Bauštelska reportaža: Krug oko Vjesnika, stanari u strahu od rušenja, a stručnjaci i dalje za miniranje

Nakon požara koji je progutao Vjesnikov neboder u noći sa 17. na 18. studenog, stanari i ugostitelji u neposrednoj blizini skeleta nebodera i dalje čekaju konkretne informacije o rušenju. Zahvat posebno zanima stanare Cvjetnog naselja, ali i okolnih kvartova oko raskrižja trenutno napola prazne, i za ovu izvanrednu situaciju dograđenih Slavonske avenije i Savske ceste. Istražili smo kakvo je ‘ozračje’ kod stanara najbližih zgrada.

Strojno rušenje, poznata metoda uklanjanja građevina, koja može uključivati ‘grickanje’, ‘glodanje’, rezanje, ili pak sječu dijelova koji se onda spuštaju na tlo i razgrađuju, najvjerojatnije je sudbina koja čeka izgorjeli Vjesnikov neboder. Iako se još uvijek ne zna kad točno.

Nakon objave o odabiru izvođača izrade projekta te samog rušenja, tvrtke Eurco iz Vinkovaca, nastavak procesa zaustavila je žalba, koju u narednim tjednima treba razriješiti Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM). Odluka će ili ići u prilog ovoj tvrtki koja je u pregovaračkom postupku bez prethodnog savjetovanja dala ponudu od 4,2 milijuna – a Ministarstvo graditeljstva ju je objeručke prihvatilo – ili će se prihvatiti žalbu pa će se birati drugi ponuditelj.

U međuvremenu, građani u Odranskoj ulici koja se nalazi odmah iza kompleksa Vjesnika, ali i oni sjeverno, sjeverozapadno i zapadno u odnosu na veliko raskrižje Slavonske avenije i Selske ceste, žive kao da se ništa ne događa. Nakon početnog šoka, jedni su pomireni, a drugi strahuju neće li se neboder srušiti sam od sebe od silnog čekanja, pa čak  računaju koliko su od njega udaljeni. Prošetali smo onuda i pokušali osjetiti kakvo je stanje.

‘Pričalo se da ćemo biti evakuirani’

U Odransku smo stigli na kišni dan, tmuran kao i ostatak ovog tjedna. Prolaznika nije bilo previše. Dok se čeka konačnu odluku DKOM-a na žalbu koja je pristigla na Odabir izvođača projekta rušenja pa i samog uklanjanja Vjesnikovog nebodera, pitali smo ih kakvo je ozračje u kvartu bilo odmah nakon gašenja požara, a kakvo je sada.

– Ma znate kako to ide. Prvi moment panike, kad su bile informacije o tome da bi se rušilo miniranjem. Naravno, ljudi svašta pričaju. Dezinformacije su cirkulirale kroz sastanke mjesnih odbora i slično. Zbog toga se javljala nelagoda, jer se, između ostalog, pričalo da ćemo biti evakuirani. Na kraju je to ispala neistina i sad čekamo službene informacije, rekla nam je jedna prolaznica koju smo sreli u šetnji psa, ispred zgrade u Odranskoj ulici, u kojoj stanuje.

Par iz druge zgrade u istoj ulici otkrio nam je pak da i dalje osjećaju nelagodu. Ponajviše jer ne znaju što slijedi, kad će se zgrada rušiti i kako će se to na njih odraziti.

– Mislim, da nas bar informiraju na koji način će se rušiti, ‘odjednom’ ili po katovima, ali to ćemo valjda pročitati u novinama, kažu pomalo zabrinuto. Uz to, poprilično ih brine i hoće li im netko jasno i na vrijeme reći kako da zaštite svoje automobile.

Treća prolaznica s kojom smo razgovarali, iako živi u od Vjesnika najudaljenijoj zgradi, kaže, već je računala kako bi prošla njena zgrada kad bi se Vjesnik srušio sam od sebe.

– Nadam se da se neće čekati da se ruši samo od sebe. Jer to bi bilo opasno za sve, ali, računala sam da neće doći do moje zgrade, zaključuje.

Tu je i studentski dom

Informacije o početku rušenja nemaju ni u tamošnjem Studentskom domu Cvjetno naselje, kompleksu s osam paviljona i 1.812 kreveta, od kojih je veći dio popunjen, a manji dio prazan za slučajeve iznenadnih premještaja. Pomoćnih ravnatelja zagrebačkog Studentskog centra, Vlado Levak, s nama se našao ispred ulaza u prostor SD-a te nam ispričao kako su se najdramatičniji trenuci odigrali upravo u noći samog požara, kad je dobio dojavu od upravitelja da gori predzadnji kat zgrade Vjesnika. Ondje se promatrala situacija cijelu noć, ali dom je bio uglavnom prazan zbog produženog vikenda, uoči 18. studenog, blagdana Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata.

