi papa. Na mjestu gdje je pokopan, rimski car Konstantin I. naredio je oko 320. godine izgradnju bazilike. Gradnja je trajala 40 godina, a sljedećih 1.200 je ova peterobrodna građevina bila centar hodočašća, ali i važnih obreda. Godine 800. Karlo Veliki je ondje okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva.

Nakon što su Saraceni 846. opljačkali i uništili baziliku, papa Lav IV izgradio je zidine, no bazilika je propadala sve do 15. stoljeća. U to je vrijeme papa živio u Avignonu, no poslao je graditelje Albertija i Rossellina da izvrše popravke i nadograde višekatnu blagoslovnu lođu tik do pročelja atrija. No, bolje od toga nije moglo, jer je Alberti procijenio da je građevina iznimno nesigurna.

Današnja bazilika

Godine 1506. počinje izgradnja bazilike svetog Petra kakvu danas znamo. Bilo je to vrijeme renesanse, pa stoga ne čudi da su u gradnju uvedeni novi građevinski elementi, poput greda ili kupole. Drugačije je bilo i poimanje umjetnosti, pa se strogo pazilo na osvjetljenje, a freske, slike i kipovi su, za razliku od dotadašnjih, potpuno realistični.

Na izgradnji današnje bazilike sudjelovali su brojni umjetnici iz cijele Italije. Gradnja je započela 1452. prema nacrtima Bernarda Rossellina. No, radovi su nastavljeni 50 godina kasnije, kad je Papa Julije II. predložio Bramanteov tlocrt nove bazilike u obliku jednakokračnog grčkog križa te kupolom koja će simbolizirati Panteon. Radove su nastavili Rafael, Giovanni Gioconda i Antonio da Sangallo mlađi.

U tom se razdoblju pojavljuju i prvi arhitektonski sukobi, jer je Da Sangallo mlađi htio tlocrt latinskog križa. Kasnije je papa Pavao III. uspio nagovoriti Michelangela da nastavi gradnju. On se vratio Bramanteovu tlocrtu te ga dodatno otvorio u kutevima, a uspio je projektirati i središnju kupolu visoku 138 metara, poduprtu apsidijalnim galerijama i četirima masivnim stupovima. Kupolu su dovršili Michelangelovi nasljednici, ali bazilika ni izbliza nije bila gotova.

Papa Pavao V. naredio je ponovni povratak latinskom križu, pa je Carlo Maderno napravio uzdužni brod i barokno pročelje koje se ne oslanja na baziliku, već ima vlastite temelje, postavljene 5. studenog 1607. godine. Ispred pročelja je portik s pet vrata, ukrašen skulpturama Berninija i Cornachinija.

Bernini je i dovršio građevinu 1626. godine te je formirao današnji Trg svetog Petra nizom od 284 stupa i 88 nosača. Također je napravio i nacrte za 162 svetačka kipa na balustradi. Berninijevo djelo je i brončani baldahin iznad oltara svetog Petra.

U samoj bazilici i ispred nje zadržani su neki raniji elementi. Primjerice, obelisk na Trgu svetog Petra potječe iz Kaligulinog ‘Circusa’, dok je ulaz u baziliku ukrašen obnovljenim mozaikom Navicella, kojeg je izradio Giotto 1300. godine. Ispod bazilike nalazi se kripta s ostacima Konstantinove bazilike, ali i grobovima bivših papa.

Sikstinska kapela

Druga najpoznatija građevina je Sikstinska kapela. Ona se nalazi u sklopu apostolske palače, odmah pored bazilike svetog Petra i iza kolonade istoimenog trga. Građena je od 1473. do 1481., za vrijeme pape Siksta IV., na mjestu nekadašnje Velike kapele koja je u to vrijeme bila u katastrofalnom stanju. Sastoji se od ogromnog podruma, same kapele koja služi kao mjesto održavanja papinskih konklava te stražarnica smještenih iznad kapele.

Izvana u arhitektonskom smislu potpuno neugledna građevina od kojih četrdesetak metara duljine i oko 15 metara širine u sebi čuva vrhunska remekdjela velemajstora renesanse. Ukrašavanje unutrašnjosti započelo je 1480. stvaranjem freski Mojsijev život i Kristov život za koje su bili zaduženi Domenico Ghirlandaio, Sandro Botticelli, Pietro Perugino, Cosimo Rosselli. Između prozora nalaze se freske Galerija papa, iznad njih je freska Životi, a na stropu su scene prizora iz Knjige postanka.

Godine 1515. papa Lav X. zadužio je Rafaela da napravi 10 tapiserija koje bi prikazivale živote svetih Petra i Pavla. No, te tapiserije su navodno ukradene i uništene nakon 12 godina. Po kasnijim izvedbama rekonstruirano je sedam od 10 tapiserija koje se sada nalaze u Londonu. No, najveće remekdjelo nalazi se na bačvastom svodu, koji je bio uobičajen za renesansu i barok.

Michelangelove freske najpoznatiji su detalj Sikstinske kapele. Izrađene između 1508. i 1512. njegove freske devet scena iz Knjige postanka, koje prikazuju stvaranje Adama i Eve, rajski vrt i veliku poplavu zauzimaju oko 460 kvadratnih metara površine. Veliki autor je između 1535. i 1541. iznad glavnog oltara dodao fresku koja prikazuje Posljednji sud. Unutar kapele se nalazi još 14 velikih freski različitih autora.

