Bez dlake na jeziku: Iskreno priznao zašto je napustio novinarstvo i otišao na 'bauštelu' u Njemačku

Razgovarali smo sa Sergejom Trajkovićem, čovjekom koji je 20-ak godina proveo u novinarstvu, a potom je jedan dan spakirao kofere i pravac za Njemačku. Tastaturu je zamijenio bušilicom. Poznatu medijsku kuću, bauštelom. Nije želio davati intervjue kolegama, a već na samom početku razgovora, shvatit ćete zašto je baš Baušteli.hr dao ekskluzivni intervju.

Sergeja kolege znaju kao vrsnog novinara, ali i čovjeka sa stavom koji će bez uvijanja i direktno izreći svoje mišljenje. Kada s njim razgovarate neće vam iznad glave ostati znak upitnika: što je on mislio kada je ovo rekao? Upravo mu je taj britki jezik, kako i sam kaže, donio dosta problema u životu. Kako sada, s odmakom od nekoliko godina, gleda na novinarstvo, a kako na rad u građevini, ispričao je za naš portal.

Koliko dugo si bio u novinarstvu?

– Predugo.

Kada si otišao u Njemačku?

– U srpnju 2018. godine.

Kako i zašto je došlo do odluke da napustiš novinarstvo i odeš na građevinu?

– Odakle da počnem, a da ne završim na sudu jer volim biti konkretan, s imenima i prezimenima. S obzirom da mi se ne da povlačiti po sudovima i tako riskirati da gledam neka lica od kojih ću (opet) dobiti panični napad, bit ću općenit. Dakle, barem 50 posto ‘news’ tekstova i priloga u ‘mainstream’ medijima su ‘fake’. Mislim da je i više, ali za 50 posto mogu garantirati. Pod tim mislim prvenstveno na političko-gospodarsko-znanstvenu tematiku. Uglavnom tamo gdje se vrti puno love i moći. Od raznih izvora moći naručene ‘ekskluzive’. Ili one nenapisane, skrivene. Ne znam što više može ubiti i onu preostalu mrvicu ideala o novinarskoj istinoljubivosti kojom se pokušavaš utješiti dok se ujutro pogledaš u ogledalo: mimo tvoje volje i mimo istine promijenjen tekst, neobjavljen tekst ili naručen tekst.

Pod naručen se misli u novinarskim krugovima onaj s detaljnim instrukcijama od strane urednika koga moraš nazvati, koga ne smiješ nazvati i protiv koga, odnosno za koga bi tekst trebao ‘navijati’. Istina i objektivnost su apsolutno nebitni.
‘Jesi lud, pa on je prijatelj od …’ , briši to iz teksta’.
‘Jel’ ti znaš tko je sada zvao gazdu jer si ga ti na svoju ruku nazvao i krenuo ispitivati! Mislili su da smo poludjeli i da radimo priču protiv njih. Pa bez njih nema tvoje plaće jel’ ti to jasno!’
‘Sergej, daj molim te uđi u tekst i izbriši ove rečenice. I uvod ću ti malo izmijeniti, mi sad moramo podupirati Vladu a ne radnike.’
‘Ma obuci taksisti masku i odijelo, fotkaj i napiši da je to taj epidemiolog, tko će znati.’

Ovo što sam naveo su neki blaži primjeri jer sam one mnogo mučnije jedva potisnuo iz sjećanja. Novinar danas mora biti veliki lažljivac. Ne da bi lagao javnost, to je sve lakše s vremenom, nego da bi svakog dana uvjeravao samog sebe da je borac za istinu. Za to moraš imati specijalni talent. A pogotovo želudac. Ne može svatko biti novinar.

