Predfabricirani betonski elementi Industrogradnje iz 1960-ih u kojima i danas stanujemo

Današnja naselja uglavnom se grade prema strogim standardima struke, no kada je počela ‘ozbiljnija’, više sistematizirana gradnja betonom u Zagrebu? Moglo bi se reći da je masovno podizanje, ‘spavaona’ (kako ih se nazivalo) u Novom Zagrebu pokrenulo novi trend u gradnji, a promjene u načinu gradnje bile su vođene sve većim zahtjevima za stambenim naseljima. Dok su u 1960-ima djelovale tada velike tvrtke, jedna građevinska tvrtka ipak se vremenom istaknula pa su počeli izrađivati i vlastite predfabricirane betonske elemente. Riječ je o Industrogradnji, poznatom izgrađivaču zgrada i proizvođaču betonskih elemenata koji je, nakon što je revolucionarizirao betonsku stambenu gradnju, 2011. propao proglašenjem stečaja.

Industrogradnja, svojevremeno jedna od najpoznatijih i najvećih građevinskih tvrtki, s ogromnim pogonima izrađivanja predgdotovljenih betonskih elemenata za gradnju krenula je s radom  u prilično burnim uvjetima, davne 1946. godine, vrlo brzo nakon osnivanja Socijalističke Republike Hrvatske, federalna jedinica SFR Jugoslavije. Uspostavljena iz građevinskog poduzeća ‘Antun Res’ iz Zagreba, tada s titulom ‘radne organizacije’, ispočetka je radila sa 37 radnika te vrlo malim sredstvima i slabijom mehanizacijom pod imenom G.P. ‘Pionir’.

‘Ozbiljna’ gradnja krenula u Trnskom

Ime ‘Industrogradnja’, koje je tvrtka zadržala do svog kraja dobila je 1947., a tada se nije ni slutilo da će tvrtka u svojem ‘zlatnom dobu’ biti glavni proizvođač građevnog materijala, koji je kasnije korišten prilikom izgradnje velikog broja zgrada u kojima danas stanujemo. Tvrtka je prije petnaestak godina zapala u probleme, otišla u blokadu, a već više godina ne posluje. No, kad je najviše djelovala, od 1960-ih do kraja prošlog stoljeća, na veliko je gradila.

Nakon osnivanja, vremenom, reference kompanije rasle su, a 1955. godine tvrtka je izvela prvi neboder na uglu Držićeve i tadašnje Ulice Proleterskih brigada – današnje Vukovarske ulice. 1959. godine. Kako se grad širio, južno od Save u Novom Zagrebu krenulo se graditi novo naselje, ‘Zagreb 1’ – kasnije Trnsko – za koje je ova tvrtka također bila zadužena. Izgradnja tog novog naselja označila je širenje djelovanja ‘Industrogradnje’ na novoj lokaciji. Prvo naselje brojilo je 1.500 stanova, a izvedeni su u četiri godine građenja.

Smatra se kako se za tvrtku presudni pozitivan preokret dogodio 1962. godine. Tada je uslijed gradnje tvornice celuloze u Plaškom ‘Industrogradnja’ širila svoj rad te su se u poduzeću počeli okupljati stručni kadrovi koji su razvijali nove ideje o organizaciji i tehnologiji rada. U to vrijeme u skladu s unaprjeđenjem u radu i kadru izvedena je i prva centralna betonara, što je omogućilo da se beton krene prevoziti na više mjesta.

Vlastiti betonski elementi

Ranije su radila jaka građevinska poduzeća ‘Tempa’ i ‘Tehnika’ kojima je Industrogradnja u prvih 20 godina rada krenula ozbiljno konkurirati. Broj zaposlenih s vremenom je rastao, a do 1960-ih se povećao čak 60 puta u odnosu na svoj početak, kao i prihodi, koji su narasli – 200 puta. Povećanim kapacitetom radnika i većim sredstvima, ‘Industrogradnja’ je dobila općenito sasvim nov značaj. Uprava poduzeća preselila se te se krenula je raditi građevne radove na elektrifikaciji pruge Zagreb.

Kako je tvrtka sve više gradila, mijenjala su se i shvaćanja proizvodnje te se javljala potreba i za novim tehnologijama i za decentralizacijom, a problem se posebno javio u vidu proizvodnje betona. Činjenica da se beton proizvodio posebno na odvojenim gradilištima bila je otegotna okolnost prilikom nastajanja zgrada. Prijevoz materijala bio je skup, a zalihe agregata i cementa bi se nekada mogle rasuti. Iz tog razloga, u Lomnici kod Velike Gorice osnovan je pogon za proizvodnju agregata, betona i betonskih elemenata. Iz pogona je 1967. počeo izlaziti agregat, 1968. godine beton u mikserima, a u tom vremenu počeli su se napokon proizvoditi gotovi betonski elementi.

‘Industrogradnja’ tako je sama počela koristiti osnovna sredstva za gradnju, koja je sama i proizvodila. Tako je, primjerice, proizvodila teške i prenapregnute amirano betonske elemente, kao i armirano betonske elemente velikih površina, proizvodili su armirano betonske fasadne elemente, stropne ploče ‘Omnia’, tunelske i hünebek oplate, betonsku galanteriju i mnoge druge elemente za gradnju. Za ovu je građevinsku tvrtku bila iznimno važna tehnologija klizne oplate, koja se koristila za izvođenje relativno visokih objekata, a taj je element u gradnji za sobom vukao gotove zidove objekta.

