Studentica Alma ima rješenje za život na Marsu: Za svoje nastambe osvojila međunarodnu nagradu
Sjećate li se filmova o životu u svemiru? Slobodno lebdenje zbog slabe gravitacije, priče o vanzemaljcima i ostali klišeji – otprilike tako je predstavljen nepoznat svemir na filmovima, pa ga mnogima takvim i doživljavaju. No, ne svi, pa tako ni naša sugovornica Alma Kugić koja se bavila projektiranjem života na Marsu i Mjesecu. Zbog drugačije gravitacije odlučila se se za strmije stepenice i visoke ležajeve za što je, između ostalog, nagrađena drugim mjestom na međunarodnom natjecanju. Za sve to će biti potreban i marsovski beton.
foto: Pexels; Aviv Perets
Iako se o odlasku u nepoznato ne govori toliko često kao nekada, i dalje je to aktualna tema. Ako ćemo biti konkretni, pogotovo je aktualna svemirska arhitektura. Alma Kugić, naša sugovornica i studentica arhitekture u Beču, sudjelovala je na natjecanju Međunarodna postaja i međunarodne baze na Mjesecu i Marsu: perspektive za stvaranje i svemirsku arhitekturu, gdje je upravo njezin projekt osvojio drugo mjesto.
To nas je dovoljno zainteresiralo da saznamo nešto više o njezinom projektu, ali i općenito svemirskoj arhitekturi te samom studij arhitekture.
Studentica ste arhitekture u Beču, zašto ste odabrali baš taj grad i što vas je dovelo do toga?
Rođena sam u Puli 1989. godine gdje sam završila osnovnu i srednju Tehničku školu. Oduvijek sam bila vrlo kreativna i znatiželjna te me moja strast odvela u Zagreb, gdje sam upisala studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF). Negdje pri kraju diplomskog studija sam odlučila da želim dalje studirati i proširiti svoje znanje i vještine u području dizajna, tako da su me opet strast i znatiželja odvele dalje, ovog puta u Beč na studij arhitekture na Tehničkom sveučilištu. Prvu godinu sam provela učeći njemački jezik kao izvanredan student te u isto vrijeme pisala (i u konačnici obranila) diplomski rad s TTF-a. Beč studentima nudi odlično obrazovanje i niske školarine, kao i brojne prilike za praksu i zaposlenje, tako da nije bilo teško odlučiti gdje bih voljela studirati. No, želja za ostankom u Austriji nije se pojavila. Znala sam da ću se jednog dana vratiti nazad u Pulu, a ta mi se želja i ispunila u ožujku prošle godine, kada su se sveučilišta prebacila na online način studiranja zbog pandemije.
Jeste li zadovoljni sa studijem arhitekture – mislite li da vas dobro priprema za kasnije posao?
Itekako sam zadovoljna i smatram da nas se priprema na kreativno razmišljanje, na suočavanje i rješavanje problema te se potiče individualni razvoj studenta u smjeru dizajnera, ali i inženjera. Studij je dosta otvorenog tipa, sami izabiremo kada i koje predmete želimo polagati, tako da se mnogo studenata s različitih godina nađe na istom predmetu ili projektu i puno toga učimo jedni od drugih. Kasnije, prilikom traženja posla, svatko se odlučuje u kojem smjeru želi ići i kojom se granom arhitekture želi baviti – većinom onom koja mu je dobro išla na fakultetu i za koju se posebno interesirao.
foto: Alma Kugić | privatna arhiva
Međunarodna postaja i međunarodne baze na Mjesecu i Marsu: perspektive za stvaranje i svemirsku arhitekturu – otkud ideja za prijavom? Jeste li i prije razmišljali o svemirskoj arhitekturi?
