Bauštelska reportaža: Najraskošnija secesijska zgrada na zagrebačkoj Lenucijevoj potkovi

Hrvatski državni arhiv, zdanje koje krasi Marulićev trg od završetka gradnje 1913. godine idejno je djelo arhitekta Rudolfa Lubynskog. Autor ju je projektirao kao reprezentativnu samostojeću javnu građevinu koja svoju iznimnu monumentalnost postiže kombinacijom kasne secesije i neoklasicizma. Javlja se u Zagrebu kao svojevrsna najava novih stilskih tendencija kada u drugim europskim gradovima buja estetika art decóa. Dok je zgrada prožeta motivima koji upućuju na znanstvenu djelatnost, najistaknutiji materijal u unutrašnjosti vjerojatno je mramor, a već se nakon otvaranja mogla pohvaliti i sustavom grijanja i ventilacije te lusterima u glavnoj čitaonici teškim svaki po tonu.

zgrada Hrvatskog državnog arhiva | foto: Bauštela.hr

Galerija 32 Fotografija

Otvori

Lenucijeva, odnosno Zelena potkova naziv je za urbanističku cjelinu koja se sastoji od niza trgova-perivoja i proteže se u Donjem gradu u Zagrebu. Potkova je nastajala izgradnjom javnih zgrada s kraja 19. prema početku 20. stoljeća na sedam trgova-perivoja, a po takvim zgradama je i karakteristična.

Izdvojeni članak

Bauštelska reportaža: Priča o najstarijoj zagrebačkoj arhitekturi, zavirite u dvorišta raskošnih gornjogradskih palača

Posljednji od trgova zelenih perivoja koji prate oblik slova ‘U’, današnji Marulićev trg, početak 20. stoljeća dočekao je neizgrađen, no ne zadugo. Na samom početku stoljeća, novim projektom i za ovaj prostor je bilo u planu da će ga se obogatiti arhitektonskim rješenjem u duhu vremena, da bi se nakon početka prvog desetljeća ondje krenula graditi današnja zgrada Hrvatskog državnog arhiva, koju smo obišli i upoznali svaki kutak ove impozantne građevine.

Marulićev trg | foto: Bauštela.hr

Obogaćen Marulićev trg

– Zgrada Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja se s pravom smatra jednim od najvažnijih primjera hrvatske secesije, ima ključnu ulogu u formiranju urbanističkog koncepta Donjega grada, posebice u kontekstu Zelene ili Lenucijeve potkove. Arhitekt Rudolf Lubynski ju je 1913. godine projektirao kao reprezentativnu samostojeću javnu građevinu koja svoju iznimnu monumentalnost postiže kombinacijom kasne secesije i neoklasicizma. To se može smatrati i svojevrsnom najavom stilskih tendencija međuratnog Zagreba, koji – dok u drugim europskim gradovima buja estetika art decóa – bilježi intenzivnije korištenje očišćenih, klasičnih formi u arhitekturi, a to je djelomično utabalo put i zagrebačkom modernizmu, opisao nam je Boris Dundović, arhitekt i konzervator, koji kao stručni suradnik u znanosti radi u Institutu za povijest umjetnosti.

Na zgradi koja je uz još dvije, jednu sagrađenu 1914. (sjeverozapadno od zgrade HDA) i drugu 1932. godine (sjeveroistočno od zgrade HDA) upotpunila Marulićev ‘trg znanosti’ radove su 1911. započeli iz tvrtke Adolfa i Ernesta Erlicha iz Zagreba, stoji u katalogu Hrvatskog državnog arhiva. Od prosinca ona stoji na trgu, dok u njoj do veljače 1996. zajednički djeluju Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Hrvatski državni arhiv.

Radove pokrenuli Erlichovi iz Zagreba

Projekt za palaču odabran je 1909. godine na osnovu javnog natječaja. Ocjenjivački sud dodijelio je projektu drugu nagradu kao najbolju, uz obvezu da se nadopuni. Izrada izvedbene projektne dokumentacije ugovorena je u listopadu 1910. godine s arhitektom Rudolfom Lubynskim, a već početkom 1911. godine raspisan je natječaj za izvođenje radova na ovoj secesijskoj zgradi, koji je, dakle, uspješno realiziran 1913.

