Nakon terorističkog napada 11. rujna na World Trade Center kompleks, nije trebalo dugo da krenu dogovori oko novih nebodera koji će ih zamijeniti. Imajući na umu da je kvadrat zemljišta na Manhattanu jedan od najskupljih na svijetu, a uništeno je 2,7 milijuna kvadratnih metara prostora, puno moćnih ljudi je imalo različite ideje što bi se trebalo poduzeti sa zemljištem u srcu Velike Jabuke.
Ove godine se obilježava dvadeseta godišnjica najsmrtonosnijeg terorističkog napada u povijesti, napad na kompleks zgrada World Trade Center. Tog jutra, u utorak 11. rujna, četiri aviona su oteta u zraku od tri grupe od pet i jedne grupe od četiri terorista. Sva četiri leta su bila komercijalna, s putnicima, na putu iz sjeveroistočnog SAD-a do Kalifornije. U svakoj grupi terorista bio je jedan koji je obučen za letenje avionom. Prvi avion pogodio je Sjeverni Toranj World Trade Centera, sedamnaest minuta kasnije, drugi avion pogađa južnog Blizanca te oba nebodera kolapsiraju kroz dva sata. Okolne zgrade su također nastradale pa tako i WTC-7 (7 World Trade Center), dio kompleksa WTC koji je nastradao padom sjevernog Blizanca. Zgrada 7 bila je manja zgrada koja je kolateralna žrtva kolapsa blizanaca. Treći let pogodio je zapadni dio Pentagona, a četvrti su putnici uspjeli omesti teroriste u avionu te je avion srušen na polju u Pennsylvaniji, pretpostavlja se da je išao prema glavnom gradu Washingtonu te je bio namijenjen za Bijelu Kuću ili zgradu SAD-ovog kongresa.
Memorijal koji bi previše koštao
Nakon sankcioniranja štete u središtu Velike Jabuke, počeli su razgovori o zemljištima kompleksa WTC i što učiniti s njima. Većina ljudi je osjećala potrebu izgraditi memorijal za 2.977 žrtava koje su nastradale u napadima, no kvadrat zemljišta na kojem je moguće izgraditi nekoliko milijuna stambenog ili komercijalnog prostora vrijedi previše pa su se počele sudarati glave.
Odgovornost se podijelila na tri dijela. Zemljište je u vlasništvu Lučkih uprava New Yorka i New Jerseya, a zemljište je tog ljeta 2001. godine dano privatniku Larry Silversteinu na na najam. Problem je što se rasporedilo 10 milijardi američkih dolara, ali nije bilo nikoga tko je definitivno glavni i ima moć donošenja konačnih odluka. Osim navedena tri dijela, na koje se dogovornost za rekonstrukciju ili novogradnju raspodijelila, 2002. godine na izborima pobjeđuje novi gradonačelnik Mike Bloomberg i novi guverner savezne države New York George Pataki koji su se također upleli u planove.
Silverstein, Pataki i Lučke uprave su imali na umu ponovnu izgradnju komercijalnog prostora koji je uništen, ali problem im je bila javnost. Javnost je imala osjećaj kako se sve gleda kroz novac i kako se uopće nema osjećaja prema minulim žrtvama. Godinu dana poslije počinje natječaj za ponovnu izgradnju kompleksa. Devet arhitektonskih firmi je pozvano da sudjeluju u natječaju sa svojim idejama kako ukomponirati ljude da dijele entuzijazam, odati počast preminulima i izgraditi impozantne nove nebodere koji će se iskoristiti kao komercijalni prostor.
Puno različitih zahtjeva
Arhitektonski studio Libeskind pobijedio je na natječaju. Arhitekt Daniel Libeskind predložio je izgradnju novih nebodera koji će se ‘klanjati’ prema mjestu na kojem će memorijal biti izgrađen u počast preminulima. Osim toga, njegov prijedlog je da jedan od nebodera bude visok 1.776 stopa (541 metar) kao simbol Dana neovisnosti jer su Sjedinjene Američke Države postale neovisne 1776. godine. Javnosti se jako svidjela ideja te je plan za ime glavnog nebodera novog WTC-a bio naziv Freedom Tower. No, priča se komplicira jer gradski upravnici nikad nisu planirali da Libeskind dizajnira i izgradi novi Freedom Tower. Libeskindu je prešao preko glave veći plan glavešina kako iskoristiti prazno zemljište.
Larry Silverstein, koji je imao zemljište pod zakupom, odbio je Libeskindov plan, i imao je pravo na to kao trenutni upravljač zemljištem, i dodijelio projekt Davidu Childsu iz firme Skidmore and Owings and Merrill. Nakon dugog pregovaranja, Libeskind je prepustio projekt Childsu uz dogovor o suradnji i poslao arhitekte u urede suparničke tvrtke kako bi nadgledali projekt iz prve ruke. David Child dizajnirao je neboder s puno kraćom antenom i s više komercijalnog prostora, Libeskind je odmah znao koji su planovi u igri i da se sve vrti oko novca, zamolio je guvernera Patakija da nadjača odluku novog arhitekta. Nakon nesuglasica u različitim dizajnovima, dva arhitekta kompromisno spajaju svoje dizajnove u jedan, 2003. godine je novi neboder predstavljen javnosti.