Svemirska je arhitektura ušla u moj život relativno nedavno. U ožujku 2020. godine sam se na fakultetu prijavila na jedan vrlo zanimljiv semestralni projekt Mars Science City pod mentorstvom poznate svemirske arhitektice i profesorice Sandre Häuplik-Meusburger. Zadatak je bio osmisliti grad na Marsu – od početne baze do razvoja civilizacije te uzeti u obzir ekstremne uvjete života na Marsu i transport ljudi. Meni je, osobno, ideja svemirske arhitekture neopisivo zanimljiva te sam vrlo ozbiljno pristupila temi, zajedno sa svim znanjem o svemiru koje sam do tad skupila preko dokumentaraca, filmova i knjiga. Projekt sam radila s kolegom, Julianom Grafom, a devet mjeseci nakon završetka projekta pojavila se prilika za prijavom istoga na jedan studentski natječaj iz područja svemirske arhitekture. Internacionalni natječaj je objavilo ministarstvo kulture u Rusiji preko Državnog muzeja svemirske povijesti K. Tsiolovsky s partnerima: Moskovski arhitektonski institut, Ruski institut za biomedicinske probleme, Državna akademija i Međunarodni centar za svemirsku arhitekturu Sasakawa (Sveučilište u Houstonu, SAD). Kolega je u međuvremenu završio studij i nije imao želju za prijavom, a meni se jako svidjela ideja da dodatno doradim i prijavim projekt u svrhu nastavka s radom i istraživanjem u smjeru svemirske arhitekture. Svim sudionicima je obećana potvrda o sudjelovanju, bez obzira na osvojeno mjesto, što bi meni super poslužilo kao dokaz da sam bila aktivna na tom području.
Vaš projekt Origo+ nastambe na Marsu je osvojio drugo mjesto na tom natjecanju, jeste li to očekivali?
Nisam očekivala toliki uspjeh, bila sam iznenađena osvojenim mjestom. Ponajviše jer je prvo mjesto osvojio ruski student iz Nižnjeg Novograda s projektom Marsove baze pod imenom Castrum, a treće mjesto su osvojili studenti sa sveučilišta u Houstonu, SAD s mjesečevom kliznom lukom za astronaute – oba vrlo zanimljiva i impresivna projekta, između kojih se našao i moj projekt Origo+.
Koje su razlike u gradnji na Zemlji i na Marsu?
Prilikom izrade projekata vezanih za svemirsku arhitekturu, važno je uzeti u obzir uvjete koji se bitno razlikuju od onih na koje smo mi navikli na Zemlji. Bitno je planirati objekte koji nude zaštitu i sigurnost ljudi, a da su ujedno samoodrživi i ugodni za život. Neki od tih ekstremnih uvjeta na Marsu su: smanjena gravitacija u odnosu na onu na Zemlji, visoka radijacija, velike temperaturne razlike, tanka atmosfera u kojoj se ne može boraviti bez zaštitnog odijela, nedostatak tekuće vode, dugotrajne pješčane oluje, nedostatak resursa za hranu i sklonište… Na sve te uvjete se mora razmišljati prilikom planiranja, a također uzeti u obzir i dugotrajnost putovanja sa Zemlje na Mars te transport ljudi i robe – što ponijeti a što ne?
foto: Alma Kugić | privatna arhiva
Kad ste smišljali projekt, što vam je predstavljalo najveći problem i kako ste ga riješili?
Najveći problem bio je predvidjeti poteškoće s kojima će se ljudi suočavati na Marsu. Osim već spomenutih ekstremnih vanjskih uvjeta, vrlo je važno obratiti pozornost na uvjete unutar nastambe tj. na mentalno i emocionalno zdravlje ljudi koji bi boravili u zatvorenom prostoru na dulji vremenski period. Stvaranje sigurnog, funkcionalnog i produktivnog okruženja zadatak je arhitekta, a mi smo ga pokušali dodatno učiniti zanimljivim time što smo otvorili tlocrt koliko smo mogli – odvajali smo funkcije nivoima umjesto zidovima da bi se postigla što veća vizualna povezanost različitih etaža unutar nastambe. Važno je bilo odvojiti poslovne prostore od privatnih i socijalnih, te smo dodali sobu za slobodno vrijeme, koja se proteže na dva nivoa i služi za druženje, fitness i opuštanje.
Postoji li neko rješenje za problem na koje ste posebno ponosni?
