Vječna podstanarka: Moraju li baš svi imati svoju nekretninu?

Preselila sam se u Zagreb u jesen 2015. godine, kao i vjerojatno mnogi, zbog dolaska na fakultet. Sada je 2026. što znači da već više od 10 godina živim u najmu, izuzev dvije godine u studentskom domu. Proteklog ljeta sam se s partnerom uhvatila u koštac s problematikom kupovine vlastite nekretnine i pitanjem: je li nam to stvarno potrebno?

Koliko god bilo dobronamjerno, alergična sam na pitanje ‘moraš li baš kupiti stan?’ Ili na onaj ljuti klasik kako je ‘u nas u Njemačkoj’ najnormalnije cijeli život živjeti u najmu. Ali ja nisam u Njemačkoj i odgovor na to pitanje je malo kompleksniji od toga da je nama Hrvatima upisano u DNK da baš moramo imati svojih 20 kvadrata.

Nakon 10 godina podstanarstva, nisam jednom razmišljala o opcijama. S jedne strane imamo vječni dug prema banci kako bih mogla kupiti stan veličine dnevnog boravka obiteljske kuće u Slavoniji, a s druge strane imamo nesigurnost koja dolazi s neriješenim stambenim pitanjem.

‘Kao da pališ novce svaki mjesec’

Tko nije živio kao podstanar nema pravo tvrditi da je to sasvim super način života. To je više rezultat nužde nego osobnog odabira. Ali čak i ja priznajem da život u najmu dolazi s određenim prednostima.

Najveća prednost je mobilnost. Pronađeš stan koji odgovara tvojim uvjetima, dakle lokacijski, cjenovno, sadržajno, i tu si. U trenu kada se tvoji uvjeti promijene, na primjer promijeniš posao, odlučiš promijeniti grad, gazda stana digne stanarinu – jednostavno stan otkažeš, skupiš kofere i ideš.

U podstanarstvu se nekako očekuje i podrazumijeva da ćeš stan čuvati kao da je tvoj, ali on to nije što znači i da imaš manje odgovornosti prema njemu. Pa u nekom normalnom podstanarskom odnosu se od podstanara ne očekuje da popravljaju neke kvarove koji su očekivani na potrošnim stvarima poput perilice za rublje ili servisa bojlera.

Svejedno, moj mi je tata rekao da je podstanarstvo nakon nekog vremena isto kao da svaki mjesec uzmem 500 eura i zapalim ih. I u pravu je.

Nesigurnost se ne isplati

Osim što je potražnja stana neopisivo naporna i to zna svatko tko je to barem jednom prošao, podstanarstvo dolazi s puno više rizika nego prednosti. A već spomenuto dizanje cijene najma nije najgora stvar koja se može dogoditi.

‘Samo da javim da se stan prodaje’ i opa! – gori pod petama. Ili jedno ne-tako-suptilno ‘Znate, ne primamo djecu u najam’ za vrijeme useljenja kada vide da ste mladi par.

Ja jesam dramatična, ali ne pretjerujem kada kažem da su ove misli – zapravo bojazni – negdje u primozgu svakog dana života u najmu.

Kupiti ili ne kupiti, pitanje je sad

Najbolje vrijeme za posaditi drvo je bilo prije 20 godina, a drugo najbolje je danas. Isto vrijedi i za rješavanje stambenog pitanja.

Odluka o kupovini nekretnine putem kredita jedna je od najvećih koje donosimo. U mojih skoro 30 godina definitivno najveća i najskuplja. I dolazi s puno većim rizicima: što ako ostanem bez posla, što ako se netko razboli, što ako netko od nas dvoje umre?

Hoće li balon puknuti i cijene pasti, hoće li barem stagnirati ili ćemo gledati kako rastu u nebesa pa za jednu dobro prometno povezanu šupu dvije odrasle osobe moraju dati životnu ušteđevinu i pomoliti se da su kreditno sposobni za otplaćivanje na 30 godina – ne zna nitko.

Ali kad već nismo prije 20 godina (jer smo se budalasto igrali na cesti umjesto štedili džeparac za bitcoin), odluka je pala da to napravimo sada. Da ni ja ne budem vječna podstanarka.

Kako nam ide, i još važnije, sve detalje vezane uz proces kupovine stana od oglasnika do banke, čitajte na baustela.hr.

Komentar je stav autora i ne odražava mišljenje redakcije.