– Imali smo veliku sreću što je tu noć padala kiša i nije bilo vjetra tako da je sav dim išao u zrak i nije bilo razloga za brigu stanara, a od malog broja studenata koji su bili u domu, nitko nije bio prestrašen, kazao je Levak.

Iako upute još nisu dobili, već zajedno sa studentima cijeli slučaj prate putem medija, nema nelagode. Očekuju da će o eventualnim mjerama biti pravovremeno obaviješteni.

Svi imaju jednu brigu

Dakle, reakcije su šarolike i svatko ima svoju brigu, ali jedno je sigurno, iščekivanje rješenja je u zraku. Dakako, nisu zabrinuti ili željni doznati odgovore samo stanovnici Cvjetnog. Pitanja imaju i oni s Knežije, stare Trešnjevke, kao i s Vrbika. Sva ta naselja podjednako su udaljena od budućeg mjesta rušenja do kojega će neminovno doći.

No, dok se neboder, vjerujemo, ne bi trebao sam ‘složiti’, razgovarali smo sa stručnjacima o tome kakvi su izgledni scenariji – prije svega kod puno spominjanog strojnog rušenja, ali i kako bi izgledalo miniranje, da do njega dođe. Iz različitih izvora dobili smo vrlo zanimljive informacije. No, naravno, uspješnog uklanjanja nema bez zaštite gradilišta. Pa ćemo krenuti od toga.

Kako bi se moglo štititi ovo gradilište?

Detalje o tome nam je ispričao Vjekoslav Budimir iz tvrtke Geobrugg sa sjedištem u Švicarskoj, specijaliziranoj u različitim vrstama zaštitnih sustava od prednapregntog čelika. To mogu biti ‘ograde’ se vide uz autoceste u ‘krškom’ krajoliku. No, spektar primjene uistinu je širok pa se mogu vidjeti i u tunelogradnji, rudarstvu, ali i poslužiti kao dobra stvar kod zaštite gradilišta. Budimira smo upitali može li nam hipotetski opisati kako bi izgledala zaštita gradilišta prilikom rušenja Vjesnika.

Naveo je kako je, prije svega, značajna razlika u pripremi zaštite ovisno o tome koju metodu rušenja se odabere, a objasnio je i zašto.

– Razlika je značajna. Kako u intenzitetu opterećenja, tako i u dinamici djelovanja. Kod strojnog rušenja opasnost dugotrajnija i ponavljajuća. S konstantnim rizikom od padanja komada betona ili čelika. Kod miniranja, opterećenje je kratkotrajno, ali iznimno intenzivno, s vrlo velikim brzinama fragmenata, govori Budimir, dodajući kako se u oba slučaja može primijeniti odgovarajući sustav. Samo drugačije dimenzioniran.

– Kod miniranja se prednapregnute čelične mreže i energetske barijere projektiraju za vrlo visoke energije i impulsna opterećenja kako ne bi došlo do proboja. Kod strojnog rušenja naglasak je na trajnosti sustava i otpornosti na višestruke udare. U oba slučaja cilj je zadržati krhotine unutar kontrolirane zone, objašnjava sugovornik.

Zaštita od krhotina posebna je priča

U tom smislu, razlikuje pojmove ‘ograda’ i ‘energetska barijera’. S jedne strane, klasnična, panelna i čelična ograda visine od oko 2 do 3 metra, služi isključivo za kontrolu pristupa, te nije sigurnosna zaštita od krhotina koje su jedan od rizika tijekom rušenja.

– Kod objekata poput Vjesnika nužni su dodatni elementi – fleksibilne prednapregnute čelične zaštitne mreže visoke čvrstoće, apsorpcijske energetske barijere i zaštitni zasloni, objašnjava, napominjući kako postoje sustavi koji se postavljaju vrlo blizu objekata da bi zaštitili, kako kaže, ‘ograničene elongacije prilikom udara’, a što je prema Budimiru ključno u skučenom urbanom prostoru.

Udaljenost zaštite, dodaje, ne definira se proizvoljno već je, kako je napomenuto, ovisno o očekivanoj energiji fragmenata i metodi rušenja.

– U praksi se zaštitni sustavi mogu postaviti svega nekoliko metara od ugroženih objekata i prometnica ili po potrebi i na sam objekt, za sigurno vođenje krhotina u sabirnu zonu. Time se značajno smanjuje potreba za velikim sigurnosnim perimetrima i zatvaranjem okolnih površina u široj zoni objekta. Ovakav pristup posebno je važan za zaštitu prolaznika I organizaciju normalnih životnih aktivnosti u blizini objekta, kaže nam Budimir.

