BUS 2024: Koje su mogućnosti sanacije Jakuševca, zašto graditi slamom i kako se gradio Rimčev kampus
U subotu se u zgradi Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta održala studentska konferencija ‘BUS 2024 – Budućnost ugodnog stanovanja’. Na kraćim predavanjima, posjetitelji su se mogli informirati o ključnim temama na polju energetike i energetske održivosti u gradnji. Od gradnje Campusa Rimac, teme otpada kao energetskog resursa, do geotehničkih konstrukcija, na konferenciji je bilo ponešto za svakoga. Na seminarima smo otkrili koja je moguća opcija za sanaciju Jakuševca, koje su prednosti gradnje slamom i koji su bili principi gradnje Rimčevog mega-kampusa.
Sonarni paneli | Foto: Freepik
U subotu 16. ožujka, održana je konferencija ‘BUS 2024 – Budućnost ugodnog stanovanja’, koju je organizirala Studentska udruga za promicanje energetske učinkovitosti i savjetovanje. Od jutra do poslijepodneva, mogla su se poslušati predavanja stručnjaka o ključnim temama na polju energetske učinkovitosti i energetike, a raspon tema kretao se od geoloških, preko arhitektonskih pa sve do građevinarstva i strojarskih tema, tako da je uistinu bilo ponešto za svakoga. Seminari trajanja do 20 minuta bili su podijeljeni u tri tematska bloka. Prvi blok bio je posvećen pitanju ‘energije oko nas’, u drugome bloku predstavljali su se relevantni ‘projekti za budućnost’, dok je posljednji, treći blok, razmatrao izgradnju Rimac Campusa.
Posjetili smo konferenciju i saslušali predavanja. Između ostalog smo se informirali o temi otpada kao resursa u energetskoj tranziciji i kako je primjenjiva na pitanje zagrebačkog Jakuševca, otkrili smo zašto je slama sve veći trend među održivim materijalima pa smo i naučili ponešto o procesu nastajanja Campusa poznate tvrtke brzih električnih automobila Rimac.
Rudarsko geološko naftni fakultet
Rimčevi super-brzi automobili proizvodit će se uz dvorac Erdödy, na parceli veličine 220.000 kvadrata
U posljednjem bloku dvije mlade arhitektice, Ivana Marić i Dora Kodrić, iz poznatog zagrebačkog arhitektonskog ureda, 3LHD-a objašnjavale su princip nastanka uredskog projekta, Campusa Rimac, na kojemu se radi od 2019. Predstavile su osnovne informacije o samoj parceli, objasnile su gradnju objekata na kampusu pa su povukle poveznicu između arhitekture i kvalitete rada i prostora.
Kako se na predavanju moglo čuti, Campus poznatog proizvođača super-brzih automobila smješten je i gradi se na ogromnoj parceli veličine 220.000 kvadrata, nedaleko od Zagreba. Na samoj parceli, podijelile su 3LHD-ove arhitektice, središnji je objekt i ‘orjentirna’ točka stari dvorac Erdödy, zbog kojeg su postavljeni strogi konzervatorski uvjeti za gradnju Campusa. U skladu s konzervatorskim uvjetima, primjerice, nije se smjela prijeći određena visina novih objekata kako bi se nove građevine uklopile s visinom dvorca.
Kako su Marić i Kodrić objasnile, kod projektiranja, ured 3LHD koristio je svoja znanja i tehnologije koje će, nadaju se, optimizirati upotrebu svih prostora i materijala na kampusu, ali i prilagoditi objekte prirodnom okolišu. Tako je za pogonski objekt, na primjer, odabran reflektirajući aluminij, dok se na uredskim prostorijama strateški izmjenjuju stakleni i puni dijelovi.
Izmjena staklenih i punih dijelova, kao i orijentacija prostorija omogućit će efikasniju potrošnju energije. K tome, u prostorijama će se koristiti parna ventilacija, preko podnog pleuma, a prostorije će biti osvjetljene izvana, no i indirektno. Pomno je osmišljeno i da zrak u građevinu ulazi preko stropa, čime se postiže vertikalna distribucija zraka.