Omogućilo se kvalitetno izvođenje ploha zidova, kojim su se postigli produktivni i financijski efekti u odnosu na raniji način gradnje. Kao drugi korak u napretku ‘Industrogradnje’ izgradila se centralna betonara u Zagrebu – već spomenuta Lomnica pa su se gradivni elementi sastavljali, to jest proizvodili u neposrednoj blizini gradnje. Velika uloga te centralne betonare Lomnice pokazala se kada je, od 1967. godine veliki pomak bio je izbačena klasična miješalica za beton. Nova betonara danonoćno je putem specijaliziranih prijevoznih sredstava – miksera prijevoznika za beton transportirala i na gradilišta udaljena i do 60 kilometara.

Beton se tako počeo pripremati pod strogom kontrolom vrsnih stručnjaka što je u gradnju betona dovelo novu razinu sigurnosti. Pri tome, materijal se više nije bespotrebno ‘rasipao’. Polako, centralizirani način pripreme betona uveden je i na svim većim gradilištima van Zagreba. Nakon ove, još jedna velika novina u tehnologiji gradnje betonom bilo je ugrađivanje betona pomoću pumpe. Ta pumpa, prvi put je za ‘Industrogradnju ugradila beton za stropnu konstrukciju desetog kata Nebodera 2 u Sopotu I. Taj tip pumpe vrlo su brzo zamijenile modernije ‘Schwig’ pumpe.

Revolucija u gradnji novim velikoplošnim oplatama

Još jedan novi korak u racionalizaciji tehnologije gradnje bilo je uvođenje sistema ‘velikoplošnih oplata’. Uvedene su kao logičan slijed prethodnim radovima, kako bi se olakšalo i moderniziralo izvođenje armiranobetonskih zidova ‘razvučenih’ objekata velikog tlocrta. Velikoplošne oplate pritom su omogućile konstruiranja u raznim veličinama, u dijelovima do kompleta za za cijeli zid – a sve je ovisilo o transportnim sredstvima. Napredak koji su ove oplate omogućile je da ih je moguće koristiti na različitim tipovima objekata.

Još je veća inovacija bila sasvim nova tunelska oplata, uvedena 1971. godine. Nastala je spajanjem velikoplošne oplate, a projekti Industrogradnje nastavili su se razvijati. U stambenoj gradnji, kako stoji u knjizi Industrogradnje s kraja 70-ih godina, projektnim rješenjima izgradnja je prilagođena društvenim zahtjevima  te uvjetima koje je postavilo tržište, a radilo se različito, te se planiralo, kako su to sročili u knjizi, tako da se ‘zadovolje životne potrebe suvremenog gradskog stanovnika i njegove obitelji’. Tvrtka je u vrhuncu svoje djelatnosti izgradila velik broj zgrada, što ju je učinio jednim od najvećih proizvođača u stambenoj gradnji.

Od projekata stambene gradnje, koji su brojni, neki se po prepoznatljivosti mogu izdvojiti. Industrogradnja je, kako je navedeno, radila dio Novog Zagreba, a ističe se gradnja u naselju Travnom pa i prepoznatljiviji objekti uz Vukovarsku ulicu. Industrogradnja je zaslužna za zgradu Drage Galića na Vukovarskoj 43-43A, nastale prema Le Corbusierovim idejnim principima ‘zgrade zajedničkog stanovanja’, poznat ‘div’, novozagrebački ‘Super Andrija’, ‘Papagajke’ na Voltinom, tri stambena objekta u Veslačkoj ulici te mnogi drugi.

Nakon desetljeća rada – propast u stečaju

Uprava poduzeća 1972. preselila se u također prepoznatljivu zgradu – neboder na adresi Savska cesta 66. U 1970-im godinama, Industrogradnja postaje iznimno jaka, te joj se pridružuju neka velika poduzeća, poput prethodno samostalnog ‘Drvorada’ iz Zagreba te IGM ‘Gacke’, iz Like. 1976. građevinskoj tvrtki pripojeno je i zagrebačko poduzeće ‘Jugomont’.

Početkom siječnja 2011. godine, podnesen je zahtjev za stečaj tvrtke, a dokument s Trgovačkog suda koji je potvrdio stečaj velike građevinske tvrtke je objavio Jutarnji list. Prema dokuementu, moglo se primijetiti kako su direktor Josip Galinec i član uprave Ivon Pavelić u prosincu 2010. podnijeli zahtjev za otvaranje stečaja. Objašnjeno je kako za Industrogradnju nije bio plaćan PDV, te u 2009. radnici te tvrtke nisu dobili plaću, a dio stanova koji su bili novije gradnje tada su bili pod ovrhom. Stečajem, za koji je najavljeno da bi mogao trajati i do 20 godina, dok ne budu namireni radnici, država i kooperanti, označio je kraj te duge građevinske priče.

O pravilima armirano betonske gradnje pročitajte ovdje.