‘Nije ovo prvi put’

Takozvane ‘bullet effect’ krhotine realna su opasnost kod uklanjanja objekta, a neadekvatna zaštita često dovodi do potrebe za potpunim zatvaranjem okolnog prostora. No, mjere i utjecaj na okoliš i okolno stanovništvo ne moraju biti drastične. Profesor Mario Dobrilović s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu dao nam je vlastiti primjer rušenja – i to miniranjem – u kojemu je sam sudjelovao, a da je sve bilo sigurno.

– Primjera je bilo niz. Na primjer, rušilo se industrijske dimnjake u centru Rijeke – to je zaštićeno područje pod paskom konzervatora i dimnjak se srušio bez greške, faktički par metara od drugih zgrada. Rušili smo u Splitu dio tvornice bivše Jugoplastike, zgrade locirane unutar ulica u kojima su odmah s druge strane druge zgrade. Niti jedno staklo nije puklo, niti se bilo što dogodilo. Ljudi su s okolnih zgrada gledali kao u kinu. Bili su na krovovima i na terasama i imali smo problem potjerati ih na sigurnu udaljenost, podijelio je zanimljivu anegdotu profesor Dobrilović, a više o svemu što nam je ispričao u podcastu poslušajte u cijeloj epizodi ovdje.

U suštini, poanta je da svaka tehnologija može biti opasna, kako miniranje, tako i strojno rušenje, ako se posao ne radi kako treba. S druge strane, ako poznajete objekt i znate princip ‘destrukcije’ te ste ga isplanirali do u detalje, tu ne bi trebalo biti problema. A rušenje eksplozivom, kako nam je ispričao Dobrilović uopće ne mora biti iznimka, što je potkrijepio već spomenutim primjerima.

Ministarstvo ih je tražilo savjet

Zapravo, Rudarsko-geološko-naftni fakultet, prisjetio se u podcastu, bio je među prvim ‘stručnim’ stranama kojima se Ministarstvo nakon požara Vjesnika obratilo za savjet. Kao fakultet, Ministarstvu su predstavili ideju za rušenje miniranjem, za koje Dobrilović kaže da bi se izvelo brzo i efikasno, a relativno povoljno. Zašto se kasnije okrenulo strojnom rušenju, ne zna, ali mu je žao što je u javnosti miniranje oslikano na negativan način.

– Ono što se može istaknuti jest da je prednost primjene miniranja u tome što razbijamo statičke nosive elemente, nakon čega zgrada počinje s kretanjem i ruši se djelovanjem sile teže. Destrukcija elemenata i drobljenje posljedica su kinetičkog udara o tlo, koji može biti jači ili slabiji. Djelomično do pucanja konstrukcije dolazi i prilikom samog kretanja, prije udara. Zbog toga je rušenje miniranjem, s aspekta utroška energije, učinkovito, bez dodatnog rada strojeva možete već unaprijed usitniti materijal djelovanjem sile teže, objasnio je.

Strojno rušenje ide ‘obrnuto’ od gradnje

S druge strane, strojno rušenje podučavaju na fakultetu ali ga ne izvode. Tako zna da postoji niz varijanti – a traju duže. Postoji opcija da mehanizacija radi s tla, pri čemu se koriste velike ‘ruke’ koje dosežu visoko do građevine, ili pak manji strojevi koji moraju ući u objekt. Metode pak mogu biti ‘grickanje’, rezanje, siječenje i tako dalje, a svaka ima neke prednosti i nedostatke. O tome kako konstrukcija ‘nestaje’ kod strojnog rušenja nešto nam je ispričao i profesor s Katedre za metalne i drvene konstrukcije pri Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Ivica Boko.

– Kod ove metode rušenja uklanja se obrnuto od načina na koji se gradilo. Znači, kreće se od krova i, kako se uklanjaju dijelovi građevine, pronalaze se prostori kojima se spuštaju odsječeni materijali. To su najčešće komadi betona s armaturom koji se spuštaju na tlo nakon čega ih se ‘tucka’ manjim strojevima – odnosno razdvaja se beton od armature. Dalje se vozi na deponije koje onda te dijelove recikliraju, ispričao nam je Boko.

Kako god se rušilo, mora postojati projekt rušenja i otpremiti otpadni materijal s gradilišta, odnosno odvojiti ga prema tome hoće li se reciklirati ili će na deponiju, na što su upozorili naši sugovornici. I taj odvoz bit će važan dio posla. Što smo još istražili u našim reportažama pretražite ovdje.