Naravno, bilo je jako puno i lijepih trenutaka, posebno dok su ‘mainstream’ novine još objavljivale reportaže o zanimljivim ljudima ili divljim i ugroženim životinjama u nekoj divljini. Ili o realnim ekološkim i socijalnim temama. Ali to je preko noći ukinuto. Nažalost, ovi odvratni trenuci su prevagnuli. A od količine mobbinga i stresa, ne samo zbog nepravde, nego zbog sve više posla već i zbog sve češćih otkaza u novinarstvu jer donedavni pojam novinarstva je mrtav, ali neki to još ne znaju, pa moraš raditi za dvojicu, trojicu… za sve manje novaca. Jer je*iga, gazda ili urednik sniženih intelektualnih kapaciteta se već 20 godina čude što pored interneta pada tiraža i što ljudi nisu više toliko glupi pa su prestali vjerovati u njihove novine/tv/radio. Od svega toga sam se psihički razbolio i završio u Vrapču. I najiskrenije, tamo se fino u društvu normalnih ljudi odmorio od luđaka vani.

Što sada točno radiš i kako izgleda jedan tvoj prosječan radni dan na gradilištu?

– Kao i u novinarstvu, svaki je dan drukčiji. Ali ipak ima nekog reda i logike. One prave, tehničke logike. Ima zanimljivih i dosadnih dana. Sreća u nesreći, završio sam srednju elektrotehničku ‘Končar’ u Voltinom u Zagrebu. U toj školi, tada, a čujem ni sada nije bolje, kao i u svim tim tehničkim školama, ništa konkretno ne možeš naučiti. Jer nema prakse ni približno kao u njemačkim školama gdje klinci iz škole nerijetko znaju više nego kod nas neki zanatlija nakon tri godine rada. Srećom, Nijemci su opsjednuti papirima pa im je najvažnije bilo da imam tu diplomu. Što i koliko znam raditi im je bilo sporedno. Ok, nisam bio baš bez ikakvog iskustva, jer sam davno oko 1,5 godinu čak radio u struci (prvoj, druga mi je novinarstvo koje sam studirao na FPZ). Iz hobija sam radio inkubatore i još neke sitnice tehničke prirode, znao se služiti brojnim alatima…

Budim se oko pet sati, posao je od sedam do 16 sati. Trenutno radim modernizaciju/digitalizaciju jedne od najvećih osiguravajućih firmi u Njemačkoj. Dakle, vučemo mrežu raznih podatkovnih kabela, spajanja, ugradnja televizora, kamera, monitora… a povremeno radim i ‘Kundendienst’. Ne znam kako bih to precizno preveo. Dnevno obiđemo nekad i po 3-4 bauštele, razne firme, gdje radimo razne popravke, kontrole… Sad mi je super jer je ekipa super. Prije su me znali staviti da radim sa čangrizavim i/ili bahatim negativcima koji glume turbo majstore i od ranog jutra su živčani, ili pak ‘nazijima’ (o da, itekako ih ima, neki to otvoreno priznaju) s kojima nitko nije htio raditi. Kako Nijemcima tako i drugim ‘auslanderima’ koji su umislili da su veći Nijemci od Nijemaca. Mislili su valjda za mene, ovaj je novi ‘auslander’, on će trpjeti. Ali na krivog ‘auslandera’ su nabasali. Odmah dajem otkaz, nema pregovora samnom u takvim slučajevima.

Zašto građevina u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj?

– Kad sam dao otkaz u medijskoj kući u kojoj sam radio i prijavio se na burzu, prvo što su mi rekli je da u elektrici nemam šanse dobiti posao jer nemam iskustva i prestar sam. Tada sam imao 43 godine. I to ne samo u elektrici, nego da općenito nema za mene posla preko burze i neka čekam da se ponudi nešto u novinarstvu. Odgovorio sam im da mi bolje zvuči da sam sebe odmah i ondje tupim nožem izranjavam. A prvo što mi je jedna gospođa iz jedne firme u Njemačkoj rekla, je da sam dovoljno mlad i da bi trebao pokušati raditi kao električar. A to mi je rekao i čovjek u ‘Arbeitsamtu’. To je njemačka burza rada. Ali najvažniji razlog glasi: ja u Hrvatskoj nisam želio platiti više niti lipe poreza. I to ne namjeravam više nikada. Na burzu sam išao samo zbog naknade, ne da bi radio za nekog velikog balkanskog gazdu, zapravo seljačinu i lopinu. Čast izuzecima.