– Iako je Lubynski je bio pod snažnim utjecajem bečke arhitektonske škole Otta Wagnera, kao i secesijskog pokreta u Darmstadtu, on je sve te stilske utjecaje veoma kreativno i transformirao. U stvaranju specifičnoga autorskoga stila Lubynskog poseban utjecaj imali su autoriteti kao što je bio Josef Durm koji mu je predavao na Višoj tehničkog školi u Karlsruheu, a s kojim je kasnije surađivao na projektiranju i izvedbi Sveučilišne biblioteke u Heidelbergu. S posebnim utjecajem takozvane ‘münchenske secesije’, kao i uključivanjem neoklasicističkih postulata, stvorio je djelo koje istovremeno odražava i srednjoeuropsku i svoju neposrednu lokalnu, zagrebačku sredinu, dodao je Dundović o umjetničko-arhitektonskoj pozadini zdanja.

predvorje Hrvatskog državnog arhiva | foto: Bauštela.hr

Upravo ta interpretacija stilova kao što su monumentalni neoklasicizam i pročišćeni dekorativni repertoar oblikovnog jezika kasne secesije, ističe Dundović, svrstavaju Lubynskog među najvažnije zagrebačke arhitekte tog razdoblja, kada njegova arhitektura postaje prepoznatljiva. No, upozorava na korištenje pojma ‘palača’, koji se, unatoč tome što se ‘odnosi na monumentalne gradske rezidencije vladara i aristokracije’ svejedno krajem 19. stoljeća nerijetko ne u potpunosti ispravan koristi i za pojedine nove javne zgrade, poput ‘poštanske palače’. Svejedno, zaključuje Dundović, u Europi ne postoji knjižnica kojoj bi se ovaj naziv prigodno pridodao pa je istu zgradu kao takvu i neprikladno označavati, bez obzira na njenu arhitektonsku važnost ili monumentalnost.

Izdvojeni članak

Bauštelska reportaža: Palača pošte u Puli, arhitektonski dragulj inspiriran interijerom broda

Pravokutan tlocrt s dva dvorišta

U tlocrtu, zgrada je građena kao pravokutna građevina s dva unutarnja dvorišta i pet krila: sjeverno, istočno, južno, zapadno i središnje krilo. Duljina građevine je 78,70 metara, širina 49,45 metara, a visina od 10 do 19 metara. Velika čitaonica visoka je 52,80 metara. Zgrada je projektirana i izvedena u istoj visini, osim središnjeg krila i dominantne visine velike čitaonice. Po visini zgrada je u južnom te tijelu istočnog i sjevernog krila na četiri etaže. Projektirana površina cijele zgrade pokriva 10.084 četvornih metara.

Budući da je zgrada zamišljena kao samostalni primjer secesije, njena unutrašnjost je karakteristično bogata, no bogatstvo interijera nije nametljivo. U obilasku se primjećuje kako osim brojnim umjetničkim djelima, obiluje primjerima rada domaćih obrtnika, čija su djela označena imenom proizvođača to jest radione.

zgrada Hrvatskog državnog arhiva | foto: Bauštela.hr

Kod samog ulaza u zgradu zamjećujemo vrlo bogato, pretežito mramorno predvorje, a od ostalih ‘detalja’ izdvojili bismo staklene lustere, ornamente koji se na podovima, stropovima i zidovima pravilno izmjenjuju i ponavljaju, te u tom smislu i neizbježnu kombinaciju bijele i zlatne boje. Nemogući za ne primjetiti su i šareni vitraji dijelom zagrebačke, a dijelom bečke proizvodnje, što daju naslutiti naslutiti potpisi na rubovima.

– Kao što možete vidjeti, ovdje je sve u mramoru, staklu, brušenoj bronci… Ima jako puno takvih elemenata tako da je sve bilo jako skupo i ekstravagantno. Zgrada je sagrađena u roku dvije godine, a više-manje sve što se u njoj nalazi je rad hrvatskih i zagrebačkih obrtnika, firmi, slikara. Ima tu, međutim, i bečkog stakla i dizajna. Sve što vidite je unikat i sad već ima status posebne umjetničke vrijednosti. Sve je rađeno ispred svog vremena, armirano-betonska konstrukcija je ‘iznutra’, ona je ojačana dodatno i protupotresno i protupožarno, rekla nam je Anamarija Pupić Bakrač koja nas je provela kroz sececijsko zdanje, skrećući nam pozornost na svaki i najmanji bauštelski ili arhitektonski detalj zgrade vrijedan pažnje.

Sveprisutan motiv znanosti

Unutrašnjost zgrade sadrži visoku polukupolu nad glavnom velikom čitaonicom u središnjem dijelu palače, sa četiri stupa na kojima se nalaze po četiri sove. Sove koje nose globuse savršen su izričaj identiteta knjižnice, a pročelja sa alegorijama četiri sveučilišne znanosti (filozofije, medicine, prava i teologije) Roberta Frangeša i zabat južnoga pročelja s alegorijom knjižarstva Rudolfa Vladeca dodatno doprinose cjelovitoj i jednostavnoj, a opet monumentalnoj viziji graditeljstva, opisano je na stranicama Hrvatskog državnog arhiva.