Rimac Campus | Foto: Facebook, Mate Rimac
– Osvjetljenje je dvostrano i indirektno, preko ostakljenih atrija te preko postavljenih konsolnih streha, preko kojih je omogućen kontinuirani pogled na okolinu. Postotak otvorenih elemenata, definiran je već u ranim fazama projekta; s tvrtkom s kojom su izrađene simulacije i kut upada svjetlosti te prostore koji reagiraju na vanjske klimatske promjene. Ove naše simulacije direktno utječu na oblikovanje same fasade. Ona nam je pomogla da definiramo duljinu strehe od tri metra koja je kontinuirana po zgradi te da odaberemo materijale na fasadi te postotak punih i staklenih dijelova. Postotak punih i staklenih dijelova je izravna posljedica orijentacije te prostora koji se nalaze iza fasade, o projektu su rekle Marić i Kodrić.
Planira se sanacija Jakuševca, a koje su opcije?
Od 1995., iako broj stanovnika u Hrvatskoj pada te je 2021. godine zabilježeno rekordno niskih 3,8 milijuna stanovnika; otpada nikad nije bilo više. Prema podacima, u Hrvatskoj se godišnje proizvede i do 1.800.000 tona otpada, točnije 474 kilograma po glavi stanovnika. Europski prosjek po stanovniku nešto je viši, no iz navedenog podatka neupitno je da je pitanje gospodarenja otpadom u Hrvatskoj prijeko potrebno ozbiljno sagledati.
K tome, Zagreb je nedavno uzdrmao ozbiljan incident odrona otpada na gradskom odlagalištu otpada Jakuševec. Sanacija odlagališta, podsjećamo, tako je postala neodgodivo pitanje koje bi trebalo poboljšati kvalitetu i efikasnost zbrinjavanja gradskog otpada; a očekuje se i da će unaprijediti i stanovanje u naseljima u blizini odlagališta. Vrlo blisko ovoj već duže vremena aktualnoj zagrebačkoj temi, konzultantica na poslovima gospodarenja otpada; geologinja Nina Zubac govorila je o načinu energetskog iskorištavanja otpada, navodeći primjer iz Francuske, a osvrnula se i na probleme i rezultat sanacije odlagališta otpada Vinča, u Beogradu.
Na samom početku, Zubac je objasnila što je uopće energetska oporaba otpada, objasnivši da se sastoji od spaljivanja otpada, s ciljem da se proizvede energija u obliku topline, pare i električne energije; pri čemu je nusprodukt krupni otpad, odnosno dimni plinovi. Dimni plinovi su, komentirala je Zubac, veliko pitanje u energetskoj oporabi otpada i o njima se često spori pa tako postoji i stigma oko spalionica otpada. Gradi se mišljenje kako spaljivanjem neće biti napretka u odvajanju otpada.
Govori li se o spaljivanju, zapravo je ključno napraviti adekvatno postrojenje i znati o kojim količinama, ali i frakcijama prilikom spaljivanja se govori, objasnila je Zubac. Drugim riječima, vrijedi znati da nije svaki otpad energetski iskoristiv pa se prema tome valja postaviti, a kod spaljivanja je od neizmjerne važnosti kontrolirati problematične komponente dimnih plinova. Valja znati i da prilikom sanacije, problem mogu biti i otpadne vode.
U Zagrebu je za rješenje pitanja otpada Centar gospodarenja otpadom Grada Zagreba i Zagrebačke županije predložio proizvodnju SRF-a, iliti ‘solid recovered fuela’; a Zubac je objasnila da to znači kruto oporavljeno gorivo, ono nastalo poboljšanjem kvalitete goriva iz otpada; na način da se uklanjaju voda, inertne komponente, cink, klor, aluminij; i smanjuje se količina tih emisija, to jest patogenih tvari koje utječu na okoliš. Tim postupkom, objasnila je, dobiva se solidni power fuel. No, kad se govori o Zagrebu, postoji problem.
– Međutim, kao Grad Zagreb što je predložio; ukoliko u samom Centru za gospodarenje otpadom vi nemate postrojenje u kojem bi iskorištavali to gorivo – to gorivo je tržišni proizvod. I ono kada je tržišni proizvod, tada zapravo te tvrtke postrojenja koja će od vas otkupljivati gorivo diktiraju koju kvalitetu tog goriva vi morate zadovoljiti; a da bi zadovoljili tu kvalitetu; zapravo vraćamo se na početak, a to je da morate znati koji otpad i koja kvaliteta otpada vama ulazi u postrojenje i tu je često vrlo teško odrediti na dugi period hoćete li moći zadovoljavati upravo te kvalitete, pojasnila je problem Zagreba Zubac.
