Španjolski arhitekt staru je tvornicu pretvorio u dom, iz industrijskog pogona u ekstravagantni luksuz

Vozeći prema zapadnim predgrađima Barcelone, u ranim osamdesetima prošlog stoljeća španjolski arhitekt Ricardo Bofill Leví zaljubio se u zgradu stare, tada još aktivne tvornice. Dok je godinama ranije žudio za prostorima u kojima će realizirati dom, ali i ured RBTA, nakon sudbonosnog susreta nije morao čekati ni mjesec dana prije nego je zdanje napušteno. U brutalističkoj građevini uistinu je na vrlo nekonvencionalan način uredio urede i dom koji spajaju industrijski štih i post-materijalnost novijeg doba.

Početkom 1920-ih godina, u predgrađu Barcelone izgrađeno je brutalističko zdanje u kojem je onda djelovala tvornica. Nedugo nakon što je arhitekta Ricarda Bofilla put doveo do ove goleme betonske građevine ona je dekonstruirana te postaje njegov dom, ali i radno mjesto.

Industrija na 31.000 kvadrata

Takozvana La Fábrica dom je tvrtke Ricardo Bofill Taller de Arquitectura (RBTA) osnovane 1963. godine, no nije uvijek bilo tako. Španjolski arhitekt Ricardo Bofill Leví u brutalističko zdanje smjestio je ne samo jednu od vodećih međunarodnih tvrtki arhitektonskog i urbanog dizajna, već i svoj dom nakon neočekivanog, a opet sudbonosnog susreta.

Bofill se s betonskim kompleksom prvi puta susreo nakon osnivanja RBTA, 1973. godine dok je vozio prema zapadnom predgrađu Barcelone. U krajoliku koji je otkrivao siluete betonskih dimova zadimljenih dimnjaka nalazilo se i industrijsko zdanje u koje se zaljubio – tada još industrijski upogonjenih 31 tisuća kvadrata.

Post-materijalno društvo

Nakon što je, samo mjesec dana nakon susreta industrija napustila i posljednju prostoriju građevine, arhitekt je praznog betonskog diva mogao urediti po svome i ondje utažiti dugotrajnu težnju za beskrajnim prostorom. Zbrinjavajući napuštenu tvornicu, svim prostorima dao je novi život. Tvornici sagrađenoj u 1920-im godinama, arhitekt je vratio život, povezujući ju s idejom novog ‘post-materijalnog’ društva.

Dok se originalno mega-zdanje sastojalo od 30 monumentalnih hambara, četiri kilometra podzemnih tunela ispod zdanja, kao i velik broj prostranih soba u kojima je bila smještena mašinerija. Nakon pomnog odabira dijelova koji će ostati zadržani, dinamitom i udarnim čekićem srušeni su dijelovi konstrukcije koji tvorcu više nisu služili.

Brutalizam i nematerijalnost

Odjednom su se javile novi različiti oblici, međusobno spojene stilističkim komponentama, a koje su nekada bile zasebne zgrade. Sama tvornica nakon izmjena je postala dragulj raznih arhitektonskih trendova.

Bilo je tu surealnih elemenata poput stepenica koje ‘vode’ u zidove, ili pak predmeta koje vise nad praznim prostorom, ili vizualno snažnih prostorija neobičnih dimenzija. Apstrakcija vizualno razlomljenog i surovog. Istovremeno, zadržane su značajke brutalizma koji predstavlja konkretnu materijalnost.

Kroz radove, iz propadajućeg industrijskog objekta vješti arhitekt osmislio je prostor u kojemu će raditi i živjeti. Danas, u u hambaru visokom 15 metara na četiri kata radi 70 stručnjaka, od arhitekata do urbanista.

Središnji prostor za rad smješten je u nekadašnjem prolazu tvornice, a osmišljen je minimalistički. Prostori brutalističkog zdanja nakon uređenja dobivaju oštroj brutalistčkoj strukturi doprinose gotički duh.

Stan u betonskom dvorcu

Stambeni prostor u skladu je s poslovnim prostorom, odražavajući izvornu Bofillovu da stvori ne samo prostor za rad, već i za promišljanje. U gornjem predjelu betonskog nebodera arhitekt je uredio dnevni boravak. Sala simbolično nazvana Cubico koja namjerno djeluje nedovršeno prepoznatljiva je po zaobljenim uskim i visokim prozorima. Kuhinja i dnevni prostor ukrašava bijeli stol od mramora, dok prostorijom ipak dominira veliki kamin.

Ne manjka ni vrtova koji su savršen primjer ‘divljeg urbanizma’, gdje priroda preuzima od materijalne stvarnosti. Na samom početku procesa uređenja zelene površine bile su inspirirane samim zdanjem koje prekrivaju i dalje.

Ovdje pogledajte kako izgleda još jedna građevina u današnje vrijeme vrlo nekonvencionalnog izgleda, a koja se nalazi u Francuskoj.