Studij arhitekture kroz oči brucoša: Kad makete postanu stvarnost, a fakultet drugi dom

Arhitektura je oduvijek bila jedna od ključnih umjetnosti koja fascinira svojim oblikovanjem prostora. Zbog toga je studij arhitekture među najtraženijima u Hrvatskoj, s trostruko više kandidata nego što ima mjesta. No, što stoji iza te velike privlačnosti i kako se razvija ljubav prema ovom pozivu? Najbolje odgovore mogli smo dobiti upravo od studenata prve godine. Razgovarali smo s Davidom Lunkom iz Pule i Lukom Mijom Mandarićem iz Solina, brucošima FGAG-a u Splitu, koji su podijelili svoja iskustva o srednjoškolskim danima i samom studiju.

Kroz povijest se navodilo kako postoji šest glavnih umjetnosti: glazba, kazalište, književnost, slikarstvo, kiparstvo i, kao šesta – arhitektura. Umijeće oblikovanja i projektiranja prostora oduvijek je fasciniralo ljude, pa ne čudi što je studij arhitekture jedan od najpoželjnijih u Hrvatskoj, o čemu je pisao i sestrinski portal srednja.hr. Gotovo tri puta više maturanata želi ga upisati nego što iznosi dopuštena kvota, što dovoljno govori o njegovoj atraktivnosti.

No postavlja se zanimljivo pitanje – odakle dolazi ljubav prema arhitekturi? Ona je, istina, svuda oko nas, ali je li motivacija naslijeđena iz obitelji, primjerice ako je netko imao roditelja arhitekta ili dizajnera? Ili se možda ljubav rađa spontano – prilikom divljenja nekoj građevini, ili promišljanja zašto, primjerice, Eiffelov toranj izgleda upravo tako?

Osim osobne motivacije, veliku ulogu igraju i predispozicije koje studenti imaju prije dolaska na fakultet. Budući da je riječ o vrlo kompetitivnom studiju, jasno je da neki učenici dolaze s boljom pripremom, ovisno o tome jesu li završili gimnaziju ili tehničku školu, konkretno smjer arhitektonskog tehničara.

Stoga boljih sugovornika za ovu temu nema od samih studenata prve godine arhitekture. Razgovarali smo s brucošima FGAG-a u Splitu – Davidom Lunkom iz Pule i Lukom Mijo Mandarićem iz susjednog Solina, koji su nam otkrili mnogo toga o razdoblju srednje škole i samom studiju.

Od dječjih igara do obiteljske inspiracije

Prema riječima sugovornika, jasno je da se interes za arhitekturu javlja još u djetinjstvu. Kod Luke je to bilo povezano sa sportom. I mi smo više puta pisali o arhitektonskim remek-djelima među sportskim objektima, a najbolji primjer su upravo stadioni.

– Moj interes prema arhitekturi započinje prilično rano, kada još nisam znao što točno znači ta riječ. Sve je krenulo iz ljubavi prema nogometu, brat i ja smo sa 7 – 8 godina gradili nogometne stadione od kocaka, domina, jenge i s kinder figuricama igrali utakmice. To je kasnije preraslo u gledanje emisija o uređenju interijera, adaptacijama stanova i promišljanje o prostoru, što me na kraju i dovelo ovdje, kaže Luka.

Davidova priča nije bila toliko slikovita, ali je i kod njega ljubav prema arhitekturi započela rano – i to djelomično zahvaljujući ocu.

– Teško se sjećam konkretno kada je to počelo, ali već negdje od šestog razreda znao sam da me to privlači. Nisam znao što točno znači riječ arhitektura, ali sam znao da je to nešto čime se želim baviti. Moj otac je radio kao dizajner interijera i imao sam priliku vidjeti kako se, uz trud i znanje, od običnih gipsanih ploča može stvoriti nešto posebno. Vjerujem da je i to imalo utjecaj.

Kome je lakše – tehničaru ili gimnazijalcu?

Zanimljivo je promatrati razlike između studenata arhitekture koji dolaze iz gimnazija i onih koji su završili tehničke škole. Luka, koji je bio gimnazijalac i dolazi iz splitske Četvrte gimnazije Marko Marulić, na studij arhitekture stigao je s jakom općom naobrazbom.

Kaže da ga je gimnazijski program odlično pripremio za maturu, dok mu je predmet Likovna umjetnost, zahvaljujući profesorici koja im ga je približila s puno entuzijazma, bio pravo otkriće. Ipak, priznaje da mu je tehničko crtanje zadavalo poteškoće jer se s njim ozbiljnije nije susreo još od osnovne škole. Uspoređujući se s kolegama koji su došli iz tehničkih škola, ističe kako su oni u tom aspektu u prednosti, no da gimnazijalci često imaju izraženiju kulturu učenja i širu perspektivu.

S druge strane, David, koji je za razliku od Luke pohađao Tehničku školu Pula, smjer arhitektonski tehničar, na fakultet je došao s već razvijenim vještinama crtanja, razumijevanjem konstrukcija i jasnijom slikom o arhitektonskoj struci. Tehnička škola, kaže, pomogla mu je ne samo u pripremi za prijemni ispit, već i u bržoj prilagodbi na fakultetski tempo. No, primjećuje kako gimnazijalci često briljiraju u konceptualnom razmišljanju i kreativnim idejama, što ponekad tehničarima nedostaje. Iako su im početne točke bile različite, tijekom prve godine te se razlike brišu – svi se nadopunjuju i uče jedni od drugih.