čitaonica, Hrvatski državni arhiv | foto: Bauštela.hr

Motiv znanosti kreće od samog koncepta trga, ili čak Zelene potkove prepoznatljive po javnim zgradama u kojima su smještene institucije znanosti ili umjetnosti, prožima unutrašnjost zgrade prikazima znanosti na umjetničkim djelima u glavnoj čitaonici, ali i u prostoriji nekadašnje profesorske čitaonice. Kao zanimljiv detalj, vrijedi napomenuti i da se u zgradi nalazi rad prve hrvatske formalno obrazovane umjetnice Mile Wod – anđeli ‘putti’ karakteristično prikazani s knjigom ili perom.

– Zgradu Hrvatskog državnog arhiva trebamo čuvati prvenstveno zbog njene izuzetne važnosti kao simbola kulturnog i obrazovnog napretka zemlje. Arhitektonski je jedinstvena, a njena harmonična arhitektonska kompozicija, detalji u fasadi, te unutarnji prostori s vrhunskom opremom i pažljivo izvedenim dekoracijama odražavaju vrhunac zanatskoga umijeća i umjetničke kvalitete ranog 20. stoljeća. Stil zgrade obilježen je ornamentikom, fluidnim linijama i bogato opremljenim i uređenim unutrašnjim prostorom, a arhitekt Lubynski je vješto kombinirao secesijske tendencije s klasičnim arhitektonskim načelima, što je rezultiralo jedinstvenim i trajnim djelom, ponudio je konzervatorski osvrt na zdanje HDA Dundović.

lusteri teški svaki oko jednu tonu, dopremljeni su iz Beča | foto: Bauštela.hr

Naravno, konzervatorski pristup zgradi prvenstveno bi bio kroz održavanje i restauraciju svih izvornih elemenata kako bi se očuvala autentičnost zgrade. U konačnici, zgradu Hrvatskog državnog arhiva treba čuvati i jer ona ne samo da je prostorni simbol, već je i rezultat složenih povijesnih i društvenih procesa koji su oblikovali hrvatsku kulturu, ustvrdio je Dundović.

Velika obnova od 1996.

Od prosinca 1913. do veljače 1996. godine zgradu su zajednički koristili Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Hrvatski državni arhiv. U secesijskoj palači bile su smještene reprezentativne prostorije pripadajućih djelatnosti. Nakon što se Nacionalna i sveučilišna knjižnica 1996. godine premjestila u novu zgradu, kako je cijela zgrada pripala HDA, krenula je prilično obuhvatna obnova zdanja.

Poslije ove obnove, ona je gotovo neočekivano dobro podnijela potres 2020. godine u Zagrebu. Tada su, za samo četiri mjeseca na njoj bila sanirana manja vanjska i unutarnja, te jedno ozbiljnije oštećenje ispod kupole – u obliku slova ‘X’.

Izdvojeni članak

Bauštelska reportaža: Zgrada ‘Name’ u Ilici, može li se odgoditi oproštaj?

No, vratimo se obnovi s kraja 1990-ih. Tom prilikom obnovljena su spremišta arhivskog gradiva, sve krovne plohe, promijenjeni su odvodi krovnih voda, obnovljena su sva pokrovlja i krovište velike čitaonice, restaurirane su sove na krovu velike čitaonice, prostori velike čitaonice, prostorije kataloga i izdavanja knjiga te atrija, ulaznog prostora i predvorje u prizemlju i na katu, reprezentativni stubišni prostori. Uređene su uredske prostorije u prizemlju i na katu adaptirane su nekadašnje tehničke prostorije u podrumu za Središnji laboratorij za konzervaciju i restauraciju te Središnji laboratorij, a potom su uređena i unutarnja dvorišta te je obnovljeno prilazno glavno stubište.

vitraj | foto: Bauštela.hr

– Radovi obnove izvedeni su prema arhitektonsko-konzervatorskom projektu Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba te po prijedlozima Instituta građevinarstva Hrvatske. Na provedbi obnove radili su stručnjaci Hrvatskog državnog arhiva, konzervatori i restauratori Hrvatskog restauratorskog zavoda, restauratori ljevaonice umjetnina ALU, kao i brojni obrtnici Zagreba u duhu višestoljetne tradicije obrta Hrvatske, što je i danas svakom posjetitelju iz Hrvatske i svijeta vidljivo već samim pogledom na ovo značajno djelo našeg graditeljskog nasljeđa, rekla je o procesu obnove arhitektica Vladanka Milošević iz Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Podijeli vijest

Link kopiran