Zašto najniža cijena nije uvijek najpovoljnija? Odvjetnik otkriva sve tajne javne nabave
Postoji mnoštvo slučajeva u kojima je ponuda neke kompanije bila najniža, ali nije bila ekonomski najpovoljnija. Upravo taj pojam obuhvaća puno više od same cijene. O javnoj nabavi, bodovanju, presudi Kolin i ekonomski najpovoljnijoj ponudi razgovarali smo s odvjetnikom i stručnjakom za javnu nabavu Jurom Radaljem.
Ekonomski najpovoljnija ponuda i javna nabava | Foto: Canva
Krajem prošle godine napokon je izabran izvođač radova za poddionicu autoceste A8 od Križišća do Jadranova. Iako je kineska kompanija China Road and Bridge Corporation (CRBC) dala najnižu ponudu, izvođač je izabran GP Krk, koji je bio skuplji. Ova odluka često zbunjuje javnost, ali upravo je zanimljiva jer, iako je ponuda bila skuplja, bila je ekonomski najpovoljnija. Na to se nadovezuje i presuda Suda Europske unije u slučaju Kolin, koja pojašnjava položaj tvrtki iz trećih zemalja na tržištu EU-a. Upravo o javnoj nabavi, ekonomski najpovoljnim ponudama i bodovanju razgovarali smo s odvjetnikom iz odvjetničkog ureda Korinčić te stručnjakom za javnu nabavu Jurom Radaljem.
Što je ekonomski najpovoljnija ponuda?
Ekonomski najpovoljnija ponuda danas predstavlja moderni standard u sustavu javne nabave, zamjenjujući tradicionalni pristup temeljen isključivo na najnižoj cijeni. Osnovna ideja ENP-a jest da se ne procjenjuje samo nominalna vrijednost ponude, već ukupna vrijednost koju ponuđač može pružiti tijekom cijelog životnog ciklusa proizvoda ili usluge. Takav pristup omogućuje naručiteljima donošenje odluka koje dugoročno osiguravaju kvalitetu, održivost i optimalno iskorištenje javnih sredstava.
Kako pojašnjava odvjetnik Radalj, pojam ekonomski najpovoljnije ponude ne znači nužno najnižu cijenu, već ponudu koja za naručitelja predstavlja najbolji omjer cijene i kvalitete prema unaprijed definiranim kriterijima. Riječ je o zakonskom institutu koji omogućuje vrednovanje svih elemenata koji utječu na stvarnu vrijednost nabave i uspješnost izvršenja ugovora.
– Da bi se ponuda uopće mogla bodovati i rangirati, ona mora biti valjana, odnosno mora ispunjavati sve tehničke, pravne i formalne zahtjeve koje je naručitelj unaprijed propisao. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, ponuda se isključuje bez obzira na cijenu. Takve situacije ne znače nužno da propisi nisu poštovani ili da je riječ o nepravilnostima. U većini slučajeva riječ je o tome da je ponuditelj pogrešno ili nepotpuno pripremio ponudu ili da jednostavno nije mogao konkurirati po kvaliteti koju je naručitelj zakonito odredio. Najniža cijena sama po sebi nije jamstvo uspjeha u postupku javne nabave, objašnjava sugovornik.
Temeljni cilj ENP-a jest osigurati najbolju vrijednost za javni novac, pri čemu cijena više nije jedini kriterij odlučivanja. Zakon o javnoj nabavi razlikuje kriterije sposobnosti ponuđača, kojima se procjenjuje može li ponuđač kvalitetno izvršiti ugovor, od kriterija za odabir ponude, kojima se ocjenjuje koja ponuda u cjelini pruža najveću ukupnu vrijednost.
Ekonomski najpovoljnija ponuda i javna nabava | Foto: Canva
Planiranje nabave i analiza tržišta
Uspjeh primjene ENP-a uvelike ovisi o kvalitetnom planiranju i prethodnoj analizi tržišta. Prije objave natječaja, naručitelj mora proučiti tržište, identificirati potencijalne dobavljače i razumjeti dostupne tehnologije i standardne cijene.
Takva analiza omogućuje definiranje realnih i mjerljivih tehničkih specifikacija, izbjegavanje nepotrebnog ograničavanja konkurencije i precizno određivanje kriterija ocjenjivanja ponuda. Istovremeno se određuju minimalni uvjeti sposobnosti koje ponuđač mora ispuniti da bi ponuda bila prihvatljiva, uključujući pravnu, financijsku i tehničku sposobnost, iskustvo te reference u sličnim projektima. Analiza tržišta također pomaže prepoznati rizike i ograničenja u nabavi, što kasnije olakšava objektivno ocjenjivanje i smanjuje mogućnost žalbi.
Definiranje kriterija i ponderiranje
Definiranje kriterija ključan je korak u primjeni ENP-a. Kriteriji uključuju ekonomske, poput cijene i ukupnih troškova tijekom vijeka trajanja proizvoda ili usluge, i kvalitativne, poput tehničke kvalitete, funkcionalnosti, rokova isporuke, referentnih izvedbi, održivosti i dodatnih usluga. Tehničke specifikacije moraju biti precizno i mjerljivo definirane, a istovremeno ne smiju nepotrebno favorizirati određenog ponuđača. Zakon dopušta da se uz cijenu vrednuju i kvalitativni kriteriji poput stručnosti osoblja, trajanja jamstva, organizacije rada, održivosti ili drugih elemenata povezanih s predmetom nabave.
