Titov bunker: Nekad najstrože čuvana vojna tajna, danas turistička atrakcija

Zamislite da živite u jednom mirnom i lijepom mjestu, okruženom planinama. Dan vam se sastoji od nekih uobičajenih rutina: idete na posao, družite se s prijateljima, svako malo proćaskate sa susjedima. Sve u svemu, živite jedan predvidljiv život. Da to tako kažemo, ponekad i malo dosadan i monoton. I u vašem mjestu nikad, ali apsolutno nikad se ne događa ništa zanimljivo ili uzbudljivo. Ili barem vi tako mislite. Jer ono što vi ne znate jest da, one tri kuće iza kojih se nalazi brdo, skrivaju tajnu. Naime, to nisu obične obiteljske kuće, već dobro osmišljena kamuflaža iza koje se skriva najveći vojni objekt u državi.

Tako su desetljećima, stanovnici općine Konjic u Bosni i Hercegovini, mirno živjeli svoje živote ne znajući da se njima tik ispred nosa, gradi bunker koji bi u slučaju nuklearnog rata trebao primiti i zaštititi tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita kao i njegove najbliže vojne i političke suradnike. Ali kako je moguće da mještani ništa nisu primjetili? U to su se vrijeme u Konjicu gradili mnogi stambeni i proizvodni objekti što je vjerojatno pripomoglo da se skrene pažnja s gradnje bunkera, piše Večernji.hr. Objekt, koji se gradio od 1953. do 1979. godine, desetljećima je bio najstrože čuvana vojna tajna i samo su četiri komandanta znala za njegovo postojanje. Prilikom izgradnje, radnici su birani pažljivo i morali su potpisati Ugovor o šutnji.

Treći najskuplji projekt u bivšoj državi

Fascinantna je činjenica da nitko od mještana nije primjetio da im se u susjedstvu gradi veliki vojni objekt, a stvar postaje još intrigantnija uzme li se u obzir da je taj bunker zapravo treći najskuplji projekt u povijesti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Izgradnja ove Atomske ratne komande (ARK) ili Titovog bunkera, koštala je čak 4.6 milijardi dolara, a u današnjoj protuvrijednosti, to je preko 26 milijardi dolara. Jedina dva skuplja projekta, također su izgrađena u vojne svrhe, a to su vojna luka Lora u Splitu, čija je izgradnja koštala 5.6 milijardi dolara te vojni podzemni aerodrom Željava, čija je izgradnja koštala vrtoglavih 8.6 milijardi dolara. Očito, Jugoslavija je mnogo sredstava ulagala u vojne svrhe.

Bivša država je bila četvrta vojna sila svijeta, a kakva su to vremena bila, ni ne čudi činjenica da je izgrađen jedan takav tajni objekt. Obzirom da su drugu polovicu 20. stoljeća obilježile stalne napetosti i trzavice između istoka i zapada, mogućnost izbijanja nuklearnog rata nije bila tek pusti i neracionalni strah paničara već realna mogućnost tadašnjeg vremena. ARK ili Titov bunker kod Konjica izgrađen je upravo za krizne situacije, a odluku o izgradnji je donio vojni vrh bivše Jugoslavenske narodnje armije, piše na službenim stranicama općine Konjic. Kako to obično biva, spas je bio namijenjen samo za elitu. U ovom konkretnom slučaju, za vojnu i političku elitu. Prema tome, da se ikad dogodio nuklearni napad na Jugoslaviju, Tito, njegova obitelj kao i njegovih 350 najbližih vojnih i političkih službenika bi se sklonili u ovaj bunker. Budući da je isti bio opremljen najsuvremenijom opremom (barem za tadašnje standarde), vojni i politički vrh bivše države bi iz svog sigurnog utočišta, neometano upravljao zemljom u kriznoj situaciji. I tako sve dok opasnost ne bi prošla.

Grad u malom

A kompleks je izgrađen upravo tako da zaštiti svoje stanovnike i omogući im ugodne uvjete za život. Štićeni dio je građen u obliku potkovice, a građen je iz 12 funkcionalno povezanih blokova na 6.854 kvadratnih metara. U kompleksu se nalazi bolnica, spavaće sobe za vojnike, višenamjenske prostorije, kuhinja, kantina, prostori za telekomunikaciju, dvije konferencijske sale. One se nalaze na najdubljoj točki – 280 metara pod zemljom. Temperatura u objektu se kreće između 21 i 23 celzijeva stupnja, a vlažnost zraka je između 50 i 70 promila, što predstavlja idealne uvjete za život. Može se reći da je kompleks osmišljen tako da stanovnicim pruži sve potrebne sadržaje kako bi tu mogli preživjeti neko vrijeme odsječeni od ostatka svijeta.

Bunker je građen tako da izdrži 25 kilotona direktnog atomskog udara, a da je do istog došlo, cijeli kompleks bi se hermetički zatvorio. I od tog trenutka, oni koji bi se zatekli u bunkeru ne bi imali kontakta s ostatkom svijeta. Imali bi svoj zrak, vodu i električnu energiju. Pohranjene zalihe hrane su bile dostatne za šest mjeseci. Nakon određenog perioda, i u slučaju potrebe, stanovnici bi mogli napustiti područje jer se na vrhu objekta nalazio heliodrom.

Zašto je baš općina Konjic odabrana za izgradnju ovog objekta?

Najvećim dijelom jer je na idealnoj zemljopisnoj lokaciji. Planine koje su raspoređene oko objekta bi amortizirale udar, a u blizini je i rijeka Neretva koja bi u slučaju potrebe, poslužila kao izvor pitke vode za ljude u kompleksu.

Još je 1992. godine vojska JNA bila u objektu, međutim kako je rat napredovao, general Kokanac je naredio da se objekt uništi. Iako su eksplozivi bili postavljeni ispod cisterni, dva su vojnika presreli to naređenje i izveli su sabotažu tako što su iščupali žice iz eksploziva prije nego su otišli. Tako je na sreću stanovnika općine Konjic objekt ostao sačuvan, a upravo su ta dva vojnika kasnije razotkrila tajnu o postojanju bunkera.

Danas se u objektu izlažu djela suvremene umjetnosti, ali se provode i turističke ture koje se ugovaraju preko turističkih agencija. U bunkeru se i dalje čuvaju originalni predmeti, oprema i pokućstvo iz šezdesetih godina prošlog stoljeća Za sve one koji bunker posjete, imat će osjećaj da su zakoračili u neko davno prošlo vrijeme, vrijeme Hladnoga rata.