Bauštelska reportaža: Ruglo u centru Đakova bilo je u vlasništvu i države i grada, još uvijek propada

Svakog dana u šetnji centrom grada, Đakovčani prolaze pored nekoć veličanstvene, a danas derutne upravne zgrade u kojoj je bio smješten bivši PIK Đakovo. Zdanje koje se prostire na pet katova i 8 tisuća kvadratnih metara na svom je vrhuncu smještalo 3 tisuće radnika. Nekad pokazatelj negdašnje industrijske razvijenosti grada, Mimoza, kako je zovu mještani Đakova, postala je simbol zanemarivanja državnog i gradskog vlasništva. Obišli smo je i doznali u kakvom se stanju nalazi danas, 26 godina nakon što su je napustili posljednji radnici.

Napuštena zgrada koju je 80-ih godina prošlog stoljeća izgradio bivši PIK Đakovo već godinama je trn u oku svim Đakovčanima. Unatoč tome što je smještena na top lokaciji u samom središtu ovog grada u Slavoniji, više od 20 godina je napuštena. Njeno derutno stanje vidljivo je na prvi pogled. Đakovčani svakodnevno prolaze pored njenih razbijenih prozora, fasade u raspadanju i stabala koja rastu na krovu zgrade.

No, da ste ju ugledali prije četrdesetak godina, stekli biste dijametralno suprotan dojam. Ova peterokatnica nekoć je bila monumentalno središte Poljoprivredno industrijskog kombinata Đakovo koji je zapošljavao preko 3 tisuće ljudi. U zgradi se nalazilo sve – od kongresne dvorane, prostorija za predavanja i seminare, kantine, bara, a u podrumu je bio planiran i istraživački laboratorij. Što je pošlo po zlu, da je današnje stanje toliko drugačije?

Priđete li Mimozi s prednje strane, vidjet ćete da je ograđena. No, vrata su otključana pa vas zapravo ništa ne spriječava da jednostavno uštetate u dvorište zgrade. Da bi stvar bila još apsurdnija, stražnji prilaz zgradi, koji je nekoć bio korišten kao skate park, više uopće nije ograđen.

Od opasnosti koje prijete u Mimozi, dakle, ne štiti baš ništa. To je posebno zastrašujuće kad se uzme u obzir kako napušteno zdanje privlači djecu i mlade željne istraživanja, čemu svjedoče mnogobrojni grafiti koje su napravili izvan i unutar zgrade.

Šokantno loše stanje Mimoze

Do prije nekoliko godina, vrata same Mimoze bila su zaključana, a do početka 2010-ih imala je i zaštitare. Danas, stanje je potpuno drugačije.

Velika ulazna vrata sa stražnje strane skinuta su sa šarki, a brojni prozori su potpuno razbijeni. Da je iz Mimoze pokradeno apsolutno sve iole vrijedno, pokazuje i činjenica da su sa svih šahtova na stazi koja vodi prema ulazu skinuti poklopci. Vandali koji u Mimozu žele ući noću tako se izlažu i riziku upadanja u jednog od njih.

Stražni ulaz u Mimozu vodi direktno u nekadašnju konferencijsku dvoranu koja je smještala tristotinjak posjetitelja. Strop je gotovo urušen, a kroz drvene grede u dvoranu padaju i kiše i snijegovi. Sjedala tapecirana tkaninom pokidana su, prljava, pljesniva i prekrivena otpadom koji je dokaz zabava koje je tu organizirala đakovačka mladež. Zidne ploče su otrgnute i otkrivena je njihova drvena konstrukcija. Ruševine kod nekadašnjeg podija za govornike djeluju kao da su stradale u manjem požaru.

Daleko je to od nekadašnje konferencijske sale na koju su radnici PIK-a Đakovo bili ponosni.

Istraživačima prijete razne opasnosti

Put do predvorja ispred glavnog ulaza u prizemlju zgrade preprečili su nam srušeni drveni ormari koji su, očito, bili preglomazni za iznijeti. Sve što su mogli uzeti – sav namještaj, dokumente, pa čak i rasvjetna tijela sa stropa, vandali su uzeli. Ostalo su uništili.

U posljednjoj kategoriji uništenih ljepota Mimoze nalazi se i nekoć predivan mozaik od keramičkih pločica koji se nalazio u predvorju, a prikazivao je likove u narodnim slavonskim nošnjama. Od njega, kao i drugog mozika na višim katovima zgrade, danas su ostali samo blijedi tragovi pločica na zidu. Umjesto njih, na zidu su sada škrabotine kojima vandali obilježavaju svoju prisutnost u Mimozi.

Put iz glavnog predvorja vodi dalje u nekoliko smjerova. Jedan od njih vodio je kroz dvoranu čije su stropne grede djelomično urušene, a doveo nas je do kantine i kuhinje. Da se nalazimo u bivšem užurbanom srcu Mimoze prepoznali samo rasporedu prostorije i mjestima na kojima su se nekoć nalazili priključci za uređaje.

Do gornjih katova Mimoze došli smo kroz vanjsko stubište koje se, možda, koristilo kao izlaz za nuždu. Gornji katovi bili su rezervirani za urede (na nekima od njih još su vidljive tablice s imenima bivših zaposlenika) i veće dvorane, koje su se, pretpostavljamo, koristile kao prostori za seminare ili sastanke.

Mnogi hodnici danas su posve neprohodni. Urušeni zidovi ili drveni namještaj priječe put svima, osim onima koje ne brine rizik kojem se izlažu. U jednom smo hodniku koračali preko drvene konstrukcije koja izgleda kao dio stropa kojeg je netko silom srušio, a iz kojeg su stršali stari zahrđali čavli. Noćni istraživači koji dobro ne paze gdje koračaju, neće se dobro provesti.

