Srednjovjekovna gradnja: danas čelik, nekada drvo
Evolucijom u graditeljstvu ostvario se siguran način gradnje, a materijali i postupci svakim se danom prilagođavaju novim standardima struke. Usavršavanjem materijala i načina gradnje, sigurnost i izdržljivost konstrukcije trebale bi biti zajamčene pa tako danas općeprihvaćena armirano-betonska konstrukcija vrlo dobro podnosi kako gibanja, tako i razne vremenske uvjete. Kako je bilo stoljećima unatrag, kada se gradnja mogla osloniti samo na ‘gotove’ materijale iz prirode? Rekonstrukcije srednjovjekovnih građevina pokazuju da je današnjoj čeličnoj konstrukciji velikim dijelom prethodilo drvo.
rovinj palača | foto: Grad Rovinj
Hrvatski arhitekt Zorislav Horvat u svojim je radovima proučavao različite oblike srednjovjekovne gradnje. Između ostalog, u jednom od radova pomnije je promotrio osnovne povijesne primjene drva u gradnji srednjovjekovnih utvrda. Primijetio je kako su drvene konstrukcije u izgradnji pojedinih elemenata ili čak čitavih građevina bile iznimno popularne, što je logično zbog lake dostupnosti tog materijala. Unatoč činjenici što se s drvom radilo jer je bilo dostupno, statička povoljnost drvene konstrukcije je nezanemariva. No, pronalazak materijala koji bi bolje podnosili vatru vodu i zub vremena na kraju bio nužan.
Zamjene za druge materijale s vremenom su zasjenile nekadašnju važnost drvenih greda, no zanimljivo je osvrnuti se na izvore i primijetiti nekadašnju važnost drvene konstrukcije. Pronalasci u srednjovjekovnoj gradnji ukazuju na to da su stropovi, stijene, stubišta i mostovi, a nekada i temelji građevina bili drveni. Drvena konstrukcija ostaje zanimljiva, kako zbog povijesnog značaja, tako i zbog pozitivnih svojstava poput otpornosti na potrese.
Drveni temelji i stropovi
Temelji su i kod zidanih i vrlo važnih povijesnih građevina rijetko bili drveni, no takvi slučajevi postoje. Kada su se postavljali drveni temelji, na ravnim i provodnim terenima drvo se zabijalo u tlo, na što bi se kamenim ili drvenim gredama postavljalo ‘dno’. U Hrvatskoj su se na drvu podizale srednjovjekovne građevine kula Hrvatske Kostajnice, burg Ribnik pokraj Karlovca i Kaštel u Sisku.
Stropne konstrukcije bile su najučestaliji oblik drvenih konstrukcijama u srednjovjekovnoj gradnji. Postavljale su se u formi drvenih greda i pripadajućih ležajeva, tako da se u sredini raspona ostavljala podvlaka, na kojoj je bio pod, a niže podgled, odnosno donja ploha graditeljskog elementa, poput grede, svoda ili luka.
Stropne grede tijekom gradnje bi se postavljale direktno na zid, bilo na nazidnicu, na gredu ili na dasku uzidanu u ravnini s plohom zida. Ponekad su, u boljim izvedbama, nazidnice nosile istaknute kamene, što je omogućavalo da se naknadno po potrebi ugradi drvena konstrukcija.
Ugradnja stropnih greda
Grede su bile postavljane na tri načina; jedna do druge, s manjim razmakom sličnom širini grede (oko 20 cm) i s većim razmakom, a razmaci su nekada ovisili o vrsti prostorije koju strop pokriva. Ipak, najčešći je bio ‘srednji razmak’, a na taj su se način postavljali stropovi ispod i iznad važnijih prostorija. Takvo postavljanje stropnih greda dopuštalo je određeno prosijavanje stropa na naslagane grede. Presjek greda varirao je u dimenzijama od između 12 i 16 centimetara, do 20 ili 30 centimetara ili više, a i razmaci između greda su varirali.
Vrlo je zanimljivo da se srednjovjekovni tip stropa od drvenih greda zadržao i tijekom 16. i 17. stoljeća, budući da je takav način gradnje prethodno bio dugo primjenjivan. Srednjovjekovni tip stropa očuvan je u dvorcu Mirkovec u blizini Krapine te u Podolju pokraj Samobora, a srednjovjekovni se stropovi mogu naći i u nekim starim kućama u primorju, no ondje stropovi posjeduju specifičnosti koje se ne mogu uočiti kod drvenih stropova na kontinentu.
Pregrade i mostovi
Prema tlocrtima utvrda, vjeruje se da su veće prostorije bile pregrađene lakšim materijalima, budući da drveni stropovi nisu mogli nositi kamene zidove, a pojedini crteži prostorija prikazuju upravo drvene pregradne stijene. U utvrdi Ribnik pokraj Karlovca nađene su lagane pregradne stijene od pletera te se, iako je jasno da ne potječu iz izvornog razdoblja tog dvorca, ipak može pretpostaviti da su napravljene po uzoru na iste pregrade iz ranijeg doba, a neki izvori prikazuju i vrstu drvenih pregrada ispunjenih opekom.
Ulazi u utvrde u običaju su bili nešto povišeni, a utvrdama se u velikom broju slučajeva prilazilo drvenim mostovima. Stubišta su pak većinom bila strma i izvedena s jednim ‘krakom’, dok su se za penjanje u više etaže kula, izrađivale dvokrake, a nekad i trokrake drvene konstrukcije na kojima su stubišta počivala. Same stepenice su se polagale ili unutar debljine zidova, gdje su bile smještene drvene mosnice, ili su bile položene u trokutasto oblikovane drvene kladice.
Kad je riječ o mostovima, osim onih na vodi ili preko jama, mostovi su omogućavali prilaz burgovima koji su radi obrane nerijetko bili smješteni na uzvisinama, s druge strane prokopa ili su bili zaštićeni vodom. U slučaju pokretnih mostova, upravo je drveni materijal pokretnih mostova određivao njihovu trajnost. Ozlju i Čakovcu se recimo prilazilo drvenim mostom.
Doznajte ovdje sve o rekonstrukcija krova na baroknoj palači Califfi iz 18. stoljeća u Rovinju.