Papinska palača

Papinska palača u Vatikanu postoji još od petog stoljeća. No, tijekom srednjeg vijeka bila je loše održavana pa je nakon nekoliko požara srušena do temelja. Sadašnju palaču dao je izgraditi papa Nikola V. 1447. godine. U sljedećih 150 godina palača je dograđivana i ukrašavana.

Kao i Sikstinska kapela, ostatak palače je prekriven freskama, koje su odraz genijalnosti tadašnjih majstora, poput Rafaela i gotovo bezgraničnih želja papa, poput Aleksandra VI., odnosno Rodriga de Borghije. U palači trapezoidnog oblika koja obavija maleno unutarnje dvorište Siksta V. nalaze se galerije, muzeji, privatne papinske prostorije s tisućama umjetničkih djela stvorenih ili prikupljenih tijekom razdoblja renesanse i baroka, prefektura Papinskog doma i druge važne vatikanske institucije.

Eksteritorijalne građevine

Rim je inače poznat i kao ‘grad 1.000 crkava’, stoga ne čudi da su čak tri papinske bazilike izvan zidina Vatikana. Riječ je o baroknoj katedrali svetog Ivana Lateranskog, u kojoj i službeno stoluje rimski biskup, odnosno papa, no ondje ga se rijetko može vidjeti.

Druga je bazilika svete Marije Velike, izgrađena u četvrtom stoljeću na mjestu kojeg je navodno snijegom usred ljeta označila Djevica Marija. Bazilika je građena u starokršćanskom stilu, ali s elementima kasnijih renesansnih dogradnji. Poznata je po najvišem zvoniku od svih rimskih crkvi te po najstarijem prikazu Gospe Snježne i Svetim Jaslicama.

Konstantin I. je osim bazilike svetog Petra započeo i izgradnju bazilike svetog Pavla izvan zidina na mjestu gdje se navodno nalazio grob tog apostola. Izgradnja je trajala oko 100 godina. Veliki požar 1823. godine u potpunosti je uništio crkvu. No, ponovno je izgrađena po drevnim nacrtima pape Pija IX. Četverostrani trijem obrubljuje peterobrodnu baziliku, vrlo sličnu staroj bazilici svetog Petra. Umjesto freskama, ova je bazilika, kako je to bilo uobičajeno u romanici, ukrašena mozaicima. Uz to, ima slavoluk ispod kojeg se nalazi oltar zaštićen gotičkim baldahinom. U njoj se čuvaju relikvije svetog Pavla.

Neke vrlo značajne papinske građevine se nalaze i izvan samog Rima. Riječ je o papinskoj rezidenciji sa zvjezdarnicom i farmom na 54,6 hektara u mjestu Castel Gandolfo. Iako je nastala u 13. stoljeću, rezidencija je tek krajem 16. stoljeća pripala Vatikanu kao otplata duga. Palaču koja se nalazi na mjestu rezidencije rimskog cara Domicijana u baroknom stilu je uredio Carlo Maderno. Palači je 1929. godine Lateranskim ugovorom dodana i Villa Barberini.

Iako se sve ove građevine nalaze izvan teritorija Vatikana, one su u vlasništvu te državice zahvaljući trima Lateranskim ugovorima koje je Sveta Stolica potpisala 1929. s Italijom.

Restauracija i obnova

Obnova vatikanskih građevina, ali i svih umjetnina smještenih u njima gotovo je neprekidan proces. Šest milijuna turista, koliko godišnje prođe kroz Vatikan, ali i razne vremenske prilike ostavljaju traga na znamenitostima i umjetninama. Restauracije su započele još krajem 19. stoljeća, a uz prekide su nastavljene od 1970-ih godina.

Najviše je zbrke izazvala restauracija stropa Sikstinske kapele. Naime, restauratori su bili uvjereni da je Michelangelo radio ‘al fresco’, odnosno bojao na svježoj, još neosušenoj žbuci. Tako su i oni pristupili restauraciji skidajući slojeve boje sve do najdubljeg sloja žbuke. Tamnije slojeve boje smatrali su zagađenjem od dima, ljepila, neuspješnim pokušajima drugih restauratora da povrate živost slikama. Na kraju su kemijskim sredstvom izribali strop i ostavili samo blijedu verziju Michelangelove Knjige postanka.

Iako se pri obnovi i restauraciji koriste najmodernije tehnologije, još uvijek se oslanjaju na stare zapise i metode održavanja. CNN tako piše da stotinjak vatikanskih radnika neumoljivo boja zidove i skulpture mlijekom pomiješanim s vapnom i prirodnim pigmentom kremena, kakav se koristio u 16. stoljeću. To se, naime, pokazalo trajnijim rješenjem od sintetičkih boja, a i ekološki je prihvatljivije.

Mramorne skulpture u Vatikanskim vrtovima su, pak, od utjecaja gljiva i bakterija iz tla zaštićene mješavinom eteričnih ulja. Vatikan je nekoliko godina provodio istraživanja kako bi pronašao savršenu neinvazivnu formulu za zaštitu spomenika. Rezultati, predstavljeni 2017., pokazali su da je najučinkovitija mješavina eteričnih ulja origana i timijana.

Zanimljivo, velika se većina zaštitnih radova obavlja ručno. Iako je skuplje i sporije, u Vatikanu smatraju kako strojevi zasad ne mogu zamijeniti ljudske ruke. Teško je, ipak, nadomjestiti način koji je stvorio ovako jedinstven skup, ne samo sakralne arhitekture i umjetnina, već i simbola, koji novije generacije pokušavaju zaštititi da traje još stoljećima. Upravo zbog toga, Vatikan je jedno od najvećih i najznačajnijih mjesta na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine.