Zašto je miniranje siguran način rušenja: 'Eksploziv nije koncentriran u zraku, već se nalazi u nosivim elementima'

Miniranje je jedan od najčešćih načina rušenja. U Hrvatskoj su se kroz povijest minirali razni objekti, a i danas se gotovo uvijek koristi, osobito u tunelogradnji. O miniranju, ali i o sigurnosti pri miniranju, razgovarali smo u novom bauštela.hr podcastu s profesorom Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu te stručnjakom Zavoda za rudarstvo i geotehniku, Marijom Dobrilovićem.

Tema rušenja zgrada Vjesnika i stadiona Maksimir posljednjih je tjedana, a možemo reći i mjeseci, nezaobilazna u javnom prostoru. Iako se o tim projektima često govori iz građevinske perspektive, u stvarnosti ključnu ulogu nemaju klasični građevinci, već mineri, odnosno stručnjaci i profesori s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta (RGN) u Zagrebu. Jedan od njih je i Mario Dobrilović, koji je gostovao u našem Bauštela.hr podcastu te je detaljno govorio o miniranju te o sigurnosnim i okolišnim uvjetima, ali i o razlozima zbog kojih se miniranje smatra najboljom opcijom za uklanjanje objekata poput Vjesnika i Maksimira.

Rušenje Vjesnika

Teško je započeti razgovor, a da prva tema ne bude Vjesnik. Priča je svima dobro poznata – kultna zagrebačka zgrada teško je stradala u požaru, a nedavno je odabrana i tvrtka koja bi je trebala ukloniti strojnim rušenjem, Eurco. U međuvremenu je na odluku uložena žalba koja na kraju nije ‘prošla’. No, prije samog izbora izvođača, Mario Dobrilović bio je među stručnjacima koje je Ministarstvo kontaktiralo kako bi dao svoju procjenu mogućih načina rušenja zgrade Vjesnika.

– Bilo mi je žao što se to dogodilo. Dugi niz godina živio sam tamo i vežu me uspomene. Kada je objavljeno da je objekt statički nesiguran i da se ne isplati obnavljati, počeo sam razmišljati kako bi se njegovo uklanjanje moglo izvesti. Već u ranoj fazi razmatranja Ministarstvo nas je kontaktiralo, održani su inicijalni razgovori, obišao sam lokaciju i sagledao sve iz perspektive miniranja. Dali smo ideju kako bi se rušenje moglo izvesti brzo, jednostavno, sigurno i relativno povoljno. Ta je ideja prezentirana, no tijekom vremena Ministarstvo je prikupljalo i druge informacije, opcije i prijedloge. Na kraju su odlučili da se miniranje neće primijeniti, već strojna metoda, rekao je Dobrilović.

Dodao je kako ne želi ulaziti u motive ili razloge takve odluke, istaknuvši da investitor ima pravo odabrati tehnologiju koju smatra najprimjerenijom. Naglasio je i da može govoriti o pojedinim aspektima različitih metoda rušenja, njihovim prednostima i nedostacima, ali da u praksi ne postoji uvijek jedno egzaktno rješenje koje vrijedi za sve objekte.

Nema problema, ako se sve provodi kako treba

– Ako poznajete objekt, onda znate kako se on ponaša pri destrukciji, kako će se ‘odviti’. Eksploziv nije koncentriran u zraku, već se nalazi u nosivim elementima. Postoje mjere zaštite kojima se sprječavaju buka, razbacivanje materijala i prašina. Ako se sve napravi kako treba, procijeni, projektira i izvede – nema problema. Ako možemo srušiti dio jedne konstrukcije, a drugi dio ostaviti i na njega se nadograđivati, naravno da možemo zaštititi i okolne objekte, rekao je.

– Rušili smo u centru Rijeke industrijske dimnjake u zaštićenom području, pod nadzorom konzervatora, dimnjak se srušio bez greške. Rušili smo u Splitu dio tvornice Jugoplastike, gdje su oko objekta bile ulice i druge zgrade, niti jedno staklo nije puklo, ništa se nije dogodilo. Ljudi su to gledali iz okolnih zgrada kao u kinu. Što se toga tiče, ako se stvar napravi kako treba, procijeni i projektira, gotovo da nema utjecaja na okolinu. Samo miniranje, odnosno otpucavanje, traje par sekundi, kretanje objekta, slaganje i završetak do nekoliko desetaka sekundi. Prašine može biti, naravno, slikovito je opisao Dobrilović.