Fakultet kao drugi dom, a s maketama od ‘jutra do sutra’

Kako se tijekom faksa sve te razlike iz srednje škole polako brišu, tako sve više vlada osjećaj zajedništva. Arhitektura traži određenu ‘žrtvu’ – to je više poziv nego samo posao i učenje. Luka i David provode vrijeme od jutra do sutra, pa čak i vikendom.

Prema Luki, tipičan tjedan na arhitekturi izgleda ovako: tijekom dana, obično do ručka, imaju dva do tri predavanja, a većinu ostatka vremena provode u maketarnici. U 90 posto slučajeva ostaju tamo do zatvaranja fakulteta u 22 sata, radeći makete za projektiranje – i to ne samo radnim danima, nego i vikendom. Praktični rad im oduzima najviše vremena. Kako Luka kaže, crtaju na tri različita načina: umjetnički, tehnički i na računalu. To zahtijeva svoj danak, no organizacija je vještina koja se uči i s vremenom će sigurno biti lakše. Uz osmijeh dodaje da su mu stariji studenti rekli da je tako, i da je važno naći vrijeme i za sebe i za vlastite aktivnosti.

David je potvrdio sve što je Luka rekao. Kaže, kako nitko, pa ni on, nije mislio da će provoditi dane od jutra do mraka na fakultetu. Ali isto tako, to mu ne stvara problem zbog odličnog društva, atmosfere u maketarnici i zadovoljstva koje nam taj rad pruža.

Što je bitnije – kreativnost ili tehničko znanje?

Luka i David ranije su rekli da je Luka iz srednje donio više općeg znanja i kreativnosti, a David tehničko znanje. No je li nešto od toga važnije, ili je zapravo ključno jednako dobro ‘baratati s oboje’?

Luka smatra da su kreativnost i tehničko znanje podjednako važni, ali budući da nije toliko tehnički pismen, daje prednost onome u čemu je dobar – kreativnom izražavanju. To mu je pomoglo u zadacima na Projektiranju, gdje mu je stil zadataka odgovarao. Doživljava sebe kao dijete koje može stvoriti što zamisli, ali s dozom zrelosti i promišljanja potrebnih u arhitekturi.

Dodaje da je u srednjoj školi gledao na renesansne, barokne i secesijske zgrade kao na najljepše što je čovjek ikada izgradio. Nakon godine dana fakulteta, kroz predavanja o projektiranju i arhitektonskoj tipologiji, zaključio je da arhitektura sve više poprima suvremenu formu, uvijek prilagođenu čovjeku i njegovim potrebama, a ne samo estetici.

David, s druge strane, naglašava da je kreativnost u ovom poslu možda i važnija od tehničkog znanja. Iako možda zvuči čudno, kaže kako izraditi nacrte, naučiti dimenzije i slojeve može gotovo svatko. No dobro projektirati – to je izazov za one spremne posvetiti se ovome. Dodaje i da mu je studij otkrio koliko je arhitektura širok pojam, a ne samo crtanje kuća. Sretan je zbog toga, a san mu je u budućnosti voditi vlastiti arhitektonski ured.

Najzanimljiviji predmet je ujedno i najteži

Svaki student prve godine ima svoje omiljene i najteže predmete. Za Luku i Davida, to je isti predmet – Osnove projektiranja. Profesor Nikola Popić često kaže da na prvoj godini tek naslućuju što arhitektura zapravo jest.

Luka opisuje da je predmet puno drukčiji nego što je zamišljao prije dolaska na fakultet. Iziskuje mnogo vremena, živaca i neprospavanih noći jer se sve vrti oko maketa koje su konceptualne i na prvi pogled nemaju veze s arhitekturom. Svaka od devet maketa obrađuje neku arhitektonsku temu. Zanimljivo je da su im trebale informacije koje nisu očekivali, poput duljine afričkog ježa ili kako koristiti golf sedmicu kao agregat u kućanstvu, ali sve to je bilo zabavno i korisno. Luka se nada da će se nekad sjetiti svega što su naučili.

David kaže da je Osnove projektiranja najzahtjevniji predmet zbog količine rada, ali i zbog razloga zbog kojih su upisali studij – to je ono što ih stvarno zanima. Tipičan tjedan na arhitekturi ne može se definirati jer je svaki drukčiji, ali svi se slažu oko količine truda uložene u projekte.

Promjena pogleda nakon prve godine

Za kraj, Luka i David priznaju da im je prva godina promijenila pogled na arhitekturu. David, koji dolazi iz tehničkog smjera srednje škole, nije očekivao da će se toliko puno učiti. Ipak, smatra da ga je srednja škola dobro pripremila za prilagodbu, koja je prošla relativno glatko. Luka je imao malo težu prilagodbu; još uvijek uči neke predmete, poput Nacrtne geometrije, koju smatra najtežim predmetom prve godine jer ga ništa iz srednje škole nije pripremilo za to – to je nešto što moraš učiti od nule.

Završit ćemo Davidovom rečenicom koja dobro sažima suštinu arhitekture.

– Sam pogled na arhitekturu mi se dosta promijenio u odnosu na srednju školu. Profesori Popić, Njirić, Damjanović i ostali pokazali su mi koliko je ova ‘zečja rupa’ zvana arhitektura zapravo duboka te da smo tek sada dobili naznaku što bi ona mogla biti.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.