Kako je tekla prilagodba? Je li bilo problema i kakvih?

– U početku sam bio rendžer. Da, rendžer. U Serengeti parku sjeverno od Hannovera. U pravoj rendžerskoj uniformi, s mnogim zaduženjima i ovlastima, od uvođenja reda i discipline medu ljudima, a ponekad i pomoći oko divljih životinja. Jedino nisam dozvolu za ubijanje. Ipak nisam bio teksaški rendžer. Zapravo sam to htio i nastaviti raditi. Predivan posao, ali slabo plaćen, a moja obitelj je uskoro trebala stići. Zato sam ipak odlučio postati električar. Problema je bilo i ima ih stalno.

Mnogi Nijemci misle da mogu sa svim ‘auslanderima’ razgovarati kako hoće, vrijeđati čak i da će oni sve trpjeti jer su eto jadni iz neke prćije došli u obećanu zemlju. Kod većine je tako, kod mene nažalost, nije. Kažem nažalost jer život bi mi bio jednostavniji da sam tip koji mogu trpjeti. Evo, upravo sam se prije sat vremena izderao na jednog ‘važnog’ Nijemca jer se on prije toga izderao na mene. Kad im vratiš istom mjerom, povuku se jer im nije baš svejedno. Sad mi vjerojatno slijedi otkaz. I ako ga ne dobijem vjerojatno bih ga sam dao.

Kakva je situacija s prekovremenima? Ima li ih? Jesu li plaćeni?

– Naravno da ih ima. Radiš ih ako želiš i kad želiš, i naravno da su plaćeni. U nekim slučajevima i više od redovnog radnog sata. Još pokušavam zaboraviti koliki bih bogataš postao da mi sad odjednom sjedne sva lova od svih prekovremenih u novinarstvu. A tebi?

Što se konkretno u tvom slučaju na poslu promijenilo otkako si počeo do danas? Promaknuće, povišica…

– Jako puno sam naučio o elektrotehnici. Tu zapravo stalno moraš učiti. A još više sam naučio koliko malo znam. To je veliko i raznoliko područje s mnogo smjerova. Primjerice, naši ljudi uglavnom rade zgrade, stanove, tj. kućne instalacije i misle da su vrhunski električari. A u Njemačkoj je najcjenjeniji industrijski električar. E sad, je li to dobro ili loše, ne znam. Kako se tko snađe.

Ja mogu reći da sam se jako dobro snašao obzirom da nisam ni planirao biti električar. Radio sam i zgrade i industriju. Zainteresirao sam se za solare. To je tu poseban smjer. Ali kada sam vidio koliko je to teško (sad znam zašto je najbolje plaćeno) odustao sam. Preopasno. Dao sam puno otkaza i dobio puno otkaza jer: ili se nisam slagao s kolegom, ili šefom, ili sam premalo znao raditi. Ali uvijek sam se trudio. I od tog početnog luzera došlo je do toga da sam u zadnjih šest mjeseci vođa tima. Dakle, onaj koji šeće s nacrtima i ključevima i glumi šefa, a zapravo je šljaker kao i drugi samo s većom odgovornošću. Pa ga poslije pravi šef ‘pere’ ako netko nešto zabrlja. A za povišicu se uglavnom moraš sam boriti kao i svugdje. Lupiti šakom o stol. Dobio sam prije tri mjeseca, a sad nakon godišnjeg opet tražim. I dobit ću ili ću otići drugdje. Jednostavno. Nitko ti nigdje u ovom globalizmu na zalasku neće ništa sam ponuditi. Daleko je i Njemačka od onoga što je bila. Ni sjena. I ovdje vlada kriminal i nepotizam. Ako netko misli da pretjerujem, neka malo ‘progugla’ ako zna njemački ili jednostavno pričeka. Vrijeme će sve pokazati.