Osobno sam oduševljena činjenicom da smo morali razmišljati i planirati nastambu drugačijih karakteristika od onih na Zemlji. Planiran je aerodinamičan oblik nastambe zbog čestih i dugotrajnih pješčanih oluja na Marsu, a dizajn unutar nastambe je prilagođen Marsovoj gravitaciji tako da neki elementi ne moraju pratiti zemljine standarde (stepenice su strmije, ležajevi postavljeni visoko, lakše penjanje po ljestvama…). Što se statike tiče, na nižoj se gravitaciji mijenjaju i zakoni nosivosti, no veći problem (što se samih sila tiče) predstavlja unutarnji pritisak u nastambi – prilagođen ljudima, koji je puno veći od vanjskog pritiska. Marsova atmosfera je rjeđa od one koja je potrebna ljudima za život, tako da nastamba mora biti dovoljno čvrsta da zadrži pritisak unutra, a sam unutarnji dizajn mora odgovarati prirodnom protoku tog tlaka. Upravo je zbog toga nastamba okruglog oblika, sa zaobljenim arhitektonskim elementima u unutrašnjosti i predstavlja suprotnost zemljinoj arhitekturi. Na Zemlji (najčešće) ne postoje razlike u atmosferskom tlaku unutar i izvan objekata, tako da nema velike potrebe za zaobljenim elementima, a zbog omjera cijene, volumena i materijala, bili bi manje funkcionalni od uobičajenih pravokutnih oblika na koje smo navikli.
foto: Alma Kugić | privatna arhiva
U jednom intervjuu ste spomenuli marsovski beton – možete li nam reći koja je razlika od onog običnog betona? Kako se dobiva?
Da bi se smanjile količine građevinskog materijala prilikom transporta sa Zemlje na Mars, razmišljalo se o upotrebi materijala koji su dostupni na Marsu. Marsovski beton bi se mogao proizvoditi in-situ (na licu mjesta) i koristiti za izradu nastambi na Marsu, a optimalna mješavina bi se sastojala se od 50% regolita (Marsovog pijeska) i 50% sumpora. Proizvodi se bez upotrebe vode, jer je na Marsu nema trenutno u onom obliku koji je nama potreban, a moguće ga je 3D printati i reciklirati. Sumpor je dio kemijskog sastava Marsovog tla, a u topljenom obliku u potpunosti zamjenjuje vodu i cement. Kad se stvrdne, vrlo je čvrst i otporan materijal te štiti od radijacije i niskih temperatura. Meni je vrlo zanimljiv jer bi sa svojim specifičnim svojstvima podrazumijevao i novu vrstu gradnje objekata te nešto što bi bilo karakteristično samo za Mars.
Mislite li da ćemo uskoro zaista graditi na Marsu? Kada bi došlo do realizacije ovog projekta, što bi bio najveći problem?
Teren na Marsu se već izviđa i proučava pomoću NASA rovera i helikoptera, na Zemlji se rade prototipi Marsovih staništa i simulacije, što su, po mom mišljenju, koraci u pravom smjeru. Ne mora značiti da ćemo u sljedećem desetljeću već početi graditi, no pripremamo se polako i proučavamo uvjete na drugoj planeti. Što se Origa+ tiče, on je optimistično predviđen za 2035. godinu, no ponajviše zbog izbora tehnologija i načina gradnje koje su već dostupni na Zemlji. Origo+ je predviđen da bude samoodrživa, in-situ 3D printana i robotski sastavljena nastamba, dovršena prije dolaska prvih ljudi na Mars. No, prvo bi trebalo provesti seriju testova i izraditi prototip na Zemlji, da se isprave neke potencijalne greške i da se usavrši robotsko sastavljanje.
Najveći problem bi, po mom mišljenju, bio transport potrebnih alata i materijala sa Zemlje na Mars, jer još uvijek nemamo sredstva za tako veliku misiju.
foto: Alma Kugić | privatna arhiva
Koliko je svemirska arhitektura aktualna tema? Je li to nešto što vas posebno zanima?
Svemirska je arhitektura relativno mlada i nedovoljno razvijena grana arhitekture, ali se u zadnje vrijeme velik broj arhitekata i industrijskih dizajnera uključuje u svemirske tehnologije i istraživanja i puno se priča i planira o odlasku na Mjesec ili Mars. Velika se pažnja daje čovjeku u svemiru i njegovim potrebama, a kako je arhitektura vezana za čovjeka, nije iznenađenje što je i ona našla svoje mjesto u svemiru. Osobno sam vrlo zainteresirana za tu granu arhitekture, volim sve što ima veze s napretkom, modernim tehnologijama i otkrivanjem novih metoda dizajniranja i gradnje. Nov način razmišljanja i rješavanje problema mi predstavljaju zanimljiv izazov koji rado prihvaćam te bi se rado bavila time u Hrvatskoj.
