I Vjesnik i Maksimir treba minirati! Razloga za bojazan nema, a sve bi bilo gotovo u nekoliko sekundi

Minirati Vjesnik i Maksimir ili ne minirati – pitanje je sad. Tom ‘hamletovskom’ antitezom može se opisati i javni diskurs kojim smo posljednjih mjeseci obasuti o građevinama koje su itekako bitne građanima Zagreba, ali su spremne za rušenje. O tome, ali i o najboljim tehnikama rušenja, o miniranju i strojnom ‘grickanju’, tunelogradnji i rudnicima, razgovarali smo u novom bauštela.hr podcastu s profesorom Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu te stručnjakom Zavoda za rudarstvo i geotehniku, Marijom Dobrilovićem.

Tema rušenja zgrada Vjesnika i stadiona Maksimir posljednjih je tjedana, a možemo reći i mjeseci, nezaobilazna u javnom prostoru. Iako se o tim projektima često govori iz građevinske perspektive, u stvarnosti ključnu ulogu nemaju klasični građevinci, već mineri, odnosno stručnjaci i profesori s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta (RGN) u Zagrebu. Jedan od njih je i Mario Dobrilović, koji je gostovao u našem Bauštela.hr podcastu te detaljno govorio o vrstama rušenja, sigurnosnim i okolišnim uvjetima, ali i o tome zašto miniranje smatra najboljom opcijom za uklanjanje objekata poput Vjesnika i Maksimira. Dotaknuo se i tema rudnika, tunelogradnje te drugih velikih projekata koji već godinama zaokupljaju interes javnosti.

Rušenje Vjesnika

Teško je započeti razgovor, a da prva tema ne bude Vjesnik. Priča je svima dobro poznata – kultna zagrebačka zgrada teško je stradala u požaru, a nedavno je odabrana i tvrtka koja bi je trebala ukloniti strojnim rušenjem, Eurco. U međuvremenu je na odluku uložena žalba, pa se još uvijek čeka konačni epilog. No, prije samog izbora izvođača, Mario Dobrilović bio je među stručnjacima koje je Ministarstvo kontaktiralo kako bi dao svoju procjenu mogućih načina rušenja zgrade Vjesnika.

– Bilo mi je žao što se to dogodilo. Dugi niz godina živio sam tamo i vežu me uspomene. Kada je objavljeno da je objekt statički nesiguran i da se ne isplati obnavljati, počeo sam razmišljati kako bi se njegovo uklanjanje moglo izvesti. Već u ranoj fazi razmatranja Ministarstvo nas je kontaktiralo, održani su inicijalni razgovori, obišao sam lokaciju i sagledao sve iz perspektive miniranja. Dali smo ideju kako bi se rušenje moglo izvesti brzo, jednostavno, sigurno i relativno povoljno. Ta je ideja prezentirana, no tijekom vremena Ministarstvo je prikupljalo i druge informacije, opcije i prijedloge. Na kraju su odlučili da se miniranje neće primijeniti, već strojna metoda, rekao je Dobrilović.

Dodao je kako ne želi ulaziti u motive ili razloge takve odluke, istaknuvši da investitor ima pravo odabrati tehnologiju koju smatra najprimjerenijom. Naglasio je i da može govoriti o pojedinim aspektima različitih metoda rušenja, njihovim prednostima i nedostacima, ali da u praksi ne postoji uvijek jedno egzaktno rješenje koje vrijedi za sve objekte.

Miniranje ili strojno rušenje?

Njegova ideja bila je miniranje i ima vrlo čvrste razloge zašto je to rješenje i zašto ono nije opasno. Također je napomenuo da su oni mineri te da je rušenje zgrade Vjesnika moguće bez opasnosti za druge zgrade, sigurno i kontrolirano.

– Mi prvenstveno radimo projekte uklanjanja miniranjem, gdje je rušenje faktički posljedica djelovanja eksploziva. Mi smo mineri, bavimo se eksplozivima. Ono što se može istaknuti jest da je prednost primjene miniranja u tome što razbijamo statičke nosive elemente, nakon čega zgrada počinje s kretanjem i ruši se djelovanjem sile teže. Destrukcija elemenata i drobljenje posljedica su kinetičkog udara o tlo, koji može biti jači ili slabiji. Djelomično do pucanja konstrukcije dolazi i prilikom samog kretanja, prije udara. Zbog toga je rušenje miniranjem, s aspekta utroška energije, učinkovito, bez dodatnog rada strojeva možete već unaprijed usitniti materijal djelovanjem sile teže. To je velika prednost u odnosu na strojno rušenje, istaknuo je.