Javnost je reagirala okej, ali je arhitektonski svijet bio prolazno zadovoljan što neboder nije proizvod komiteta koji gleda svoj vlastiti profit. No, projekt se nastavlja usprkos sudaranja glava. Javnost postaje nestrpljiva početkom izgradnje no jedan poznati američki poduzetnik se odlučuje umiješati sponzoriranjem plana o rekonstrukciji originalnih Blizanaca WTC-a koji će biti još viši i još jači i čvršći od originalnih. Danas bivši predsjednik, tada poslovni mogul Donald Trump prijedlog o rekonstrukciji je javno zagovarao 2003. godine, no ubrzo je bio zanemaren jer se smatralo da ideja dizajna nije dovoljno razrađena već se upetljao u to samo kako bi bio glas svih onih koji ne podržavaju projekt koji je u pokretu.
Dvije godine nakon, 2005., toranj ponovno dobiva novi redizajn. Ovaj put niti jedan privatnik nije pokušao umiješati svoje prste u projekt već je NYPD (New York Police Department) izrazio želju i potrebu da se naprave promijene kako bi novi neboder bio najsigurnija zgrada na svijetu. Novi dizajn napravili su David Childs i Skidmore and Owings and Merrill, bez Libeskinda. Novi dizajn izbacio je sve nove, ambiciozne pokušaje pomicanja granica arhitekture, već su napravili koncept tradicionalnijeg dizajna visokih nebodera koji djeluje stabilnije i sigurnije. Prvih pedeset metara nebodera nije imalo prozore već je vanjska površina zgrade napravljena od neprobojnog stakla. Čak su i promijenili naziv novog nebodera zbog straha da Freedom Tower ipak nije preodvažno i bahato. Za novo ime se odabrao naziv One World Trade Center kao glavna zgrada kompleksa WTC-a. Nakon udovoljavanja svih uvjeta, 2006. godine započinje izgradnja.
Nova konstrukcija i proces izgradnje
Novi, dublje ukopani, betonski temelji imali su dodatno učvršćivanje čeličnim kosturom, kako bi se raspodijelio teret u slučaju da jedan od nosivih stupova podbaci. To se i dogodilo 11. rujna 2001. godine, kada je jedan stup podbacio, lančanom reakcijom su podbacili i ostali i došlo je do urušavanja cijelog nebodera.
Nažalost, novi zahtjevi nisu prestali te su počeli pregovori oko novih kompromisa. Na vrhu nebodera, projektiran je produžetak tornja, no nije dovršen. Zbog cijene, 2011. godine, odbijen je koncept da produžetak bude trokutastog oblika već su predložili da nastavak ili produžetak nebodera bude čelična antena koja će dosegnuti 1.776 stopa (541 metar) kako bi se ostvario Libeskindov plan usprkos načina kojim je dosegnuta visina (antenom, a ne komercijalnim prostorom).
Neboder je dovršen 2014. godine, trinaest godina nakon terorističkih napada i 3.8 milijardi američkih dolara uloženih u projekt. Neboder visok sto i četiri kata ističe se visinom na panorami Manhattana i postaje najviša građevina zapadne hemisfere.
Kontroverze počele 40 godina prije
Koliko je kontroverzi doživio One World Trade Center, dovoljno su ih doživjeli i njegovi prethodnici, nastradali Blizanci. Kada su izgrađeni 1970. godine, imali su podosta tužbi oko procesa izgradnje, a javnosti i arhitektonskom svijetu bili su na meti neko vrijeme. Naime, najčešće kritike su bile usmjerene dizajnu Blizanaca kao neoriginalni, dosadni, kockasti. Ne ističu se ni sa čime. Arhitektonski kritičari su ih čak nazivali kutijama u kojim su Empire State Building i Chrysler Building dostavljeni Manhattanu.
Usprkos svemu, kako je vrijeme prolazilo, postali su simbol panorame New Yorka i Manhattana i oda gradu koji je središte kapitalizma cijelog svijeta. Arhitekt novog nebodera opisuje svoj projekt kao sličnu ideju uništenih Blizanaca, jednostavnu, geometrijski simetričnu, ugodnu oku zbog poigravanja sa svjetlosti koja udara u staklene stijene. No i njega se kritiziralo kao neinovativnog, slične nebodere se može vidjeti diljem Azije još iz devedesetih godina prošloga stoljeća.
Nažalost, tko god bio arhitekt, voditelj projekta i donositelj ključnih odluka, nije mogao proći bez javnih prozivanja. Cijela situacija je delikatna i kontroverzna zbog terorističkih napada i stradanja civila. Javnost je htjela veliki memorijal kao počast preminulima, privatnici su htjeli komercijalne nebodere zbog lokacije zemljišta, policija je htjela sigurnu, čvrstu građevinu, neki su htjeli tanku, elegantnu. Svi se svakako možemo složiti da bi prolaskom vremena, zaliječile rane pa bi se ostavila mogućnost za neboderom koji bi pomaknuo granice arhitekture.
I samo sedam godina poslije, njurojčani su se polako privikli na One WOrld Trade Center i prirasta im srcu. Za deset godina će postati simbol panorame njujorškog Manhattana, jednako kao i njegovi predhodnici.