[Fotoesej] Ruglo na rubu grada - Kako danas izgleda Sveučilišna bolnica

Građani Zagreba cijelo su desetljeće, od svojih plaća, odvajali za Sveučilišnu bolnicu. U dvjestotinjak tisuća četvornih metara gradilišta uz južnu obalu Save trebali su biti smješteni stacionari, poliklinike, kirurški blokovi sa specijalnim salama s gledalištima za studente, rodilišta, prostori za dijagnostiku i amfiteatarske kongresne dvorane. Novi Zagreb je trebao dobiti svoju bolnicu. Danas, u vremenu kad su nam bolnice najpotrebnije, to je samo betonski kostur, ruglo koje zjapi prazno poput političkih obećanja i pozdravlja svakoga tko ulazi u grad.

Nakon Drugog svjetskog rata Zagreb se počeo munjevito širiti i naseljavati. Pedesetih je godina gradonačelnik Većeslav Holjevac proširio Zagreb “preko Save”. Izgrađen je velesajam i stambeni neboderi nicali su nadomak okolnjih sela. Do kraja sedamdesetih Novi Zagreb velikim je dijelom ličio na ono što je danas – prostrana i detaljno planirana masa socijalističkih blokova, ali i dom stotini tisuća Zagrepčana i pozorište djetinjstava brojne djece koja su odrasla u njegovim mnogim vrtićima, školama, parkovima i igralištima. Jedino što im je falilo bila je bolnica. Ako ih pitate što im fali danas – kad, uz parkove i škole, u blizini imaju i dva šoping centra – odgovor će opet biti bolnica.

Ambiciozan početak

Godina je 1982. Zagreb je u punom sjaju. Osim što je kulturna prijestolnica bivše države, poprište je i najvećeg industrijskog rasta. Ipak, manjak bolničkih kapaciteta pitanje je koje se provlačilo još desetljećima prije. Od 1978. do 1982. konačno je izrađen medicinski program za kliničku bolnicu na prostoru pored Save. Na temelju toga raspisan je prvi petogodišnji samodoprinos. Koju godinu kasnije na arhitektonskom je natječaju pobijedilo idejno rješenje ugledne slovenske projektantske tvrke iz Domžala – Biro 71. Tvrtka je projektirala mnoge bolnice u Jugoslaviji, pa tako i Kliničku bolnicu Dubrava koja je završena 1988.

Radovi su u zagrebačkom Blatu započeli 1985., a dvije godine kasnije raspisan je novi petogodišnji samodoprinos građana. Rečeno je tada da bi radovi trebali biti gotovi do 1990. Sveučilišna je bolnica trebala zapošljavati preko 3 tisuće djelatnika i, osim stanovnicima Zagreba, služiti ljudima iz regije i šireg područja države. Na jednom mjestu trebala je djelovati kao bolnica, referalni centar i služiti za znanstvena istraživanja i edukaciju i specijalizaciju. U natječajima za samodoprinose navodilo se kako će se bolnica prostirati na 135.416 četvornih metara, no u stvarnosti se radilo o mnogo većem projektu. Drugim riječima – građanima je bila predstavljena ideja obične kliničke bolnice za područje Novog Zagreba, a ne sveučilišnog kompleksa. Razlog tome bila je politička bahatost tadašnje lokalne i državne vlasti. Beograd je u ono vrijeme dobio svoju Vojno medicinsku akademiju, a Ljubljana Univerzitetski klinički centar. Red je bio na Zagrebu pa je, u sjeni, odlučeno da se planovi za običnu bolnicu razviju do megalomanskog projektiranja. Da su barem tada Zagrepčani znali da neće dobiti ni bolnicu, ni suvremeni sveučilišno-medicinski kompleks.

Trenutno stanje

Velikim dijelom za tragičnu sudbinu novozagrebačke bolnice zaslužan je rat. Do kraja 1992. trajalo je ubiranje novaca od građana i skupljen je pozamašan iznos od 200-300 milijuna maraka (varira od izvora do izvora) koji je uložen do 1994. Novci građana nikako nisu bili dovoljni za dovršetak ovolikog projekta. Država također nije ulagala u projekt dovoljno, a nakon osamostaljenja svi novčani prihodi odlazili su na naoružavanje za obranu od agresora.