Dodao je kako kod strojnog rušenja postoji niz podvarijanti: prvo rušenje pa onda razgradnja. Strojne metode traju dugo – grebuckate, tučete, siječete. Postoje metode gdje mehanizacija radi s tla, koriste se velike ruke i alati, čekići, škare, hidraulična kliješta koja drobe, ili mehanizacija ulazi u objekt s manjim strojevima. Tu su i metode dijamantnog rezanja, gdje se objekt polako reže na komade i odvaja. Sve te metode imaju svoje prednosti i nedostatke, spore su, a utjecaj na okolinu je takav kakav jest. Kod miniranja imate nešto jači utjecaj, ali on ne mora biti velik, ograničen je u vremenu i prostoru i nemate dugotrajan zahvat, pojasnio je sugovornik.

Nema problema, ako se sve provodi kako treba

Naglasio je kako on takav pristup zastupa od početka, jer je to područje kojim se bavi. Istaknuo je i da je u medijima bilo puno priča o opasnostima miniranja, no promet je opasan, građevina je opasna – svaka tehnologija je opasna ako se ne provodi kako treba. Nesreća je bilo i kod uklanjanja eksplozivom, ali i kod strojnog uklanjanja.

–  Ako poznajete objekt, onda znate kako se on ponaša pri destrukciji, kako će se ‘odviti“. Eksploziv nije koncentriran u zraku, već se nalazi u nosivim elementima. Postoje mjere zaštite kojima se sprječavaju buka, razbacivanje materijala i prašina. Ako se sve napravi kako treba, procijeni, projektira i izvede – nema problema. Ako možemo srušiti dio jedne konstrukcije, a drugi dio ostaviti i na njega se nadograđivati, naravno da možemo zaštititi i okolne objekte, rekao je.

– Rušili smo u centru Rijeke industrijske dimnjake u zaštićenom području, pod nadzorom konzervatora, dimnjak se srušio bez greške. Rušili smo u Splitu dio tvornice Jugoplastike, gdje su oko objekta bile ulice i druge zgrade, niti jedno staklo nije puklo, ništa se nije dogodilo. Ljudi su to gledali iz okolnih zgrada kao u kinu. Što se toga tiče, ako se stvar napravi kako treba, procijeni i projektira, gotovo da nema utjecaja na okolinu. Samo miniranje, odnosno otpucavanje, traje par sekundi, kretanje objekta, slaganje i završetak do nekoliko desetaka sekundi. Prašine može biti, naravno, slikovito je opisao Dobrilović.

Rušenje Maksimira

Uz Vjesnik, najzanimljiviji je i projekt novog stadiona u Maksimiru, koji trenutno čeka na rušenje. Izabran je isti izvođač kao za Vjesnik, a prije početka radova cijena izrade projekta bila je relativno niska. No Maksimir se neće rušiti miniranjem, što je, naravno, neshvatljivo našem sugovorniku, koji ne vidi razlog zašto bi se od toga odustajalo. Postoje primjeri koji potvrđuju sigurnost miniranja.

– Što se tiče Maksimira, nažalost ili nasreću, tek sam iz jednog članka saznao da je odabrana firma i da cijena kompletnih radova iznosi oko 20.000 eura. Projekt još nije realiziran. Sama izrada projekta može koštati od 10.000 do 100.000 eura, ovisno o objektu i okolnostima. Izvedba radova ovisi o kompleksnosti objekta, trajanju i primijenjenoj tehnologiji, pojasnio je Dobrilović.

Dodao je da u ‘tenderu’ nije razmatrana mogućnost miniranja jer je područje gusto naseljeno, pa se miniranje Maksimira smatra opasnim, što ga je iznenadilo.

– Naravno da sam bio iznenađen kad sam to pročitao. Sad, kad smo dogovorili razgovor, malo sam se raspitao o konstrukciji stadiona i aspektima miniranja. Objekt se može minirati, jednostavna je konstrukcija, samo što je velik. Što se tiče natječaja, nisam bio upućen u detalje, rekao je.

Zanimljivo je i koliko se materijala potrošilo. Dobrilović napominje da postoje postrojenja gdje se materijal može reciklirati. Također je rekao da su se uklanjali objekti veličine Maksimira, potrebno je izračunati koliko kubika betona ima kako bi se planirala obrada. Postoje pogoni za reciklažu, gdje se odvaja betonsko željezo za preradu, a ostatak materijala se drobi. Sve to košta, što više materijala, logično je da je trošak veći.

Zapratite nas na Facebooku, Instagramu, YouTubeu i Tik Toku te uskoro očekujte još ovakvih edukativnih podcasta i zanimljivog sadržaja s vašeg digitalnog glasa gradilišta.