Prema tvom iskustvu, je li se u međuvremenu promijenilo tržište rada što se tiče konkretno građevine? Tko ima prednost pri zapošljavanju, iz kojih zemalja ljudi najviše rade na građevini?

– U Njemačkoj, nitko nema prednost kada su stranci u pitanju. Svi koji imaju volju i nešto znanja su dobrodošli.  Ali volja je presudna. Ni godine starosti ni godine iskustva nisu presudne. Naravno da se i to gleda, ali nije na prvom mjestu kao u Hrvatskoj. Iako, mnogi se sve više vraćaju jer i u Hrvatskoj je počelo nedostajati ‘bauštelaca’ svih profila.  Ali malo tko od takvih radi za nekoga, uglavnom  otvaraju svoje obrte ili firme.

Iskreno, ne znam kako se poklopilo, ali sam najčešće po ‘bauštelama’ radio s Nijemcima. Kao i kod svih naroda, ima ih vrijednih i lijenih. Zatim su česti Poljaci, Rumunji…najmanje je Turaka. Oni su uglavnom u trgovini i ugostiteljstvu. Ima i naših ali najviše izaslanih radnika, ili iz Srbije i BiH koji rade preko slovenskih firmi. Oni zarađuju najbolju lovu. Ako ih ne prevare. Ima i Arapa i Afrikanaca na ‘bauštelama’, ali oni su u manjini. Uglavnom rade po skladištima gdje nije potrebno znanje njemačkog jezika. Međutim, zanimljiva je situacija s Kinezima. Ima ih dosta, ali ni jednog nikada na ‘baušteli’ nisam vidio. Uvijek fino odjeveni. Uglavnom se školuju.

Razmišljaš li o povratku u Hrvatsku?

– Do prije dvije godine da me netko to pitao samo bih se nasmijao. Svima sam govorio da niti mrtav ne želim nazad. Njemačka mi je doslovno spasila život. Ne pretjerujem. Ali sada razmišljam o tome. Zašto? Pa zato što nisam drvo da gdje me staviš odatle ne mrdam. Imam oči i uši i nešto između. Pa sam shvatio koliki trulež leži iza marketinškog projekta zvanog Njemačka. Ne, ne pretjerujem. Ne tigar od papira nego lav od paperja. Puhnula korona, paperje odlepršalo, a ono ispod čemer i jad. Pa zatim puhnuo Putin, a ono ispod čemera i jada crna rupa. Milijun je primjera raspada sistema koji je tu počeo, ali mi se sad to ne da nabrajati i nije bitno za ovu priču. Uvijek ću biti zahvalan Njemačkoj što mi je pružila šansu za koju nisam ni sanjao da je moguća. Od novinara postati električar! Ej! Ali sve ima prednosti i mane. Kako Hrvatska tako i Njemačka. A Njemačka rapidno propada. Svatko tko je iskren i živi tu, reći će isto. Osim onih kojima je jedino bitan novac i baš ništa drugo. A i ti bježe iz Njemačke sve više.

Problem je naš mentalitet. Pa ne možeš otići u jednu Njemačku i biti kritičan. Reći da je Njemačka trulež, ej! Pa svi rođe i susjedi će to, ne daj bože, automatski protumačiti da se nisi snašao jer si nesposoban. Zaboravi kritičko razmišljanje kad si Njemačkoj, brale! Logično, jel’? Ali da odgovorim konkretno i možda malo tajnovito jer ne smijem otkrivati planove: u Hrvatsku se možda vraćam, al’ u hrvatski sustav ne.

Razmišljaš li o povratku u novinarstvu?

– Ha, ha, ha! Jel’ to trebala biti šala ili provokacija?  Postoji uzrečica kod naših gastarbajtera: bauštela majka! U redu, mogao bih se čak zamisliti da pišem nešto poput bloga, dnevnika s bauštele, čak i reportaža, intervjua sa zanimljivim ljudima, talentiranim graditeljima, inovatorima…što povremeno i radim za svoj gušt. Ali novinarstvo? Zaboravi.