Kako je rekao Radalj, najniža ponuđena cijena sama po sebi ne znači da je ponuda ekonomski najpovoljnija. Naručitelj je dužan unaprijed u dokumentaciji o nabavi jasno odrediti kriterije za odabir i način bodovanja. Uobičajeno je da kriterij cijene nosi najveći pojedinačni udio u ukupnoj ocjeni, ali on u pravilu ne smije prelaziti 90 posto ukupnih bodova, a u mnogim postupcima iznosi znatno manje, primjerice 60 posto ili čak niže. Time se omogućuje da kvalitativni kriteriji imaju stvaran i relevantan utjecaj na konačni odabir, osobito kod složenijih nabava kod kojih je kvaliteta izvršenja jednako važna ili važnija od same cijene.
– O tome koja će ponuda biti proglašena ekonomski najpovoljnijom odlučuje unaprijed utvrđeni sustav bodovanja, a ne subjektivna procjena naručitelja. Presudno je koliko je neka ponuda konkurentna u odnosu na druge ponude u pogledu svih kriterija zajedno, a ne isključivo po visini cijene. Upravo zbog toga institut ekonomski najpovoljnije ponude služi tome da se javna sredstva troše racionalno, ali i da se osigura kvaliteta, dugoročna vrijednost i uspješno izvršenje ugovora, istaknuo je odvjetnik.
Primjer bodovanja
Bodovanje je srž ENP-a i provodi se prema unaprijed definiranim metodologijama. Cijena se često boduje proporcionalno: najniža ponuda dobiva maksimalan broj bodova, dok ostale dobivaju bodove u odnosu na odstupanja. Kvalitativni kriteriji ocjenjuju se prema unaprijed utvrđenim parametrima, a svi bodovi ponderiraju se prema važnosti kriterija. Rokovi isporuke, jamstvo i ekološka održivost također mogu doprinijeti dodatnim bodovima, čime se potiče odgovorno i inovativno ponašanje ponuđača.
Kao primjer, zamislimo tri ponude za istu nabavu deset računala u eurima. Najniža ponuda iznosi 6.500 €, druga 7.200 €, a treća 6.800 €. Kod bodovanja cijene, najniža ponuda dobiva maksimalnih 60 bodova, dok ostale dobivaju proporcionalno 57,7 i 54,5 bodova. Tehnička kvaliteta ocjenjuje se do 25 bodova: standardna konfiguracija dobiva 18 bodova, poboljšana 22, a najnaprednija 25 bodova. Rok isporuke vrednuje se do 10 bodova: ponuda koja isporučuje za 30 dana dobiva 8 bodova, za 35 dana 7, a za 45 dana 5 bodova. Jamstvo se boduje do 5 bodova: ponuda s 12 mjeseci dobiva 4 boda, s 18 mjeseci 4,5, a s 24 mjeseca 5 bodova.
Kombiniranjem pondera i bodova dobiva se ukupna ocjena svake ponude. Iako je najniža cijena bila kod ponude A, ukupno najviše bodova postiže ponuda C, koja kombinira relativno nisku cijenu s poboljšanom tehničkom kvalitetom, razumnim rokom isporuke i duljim jamstvom. Ovaj primjer pokazuje kako ENP pristup omogućuje da ukupna vrijednost prevlada nad nominalnom cijenom i kako naručitelj kroz bodovanje može kvantificirati sve važne aspekte ponude.
Ekonomski najpovoljnija ponuda i javna nabava | Foto: Canva
Primjeri kada nije izabrana najniža ponuda
Kako bi stvari bile jasnije, evo nekoliko primjera kada nije odabrana najniža ponuda. U Splitu je, primjerice, za sanaciju park-šume Marjan odabran obrt iz Sinja čija je ponuda bila ekonomski najpovoljnija, iako nije bila najniža, jer je kombinacija cijene i kvalitete pružala najbolji omjer vrijednosti.
Kod velike nabave službenih vozila za ministarstva najniža ponuda bila je zakonski nevaljana jer nije dostavljena propisana izjava o nekažnjavanju, pa je odabrana skuplja, ali pravno valjana ponuda. Slična situacija dogodila se kod nabave redundantne internetske veze za HNB, gdje je A1 Hrvatska, iako skuplja, zbog kraćeg roka realizacije dobila više bodova i time postala ekonomski najpovoljnija.
Presuda Kolin
Za kraj ostaje presuda Kolin, koja je važan faktor za kompanije iz zemalja trećih država, a koju nam je slikovito pojasnio Radalj. Presuda Suda Europske unije u predmetu Kolin pojasnila je da gospodarski subjekti iz trećih zemalja, koje s EU-om nemaju recipročan sporazum o pristupu tržištu javne nabave, nemaju pravo na isti tretman kao ponuditelji iz država članica EU-a.
Kako ističe Radalje, sud je pritom zauzeo stav da je, dok ne postoji poseban akt EU-a koji bi to pitanje uredio na općoj razini, na samom naručitelju da u svakom pojedinom postupku odluči hoće li takvim subjektima dopustiti sudjelovanje. Ako naručitelj u dokumentaciji o nabavi isključi pristup ponuditeljima iz trećih zemalja, njihove se ponude ne razmatraju niti boduju, pa ne mogu biti proglašene ekonomski najpovoljnima, bez obzira na visinu ponuđene cijene.
U slučaju da im se sudjelovanje dopusti, naručitelj može unaprijed predvidjeti poseban način vrednovanja, kojim se odražava razlika u pravnom položaju u odnosu na ponuditelje iz EU-a. Zbog toga presuda Kolin ne znači da ponuditelji iz trećih zemalja automatski stječu prednost na tržištu javne nabave zbog niže cijene. Čak i kada takav ponuđač ponudi najnižu cijenu, ishod postupka ovisi o pravilima koja je naručitelj unaprijed postavio, pa je posve moguće da ugovor bude dodijeljen ponuditelju iz države članice EU-a.