Sveučilišna bolnica nakon rata, po nekim procjenama 40% završena, lagano odlazi u stečaj i zaborav. Postaje metom sakupljača sekundarnih sirovina jer, ako prošetate kompleksom, vidjet ćete da od njega nije ostao samo beton. More je to debelih komadića stakla koji vam pucketaju pod petama. Mnogo je i metalnih cijevi – skoro dovršen ventilacijski sustav. Vidjet ćete i ostatke staklene vune počupane iz zidova koja je trebala služiti za toplinsku izolaciju. Čitava je i cijela vanjska metalna konstrukcija te protupožarno stubište kojim se može uspeti do krova – što nikako ne preporučamo! Mnogo metalnih stepenica fali i vrlo lako možete propasti i nastradati.

Osim građevinskih lopova, oronula bolnica postala je popularno odredište urbanih istraživača, a nerijetko je i mjesto radnje kakvog amaterskog filma ili glazbenog spota. Premda česti, posjeti bolnici i šetnje njenim praznim hodnicima su zabranjeni. Za to se brinu dva zaštitara koji kruže kompleksom i vjerojatno, primarno, čuvaju prostore podruma koji sada služe kao skladišta. Ipak, 200 tisuća četvornih metara prevelik je prostor za samo dva zaštitara pa su se mnogi do sada iskrali i prošetali betonskom ljušturom. Urbana legenda kaže kako su se nekad tamo vodile žestoke paintball bitke. Danas se po bolnici skupljaju sumnjive skupine i znatiželjnici. Konstanto je samo propadanje – pokoji novi grafit i jezivi fijuk vjetra koji zvukom pridodaje sablasnoj atmosferi dok struji praznim etapama i šupljim cijevima metalnog kostura.

Novi planovi 2022.

Ministarstvo zdravstva u travnju 2019. objavilo je poziv za javnu nabavu autora projekta revitalizacije Sveučilišne bolnice. Potpisan je ugovor za izradu studije, vrijedan osam milijuna kuna. Nakon godinu dana konačno su odabrali austrijsku tvrtku NCE Consulting GmbH & CO KG koja bi trebala projektirati “Izgradnju nacionalne dječje bolnice” na prostoru nedovršene bolnice u Blatu. Ta odluka dakako nema veze s projektiranjem i izvedbom pa ćemo konkretan odgovor o tome je li revitalizacija bolnice uopće izvediva znati tek 2022., kako navodi Poslovni dnevnik.

Novi Zagreb očajnički treba bolnicu

Mnogo sličnih projekata dijeli sudbinu Sveučilišne bolnice, no nijedan nije ovoliko potreban i dobro osmišljen. Tužno je da u milijunskom gradu danas imamo, uglavnom, dotrajale i nepristupačne bolnice s vrlo ograničenim  kapacitetima. Tužno je da su nam djeca u bolnicama kojima prijeti urušavanje uoči potresa osrednjih jačina. Također je tužno da će vas hitna pomoć, u slučaju nesreće, iz Novog Zagreba dobrih pola sata voziti do Rebra jer se u vašoj blizini nalazi samo dom zdravlja, koji bi, s par podružnica, trebao usluživati više od 100 tisuća ljudi.

Sveučilišna bolnica trebala je biti čvrsta, suvremena, prostrana i pristupačna. Nalazi se uz autoput Zagreb – Karlovac, na samom ulasku u grad, a planirano je bilo i da se napravi most i spoji s Vrapčanskom cestom preko Save. Međutim, ništa nije realizirano, a ova impozantna ruševina ljetima samo pozdravlja turiste koji se vraćaju s mora i podsjeća ih na pravu sliku hrvatske stvarnosti – one u kojoj ćemo radije pustiti nešto da propadne, nego barem djelomično iskoristiti potencijale.