Poznate arhitektice o najtežem bremenu struke: Bitni su samo kvadrati, kvadrati, kvadrati, a tek onda ta vaša arhitektura

Arhitektura nije što je nekad bila. Ni nije za očekivati da se ne mijenja zajedno s ostalim aspektima društvenog djelovanja. Ipak, budući da je razdoblje socijalizma u smislu prostornog planiranja na ‘ovim prostorima’ iznjedrilo neka izvrsna rješenja, katkad je teško ne okretati se ka prošlosti, makar za urbanističku inspiraciju. S druge strane, potpuno je bespredmetno današnje planiranje uspoređivati s prošlošću jer je kontekst drugačiji. Kako arhitekti danas mire urbanizam ili ono što je od njega ostalo sa željama pohlepnih investitora čuli smo od poznatih beogradskih arhitektica.

Arhitekti su danas suočeni s potpuno drugačijim pristupom projektima nego je to bilo prije 50 i više godina. O velikoj promjeni posebno se može govoriti u Hrvatskoj i susjednim državama gdje je napravljen ‘presijek’ između pristupa urbanističkom planiranju iz doba socijalizma do danas.

Tako, ako su arhitekti svojedobno pripremali planove za realizaciju čitavih stambenih naselja, danas to nikada nije slučaj, već zasebni uredi dolaze pred ‘gotov’ čin, a to je uglavnom prilično tijesna parcela, uz zahtjev investitora za što više ‘kvadrata, kvadrata i kvadrata’. Pred brojnom publikom, o ovome su na predavanju u Uraniji na temu ‘O arhitekturi: Iz Beograda’ razgovarale arhitektice Milka Gnjato (Zabriskie), Dušica Totić (Remorker Architects) i Maja Necić (Studio Autori) s doktoricom Ljiljanom Blagojević, arhitekticom, teoretičarkom i dobitnicom nagrade za životno djelo Asocijacije srpskih arhitekata.

‘Kvadrati, kvadrati, kvadrati’

Bilo je zanimljivo o ovoj temi slušati baš vezano za arhitekturu u Beogradu budući da je urbana slika tog grada, u nekoliko navrata složile su se četiri sugovornice, ‘komplicirana’. U određenoj mjeri, Beograd bi se arhitektonski mogao usporediti sa Zagrebom jer obiluje ostavštinom iz  drugog vremena, od davnih vremena, preko modernizma kada nastaju  impozantna beogradska zdanja, socijalizma koji je ostavio važan trag, sve do danas kada grad prožima više starih struja odjednom – dok se među postojećim kućama i zgradama dižu nove, postmoderne građevine.

Jedno od glavnih pitanja o kojemu su raspravljale četiri arhitektice – tri vične u praksi i doktorica znanosti kojoj su poznati detalji i zanimljivosti teorije i povijesti, bilo je kako novi projekt uklopiti u postojeću parcelu, a da on ne bude, takoreći – ruglo. Ovo pak pitanje ‘poteže’ zahtjev investitora da zaradi na maksimalnoj iskoristivosti građevinskog zemljišta, što se pak ni pod razno ne slaže sa zahtjevima arhitekture. U tom smislu, arhitektima koji ipak trebaju ispoštovati želju (pohlepnog) investitora nameće se težak posao izvedbe nečega istovremeno kvalitetnog, a opet iskoristivog za klijenta, što nije jednostavno.

– Vezano za naš projekt na Slaviji, jednom od glavnih prometnih čvorišta doživjeli smo anegdotu koja nam je pokazala kakva je pozicija arhitekture u srpskom društvu. Došli smo na pozivni natječaj gdje je pozvano deset ureda da ponudi rješenje vanjskog izgleda bloka na centralnom mjestu u gradu. Rečeno nam je da je parcela sto posto zauzeta već isprojektiranim rješenjem te da imamo jedan zadatak – osmisliti vanjsko pročelje. Napomenuli su da su bitni samo – kvadrati, kvadrati, kvadrati, a tek onda ‘ta naša arhitektura’, prisjetila se Totić.

Susret s realnošću

Susret s investitorom koji je pošto-poto želio povrat investicije u koju je, koliko je Totić poznato, uložio masu novca, arhitektima je bio susret s realnošću. Iako je klijent imao pozadinu za priču da ne želi propustiti zaradu na parceli njena stopostotna izgrađenost nije davala mogućnost za postizanje arhitekture. No, Iz Remorkera su svejedno prihvatili izazov.

– Kao projektanti pozvani pred ‘gotov čin’ da popravimo situaciju koja je definirana tom stopostotnom zauzetošću nismo imali autonomiju, ali smo se  osjetili pozvani pomoći samoj lokaciji. Odlučili smo otvoriti ulaze u unutrašnji blok i na rješenje ‘druge’ fasade koja će zaštititi građevinu od dodatnih intervencija. No, na naš projekt za zgradu koja se već ozbiljno gradi, javnost je imala osuđujuć pogled, kaže Totić o ovom poslu koji je cijelom timu promijenio način na koji doživljavaju vlastito zanimanje.

Dotad su u portfoliju uglavnom imali manje zgrade ili rekonstrukcije, a ovo je golemi projekt, kod kojega su povrat investicije i maksimalni profit jako važni. Tu su iz studija, kaže, imali ‘stepenicu odrastanja’ u pristupu arhitekturi, shvativši da je i uz manje pomake moguće projekt koji je već gotova stvar. Smatra da su svojim dijelom posla ipak unijeli neka kvalitetna rješenja koja će doprinijeti ukupnoj promjeni nove vizure centralne gradske lokacije.

Modernost u ‘tradicionalnom’ kvartu

Na još jedan zanimljiv projekt na top lokaciji u Beogradu osvrnula se i arhitektica Milka Gnjato iz studija Zabriskie. Aktivno je radila na projektu Merin Hill, zgrade smještene na južnoj padini Lekinog brza u Beogradu, sagrađene za klijenta koji je htio autentičnu, prepoznatljivu arhitekturu. No, i kod ovog projekta, ruke su arhitektima bile donekle vezane. Trebalo se postići kvalitetu i modernost u naselju već formirane vizure i istovremeno uklopiti novi, veći objekt da ne odskače vidno od cjelokupne urbane slike.

– Urbanistički aspekt koji bi trebao štititi interes zajednice bio nam je vrlo važan, no ruke su nam bile djelomično vezane. Iako nismo imali previše prostora za istraživanje na parceli, uz ograničenje da djelujemo autonomno ipak smo kontekstualizirali izgled zgrade osmislivši specifičan krov i dinamičnu fasadu, kaže Gnjato.

Krov je skoro pokleknuo pred rigidnim propisima za projektiranje krovova u Beogradu, no iz ureda Zabriskie nisu se dali. Tako su zgradi podarili poseban pečat koji je na neki način urbanistički maksimum koji su s projektnim ograničenjima mogli podariti naselju. S druge strane, korištenje strukture socijalizma bilo je van priče jer se dva svijeta ne mogu pomiriti, a tome možda ni ne treba težiti.

– Ne mogu se uzimati strukture socijalizma i implementirati u jedan posve drugačiji kontekst. Tada je, na kraju krajeva bio i potpuno drugačiji sustav vrijednosti i o gradnji se razmišljalo na potpuno drugačiji način, složile su se sugovornice. Ovdje pročitajte kakva je zavrzlama nastala po pitanju zagrebačkog GUP-a, koji nije mijenjan već 10 godina.

Pridružite se našoj Viber zajednici i prvi saznajte sve informacije.