Hrvatski tuneli 'oduvijek' su se minirali: Posebno zanimljivi bili su projekti u Istri i kod Omiša

Jeste li znali da se u Hrvatskoj tuneli ‘otvaraju’ miniranjem i da postoje razni sustavi pomoću kojih se sve može pratiti ‘online’? O tome, ali i o najboljim tehnikama rušenja, miniranju i strojnom ‘grickanju’, razgovarali smo u novom Bauštela.hr podcastu s profesorom Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu i stručnjakom Zavoda za rudarstvo i geotehniku, Marijom Dobrilovićem.

Tema rušenja zgrada Vjesnika i stadiona Maksimir posljednjih je mjeseci nezaobilazna u javnom prostoru. Iako se o tim projektima često govori iz građevinske perspektive, u stvarnosti ključnu ulogu nemaju klasični građevinci, već mineri, odnosno stručnjaci i profesori s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta (RGN) u Zagrebu. Jedan od njih je i Mario Dobrilović, koji je gostovao u našem Bauštela.hr podcastu te detaljno govorio o vrstama rušenja, sigurnosnim i okolišnim uvjetima, ali i o tome zašto miniranje smatra najboljom opcijom za uklanjanje objekata poput Vjesnika i Maksimira. Dotaknuo se i teme tunelogradnje te velikih projekata koji već godinama zaokupljaju interes javnosti.

Zanimljivi tunelski projekti

Kako nam je ispričao, stručnjaci s RGN-a oduvijek su sudjelovali u velikim tunelskim projektima. Posebno je zanimljivo što se tuneli u Hrvatskoj i danas probijaju miniranjem, uz sustave praćenja i kontrole koji su znatno olakšali posao.

– Kada su se gradile autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik i Rijeka – Zagreb, riječka obilaznica, a sada i Istarski ipsilon s tunelom Učka, uvijek smo nekako sudjelovali. Naši inženjeri najčešće vode iskop jer imaju licencu za miniranje. Posljednji takav projekt bila je druga cijev tunela Učka, što je bilo posebno zanimljivo jer smo tada imali online, Wi-Fi praćenje. U trenutku miniranja bežično smo dobivali podatke u Zagreb, tako da smo mogli kontrolirati i po potrebi intervenirati u parametre miniranja. Zanimljiv projekt bio je i tunel Komornjak sjever kod Omiša, gdje je problem predstavljala mogućnost nestabilnih blokova na površini iznad tunela. Tamo je izrađen program evaluacije mogućeg utjecaja i nestabilnosti tih blokova te su monitoringom na karakterističnim točkama praćeni potresi uzrokovani miniranjem, ispričao je Dobrilović.

Miniranje ili strojno rušenje?

Govorio je i o tome što sve uključuje miniranje te iznio čvrste razloge zašto ga smatra optimalnim rješenjem i sigurnom metodom. Usporedio je miniranje sa strojnim rušenjem, odnosno takozvanim ‘grickanjem’.

– Mi prvenstveno izrađujemo projekte uklanjanja miniranjem, gdje je rušenje zapravo posljedica djelovanja eksploziva. Bavimo se eksplozivima i razbijamo statičke nosive elemente, nakon čega zgrada započinje kretanje i ruši se djelovanjem sile teže. Destrukcija elemenata i drobljenje posljedica su kinetičkog udara o tlo, koji može biti jači ili slabiji. Djelomično do pucanja konstrukcije dolazi i tijekom samog kretanja, prije udara. Zbog toga je rušenje miniranjem, s aspekta utroška energije, učinkovito – bez dodatnog rada strojeva materijal se već unaprijed usitnjava djelovanjem sile teže. To je velika prednost u odnosu na strojno rušenje, istaknuo je.

Dodao je kako kod strojnog rušenja postoji niz podvarijanti: prvo rušenje pa potom razgradnja. Strojne metode traju dugo – grebanje, udaranje, rezanje. Mehanizacija može raditi s tla, uz upotrebu velikih ruku i alata poput čekića, škara i hidrauličnih kliješta za drobljenje, ili može ulaziti u objekt manjim strojevima. Postoje i metode dijamantnog rezanja, pri kojima se objekt postupno reže na komade i odvaja. Sve te metode imaju svoje prednosti i nedostatke, ali su spore, a njihov utjecaj na okolinu je dugotrajan. Kod miniranja je utjecaj nešto intenzivniji, no vremenski i prostorno ograničen, bez dugotrajnog zahvata, pojasnio je sugovornik.