Fotografija kao medij: Koliko se arhitektonska razlikuje od drugih niša?

Bosnić + Dorotić su Maja Bosnić i Ivan Dorotić, fotografski autorski dvojac koji je široj stručnoj javnosti najpoznatiji kao fotografi suvremene arhitekture. To je dominantna niša njihovih usluga. Kao Bosnić + Dorotić djeluju i potpisuju se posljednjih osam godina, a za arhitektice i arhitekte fotografiraju od 2011. godine.

Instagram profil @bosnicdorotic profil je koji morate zapratiti ako obožavate arhitekturu. Otkako su počeli s radom, vjerojatno nije bilo relevantnije izložbe, nagrada i nominacija iz hrvatske arhitektonske produkcije gdje nije sudjelovao neki od projekata koje su fotografirali. Osim arhitekata, često fotografiraju i za dizajnere, muzeje, izložbene postave i slično.

Dorotić je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu pri Sveučilištu u Zagreb, a fotografsko dokumentiranje arhitekture ga je još na studiju privlačilo i intrigiralo daleko više od same prakse i projektiranja, dok se Maja pronašla u sferi filma. Ipak, njihovi se interesi i pogledi savršeno preklapaju.

– Stava sam da je za ovu nišu fotografskog djelovanja značajniji obrazovni background iz sfere arhitekture nego samo fotografski, i to vidim kao svoju i našu veliku prednost. Edukacijski mi usađena percepcija prostornosti, osjećaj za geometriju i kompoziciju vješto su se izmiješali s Majinim prirodnim talentom, drugačijim gledanjem arhitekture jer nije arhitektica te iskustvom i estetikom izbrušenima kroz rad na filmskim produkcijama, tako da zajednički imamo širok opseg znanja, iskustva i jedinstven pristup materiji, objašnjava Dorotić.

Dorotić nam je objasnio da arhitektonska fotografija, kao i svaka druga niša profesionalne fotografije, ima svoje specifičnosti, pravila i karakteristike, kako u estetskom aspektu, tako i tehničkom. Vrlo je važno arhitektonsku fotografiju, koja dokumentira suvremenu autorsku arhitekturu i interijere, razlikovati od hotelske, komercijalne ili lifestyle fotografije. Svaka od njih služi drugačijim namjenama i klijentima.

– U našem slučaju klijenti su ponajviše arhitektonski studiji, a kao krajnji cilj našeg angažmana su objave fotografija u dizajnerskim i arhitektonskim magazinima i sličnom kontekstu. Tamo se njeguje minimalistička, pročišćena i elementarna estetika arhitekture i dizajna koja ističe prostornost, ambijente te detalje izvedbe određenog projekta. Zato nam, na sreću, na fotografijama ne trebaju grožđa, šampanjci, ananasi i ručnici u formi labudova na krevetima, niti zalasci sunca u svim nijansama roze, objašnjava Dorotić.

Klijenti iz svijeta arhitekture

Sasvim očekivano, najveći broj njihovih klijenata dolazi iz svijeta arhitekture. Kako nam je Dorotić objasnio, domaća scena nije prevelika, niti produkcijski niti po pitanju arhitekata/ica koji u konačnici angažiraju profesionalne fotografe, što je u njihovom slučaju ogromna prednost.

Bosnić s druge strane iznosi informaciju da je na Izložbi realizacija hrvatskih arhitekata iz 2021. od 80-ak izloženih radova, čak 13 projekata imalo njihove fotografije. Danas su ponosni na tu brojku. Iza njih su i drugi brojni, uspješno odrađeni projekti. Bosnić nam je objasnila da je uvijek teško navoditi posebne situacije jer rade za neke od najuspješnijih i stalno nagrađivanih domaćih arhitektica i arhitekata.

– Ali izdvojili bismo dugogodišnju suradnju s arhitektom Idisom Turatom za kojeg smo snimali gotovo sve njegove projekte iz zadnjih deset godina, od Muzeja Apoksiomena, preko niza nagrađivanih i internacionalno publiciranih obiteljskih kuća, do Hotela Roxanich u Motovunu. Od recentnih suradnji jako smo ponosni na činjenicu da su, od četiri projekta koji su ove godine bili nominirana za nagradu ‘Viktor Kovačić’ Udruženja hrvatskih arhitekata, čak tri projekta imala naše službene fotografije; Farma crnih svinja u Slavoniji arhitekata iz SKROZ, Sportska dvorana u Zlatar Bistrici Studija NOP te Providurova palača u Zadru, za koju su u konačnici arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić i nagrađeni Kovačićem te nagradom Vladimir Nazor, ističe Bosnić.

Dorotić pak uvijek ističe Muzej Apoksiomena kao posebno bitnu i dragu suradnju. Ne samo zato što se radi o fantastičnom i specifičnom projektu, zasigurno jednom od najboljih malih muzeja u Hrvatskoj, već zato što je to projekt na kojem su kao fotografi bili angažirani od samog početka, od otvorenja, pa sve do danas.

– S muzejom se suradnja proširila i na angažman kreativne direkcije komunikacije i vođenja društvenih mreža, a ogroman postotak vizualnih materijala muzeja na webu i na mrežnim profilima su naše autorske fotografije. Danas, šest godina od otvorenja muzeja, gotovo da nema gdje Muzej Apoksiomena s našim fotografijama nije bio publiciran, hvaljen ili spominjan, a naša fotografija Šarene sobe iz muzeja nalazi se na naslovnici gimnazijskog udžbenika za Likovnu umjetnost. To je posebna čast i užasno nam laska, kaže nam Dorotić.

Bezrezervno povjerenje

Koliko god bili entuzijastični oko svog posla, sve ima svoje pozitivne i negativne strane, a često i izazove. Ipak, Bosnić nam je otkrila da su sretni što često rade sa stalnim klijentima s kojima se potpuno razumiju i koji im daju gotovo pa bezrezervnu razinu povjerenja.

– To posao uvijek čini lakšim i ugodnijim, a onda je i rezultat uspješniji. Izazova uvijek ima jer treba kontinuirano biti aktivan, produktivan i aktualan. Često nam se dogodi da se projekti koje fotografiramo i za koje radimo događaju jedan za drugim, intenzivno, pa neke od njih niti ne stignemo dovoljno promovirati i pokazati na svojim profilima društvenih mreža. Na web već godinu i pol nikako da dodamo nove radove, priča Bosnić.

Dorotić nam pak kaže da s obzirom na to da su arhitekti svuda oko njih, u poslovnom i privatnom životu, jasno im je s koliko se izazova, problema i komplikacija sreću pri izvedbi svojih projekta. Stoga je oslobađajuće biti u ulozi Bosnić + Dorotić, jer dolaze kao šećer na kraju, kada je sve gotovo i zadatak im je projekt pokazati u još malo boljem svjetlu.

– Ponekad, osobito kada se radi o javnim objektima financiranim od strane državnih novaca, gradova ili lokalnih samouprava, izvedbe arhitektonskih projekata znaju trajati užasno dugo te se u tom procesu autori/ce ‘potroše’ i gotovo da projekt više ne mogu gledati. Zato je poseban osjećaj kada napravimo fotografije i njihove reakcije budu nevjerica i zadovoljstvo, jer smo pronašli kadrove i momente koji prostor dokumentiraju na svjež, drugačiji i(li) njima neviđen način, objašnjava Dorotić.