Kada je navela kako se metode kojima se otpad iz goriva može energetski iskorištavati; kao vrlo zanimljiva istaknula se varijanta spajanja s toplanom, kako bi se energija koristila za gradsko grijanje. Za kraj, Zubac je napomenula kako današnji projekti za investicijske ili modernizacijske fondove u odnosu na starija odlagališta ipak rezultiraju znatno manjom količinom emisija stakleničkih plinova pa je navela primjer uspješne sanacije starog nesanitarnog odlagališta u Vinči, kod Beograda.
Odlagališta Jakuševec-Prudinec | Foto: zgh.hr
Sanirana 2021. godine, Vinča je nekadašnje nesanitarno odlagalište otpada, smješteno uz obalu rijeke Dunav u Beogradu. Na tom odlagalištu koje postoji od 1977. godine, do godine sanacije godišnje se odlagalo do oko 70.000 tona otpada – kako komunalnog, tako i otpada od rušenja iz građevinske industrije; a, kako se odlaganje otpada nije uopće kontroliralo, najveći problem bio je odljev procjednih voda s odlagališta u rijeku. Kad se 2021. napokon krenulo u sanaciju, najveći problem bio je što su na odlagalištu živjele generacije romske populacije; jer je pitanje njihovog stambenog i pitanja izvora prihoda moralo biti riješeno, objasnila je govornica pa je dodala kako se i kada konačno provela sanacija.
– U ovom odlagalištu su živjele, doslovce, generacije i generacije pripadnika romske manjine, koje su zapravo odvajali sekundarne sirovine i to im je bio izvor prihoda. I, s obzirom da je ovaj projekat bio dijelom potpomognut od svjetske banke, u tim slučajevima ste dužni, znači, riješiti njihovo stambeno pitanje i izvor prihoda. Sama sanacija tog odlagališta krenula je 2021. i već sada je u pogonu cijelo postrojenje, što je za jedan takav intenzivan projekat vrlo brzi period. Znači, imali smo nesanitarno odlagalište koje je potpuno sanirano; izgrađeno je postrojenje za energetsku oporabu otpada; izgrađen je uređaj za pročišćivanje otpadnih voda; izgrađeno je postrojenje za reciklažu građevinskog otpada i otpada od rušenja te ima i postrojenje za iskorištavanje odlagališnog plina, rastumačila je Zubac.
Novi trend slame u održivoj gradnji u Europi – slama je CO2 negativna
Još jedno vrlo zanimljivo predavanje održala je Marina Zajec, arhitektica koja od 2009. vodi vlastiti arhitektonski ured Arhitektura E.L.I., a jedan od prvih projekata na kojima je samostalno radila njena je kuća od, nećete vjerovati – slame. Iako je podatak gradnje slamom prilično neobičan i vrlo nekonvencionalan u Hrvatskoj, ovaj trend, objasnila je Zajec u svom predavanju, na razini Europe uopće nije tako neuobičajen.
Za vrijeme predavanja je objasnila kako je slamnati materijal za gradnju s pravom sve više prepoznat, iz više od jednog razloga. Zajec je navela nekoliko mitova s kojima se susreće vrlo često i na radnom mjestu, kada joj se potencijalni investitori obrate s brigama oko kvalitete i izdržljivosti ovog gradivnog materijala te se osvrnula na postojeće bojazni oko slame.
Naime, iako je slama ‘novi trend’ u Europi, a definitivno vrlo ‘nov’ u Hrvatskoj, slamom se gradilo i davne 1920. kada je izgrađene slamnata kuća u Francuskoj; a za gradnju se te davne godine odabrala slama kako je, uslijed manjka materijala u međuratnom periodu, lokalno široko dostupan materijal bilo odlično rješenje. Ova kuća, sada već starosti preko 100 godina, navela je Zajec, upravo je dokaz trajnosti ovog gradivnog materijala – što je jedna od bojazni s kojom se u projektima gradnje slamom susrela. Osim pitanja trajnosti materijala, koji je Zajec dokazala i na vlastitom primjeru – svojoj kući u kojoj stanuje 12 godina, javljaju se i neka druga pitanja vezano za taj materijal.