Sav namještaj odavno je ukraden. O negdašnjem životu Mimoze svjedoče jedino stari dokumenti i računi koji se mjestimično mogu vidjeti na podu. Umjesto užurbanog središta đakovačke poljoprivrede i industrije, Mimoza je danas dom jedino miševima i pticama, vandalima i onima manje nesretnima koji tu pronađu barem nekakav zaklon za noć.

PIK Đakovo nekoć je prehranjivao grad

Kako se u samo dvadesetak godina Mimoza transformirala iz đakovačke ljepotice u potpuno neupotrebljivo ruglo u samom centru grada? Prvi problemi počeli su s Domovinskim ratom. Nastavili su se s elementarnim nepogodama i tržišnim promjenama, a posljednji čavao u lijesu Mimoze zakucao je način na koji se tvrtkom upravljalo u njenim posljednjim danima.

Iako je sama Mimoza izgrađena 1988. godine, PIK Đakovo, koji ju je izgradio, ima puno dužu povijest. Tvrtka je zapravo pravni slijednik Poljoprivrednog dobra Đakovo koje je osnovano 1952. godine. Kao Poljoprivreno industrijski kombinat poslovala je od 1964., a 1992. završena je njena privatizacija, kad je postala Đakovština d.d.

Prvi problemi počeli su ubrzo nakon toga, kad je tvrtka počela poslovati s gubitcima, pokazuje revizija koju je proveo Državni ured za reviziju 2002. godine. Đakovština d.d. je 1994. godinu zaključila s više od 40 milijuna kuna duga, iduću s više od 80 milijuna, a stanje se nije poboljšalo ni u godinama koje su slijedile.

Pokušaj da se stvar spasi bilo je restrukturiranje društva provedeno 1997. Tad su i dugovi prema državi riješeni reprogramom ili otpisima Vlade, ali ni to nije uspjelo stabilizirati poslovanje Đakovštine. Tvrtka je bila prezadužena, a mnogi njeni dijelovi poslovali su s gubicima. Ni program konsolidacije koji je Vlada Republike Hrvatske odobrila 2000. godine, a koji je uključivao otpis dugova, pretvaranje potraživanja u vlasnički ulog i reprogram obveza, nije bio dovoljan za spas društva. Radnici, oni koji su ostali zaposleni, su iz Mimoze premješteni krajem prošlog tisućljeća.

Afera Đakovština i stečaj tvrtke

Đakovština je poslovala još cijelo desetljeće, ali o tome kako, najbolje govori afera Đakovština, kako su je prozvali mediji. U posljednjim danima poslovanja tvrtke, iz silosa je nestalo gotovo 29 milijuna kilograma strateških robnih zaliha žita i uljarica. Među njima je bila i roba privatnih kooperanata, poljoprivrednika.

Umjesto da budu sačuvane, zalihe su samljevene i prodane bez odobrenja Vlade, a s dobivenih 45 milijuna kuna pokrivani su dugovi tvrtke. Lažni zapisnici koje su sastavili članovi uprave i inspekcije prikazivali su nepostojeće količine pšenice i kukuruza u skladištima, dok su zapravo silosi već bili prazni.

Glavni akteri ove afere bili su bivši član Uprave ove tvrtke Paško Gašpar koji je naložio da se roba samelje i proda, rukovoditelj skladišta Ivan Vuksanović i Ana Lasić, gospodarska inspektorica koja je sastavila lažni zapisnik o inspekcijskom nadzoru. Na sudu su se branili tvrdeći da su time pokušavali održati poslovanje Đakovštine pod svaku cijenu.

Naposlijetku, Vrhovni sud pravomoćno je oslobodio Paška Gašpara i Ivana Vuksanovića optužbe za štetu nanesenu kooperantima, ali ih je uvjetno osudio na godinu i 10 mjeseci zatvora zbog nezakonitog raspolaganja strateškim robnim zalihama, prenio je drum.hr. Godine lošeg poslovanja i upravljanja Đakovštinom kulminirale su stečajnim postupkom koji je okončan 2011. godine, kad je Mimoza predana u ruke države.

Propadanje u vlasništvu države i grada

Stajala je, prazna i napuštena, svo to vrijeme. U vlasništvu države Mimoza je ostala sve do 2018. godine, kad je darovana gradu Đakovu uz obvezu da je u pet godina stavi u funkciju. Iako je grad jedno vrijeme bio zainteresiran da se na zemljištu Mimoze izgrade POS stanovi, kako je prenio portal Moje Đakovo, to se nije dogodilo. Prije toga, dok je još bila u vlasništvu države, u javnosti se govorilo o tome da će Mimoza postati smještaj za azilante, izvijestio je SiB.hr, no ni od toga ništa nije bilo.

Danas, šest godina od darovnog ugovora države Đakovu je isteklo, a Mimoza i dalje zjapi prazna. Zamjenik đakovačkog gradonačelnika Antun Galić za dnevnik.hr je rekao kako u pet godina posjedovanja Mimoze nisu uspjeli pronaći rješenje za njeno obnavljanje. Zbog toga su zatražili produžetak ugovora.

Kad će Mimoza ili barem njen nasljednik zaživjeti, teško je reći. Previše dugo su obećanja o toj kultnoj đakovačkoj građevini prošla neostvarena.

Ovdje pročitajte još zanimljivih bauštelskih reportaža.