Iako se gradnja slamom često zamjenjuje gradnjom sijenom, nikako nije riječ o istom materijalu pa se za slamu javlja i bojazan da lako gori, no Zajec je razbila i taj mit. Pojasnila je kako, dok je rastresita slama vrlo goriva, slama za gradnju vrlo je zbijena pa u njoj nema međuprostora ispunjenih zrakom koji bi omogućio izgaranje. Isto tako, koristi li se s odgovarajućom izolacijom; primjerice glinom, sposobnost izgaranja dodatno je smanjena.
kuća od slame | foto: Grad Koprivnica
Još jedna bojazan što se tiče ovog materijala odnosi se na stabilnost takvih objekata, a arhitektica je objasnila kako ona u svojim projektima slamnatim materijalom ispunjava drvenu konstrukciju, što gradnju čini prilično stabilnom. Na svjetskoj razini; objasnila je Zajec, slamom se počinje graditi i više zgrade.
Još jedan ‘upitnik’ kod ovakve izgradnje pitanje je vlage i ‘štetočina’ koji bi eventualno mogli biti privučeni materijalom biljnog podrijetla. No i taj je strah neopravdan, tvrdi Zajec. Naravno, pod uvjetom da je slama dobro zbijena i da je na gradilištu sve izvedeno kako treba, da je unaprijed testirano da materijal ne sadrži nikakve sjemenke ili ‘žive’ biljke, a mora biti provjereno i da slama u transportu nije bila izložena vlazi. Također je vrlo važno da se prilikom gradnje slamu propisno zaštiti od mogućeg utjecaja vlage.
Prilikom ovakvog ‘inovativnog’ načina gradnje, najčešće se koristi slamnata ispuna, koja je zapravo i baza razvoja prefabriciranih panela, a oni se mogu naručiti i tada je gradnja nešto brža. K tome, paneli se mogu koristiti i prilikom obnove, kada je središnje pitanje pričvršćivanje materijala s postojećim gradivnim materijalom.
– Najčešći trenutno način koji se koristi u gradnji je znači gdje se slama koristi od ispuna; to je zapravo i baza razvoja tih panela koji se sastoje od drvenih okvira koji su ispunjeni slamom, određene gustoće i onda se zapravo takvi paneli koriste i u ovom sustavu, gdje možemo i postojeće građevine od drugih tipologija materijala obnavljati takvim elementima; gdje ostaje samo pitanje načina pričvršćivanja i osiguranja uz postojeće, rekla je Zajec.
Vrijedi istaknuti glavne prednosti gradnje slamom, koje proizlaze iz činjenice da slama zahtjeva minimalnu, odnosno gotovo nikakvu obradu, a i vrlo brzo se ‘obnavlja’ u prirodi. Kako je Zajec objasnila, slama je ‘jednogodišnji materijal’ pa se tako ne gube trajno vrijedni resursi, a slama se za gradnju ne obrađuje pa stoga nema ni potrošnje energije. Za gradnju, slama je energetski vrlo zahvalan materijal, koji zbog svoje ‘cjevčaste’ strukture služi i kao odličan izolator. Pri tome, slama je ne samo energetski neutralna, već i energetski negativna; jer ne proizvodi, no pohranjuje CO2.
Gradnja slamom | Foto: Marina Zajec
– Slama je materijal koji je jednogodišnji; znači vrlo brzo se obnavlja; možemo dobiti nove količine materijala; a, zapravo, ne samo da je CO2 neutralna, nego je i negativna – znači, pohranjuje CO2. Trenutno je aktualna gradnja kuća koje imaju vrlo niske energetske potrebe, ali, ako gledamo takve potrebe, na primjer samo za grijanje, onda takva kuća koja je standardno građena nekim bazičnim materijalima; u odnosu na kuću koja je građena materijalima biljnog podrijetla; ima jednake emisije CO2 kroz period od 50 godina, ali, po pitanju segmenta emisija tijekom same proizvodnje i izgradnje onda postoji velika razlika. Klasičnim materijalima emitira se 65 tona, a gradnjom slamom pohranjujemo 35 tona CO2, obrazložila je Zajec.
Ovdje pročitajte kako je RASCO na novoj fotoelektrani samoodrživost podigao na 70 posto.
