Arhitektica nas je provela 'Krstaricom' koja je uplovila u najveće radničko naselje u Zagrebu

S arhitekticom Zrinkom Fain prošli smo kroz zanimljivo modernističko zdanje – trešnjevačku ‘Krstaricu’. Ova betonska zgrada galerijskog tipa djelo je velikih arhitekata sredine 20. stoljeća koje preslikava glavne postavke Le Corbusierove arhitekture. U duhu radništva, svi stanovi su jednaki s ugodnom orijentacijom soba na jug, dok su sa sjeverne strane galerijski hodnici na koje se izlazi iz stanova. Jedini stvarni problem zgrade vrijeme je njenog projektiranja. Osmišljena je skoro bez greške.

Među uredno sagrađene jednokatnice naselja Prve hrvatske štedionice uplovila je Raosova ‘Krstarica’. Nad oslobođenom javnom površinom izdiže se zdanje na 9 etaža, s još nekoliko stanova na krovu.

Ova zgrada posebno je djelo arhitekture nastalo u doba kad je do Hrvatske doprlo čudo Le Corbusierovog stvaralaštva, što je na njoj itekako vidljivo. Hodnicima Raosove i Jelinekove trešnjevačke ‘brodice’ provela nas je arhitektica Zrinka Fain, i sama stanarka zgrade, u sklopu prošlogodišnjeg Open House festivala.

Galerijska koncepcija

S Fain smo se našli na ‘proplanku’ ispred zgrade u kojoj stanuje, zanimljivog primjerka stambenjaka osmišljenog po galerijskom principu. Priča nam kako park ispred zgrade nije slučajan.

– Dio koncepcije ovih zgrada koje su rađene po uzoru na Corbusiera podrazumijeva oslobađanje javnih površina, tako da je ova površina zapravo sastavni dio koncepta zgrade. Ističe se među ostalim zgradama u susjedstvu, objašnjava Fain.

Raosova ideja

Grupa polako kreće prema unutrašnjosti fascinantne osmerokatnice sa stanovima na terasi građene po idejnom projektu arhitekta Branka Raosa. Doznajemo da je među arhitektima ipak poznatija kao Jelinekova, čiji ured je zaslužan za glavni projekt.

Ulazimo u zgradu kroz crnu bravariju, a već na ulazu postaje evidentno da je na vanjštini kao i na unutrašnjosti radio netko tko je, osim o konstrukciji, pomno promišljao i estetske detalje. Neki su se do danas zadržali u izvornom obliku.

– Za arhitekturu 1960-ih godina je specifično da na neki način veliča radništvo pa je ideja da svi stanovi budu isti. A opet se poštuju detalji te ih je puno stvarno lijepo riješeno. Prostor kotlovnice i dalje ima originalnu bravariju. Tanka, elegantna bravarija bila je na ulaznim vratima, a ista je i na panelima koji sa sjeverne strane štite od vjetra na izlazu iz stubišnog prostora na galeriju, priča Fain o detaljima koji su do danas zadržali stari sjaj.

U skladu s duhom vremena, kako je već napomenuto, svi stanovi su jednaki. Uz galerijsku koncepciju i zanimljive detalje bravarije i unutrašnjosti ova karakteristika ostaje još jedna specifičnost modernističkog projekta.

– Na osam etaža stanuje ukupno oko 112 stanova. Deveti kat su nekada bili pomoćno prostori (poput praonice), koji su danas pretvoreni u stanove, no izvornih stanova jednake veličine je po 12 po katu. Svaki stan jednake je veličine, izuzev stanova na devetom katu, točnije na krovnoj terasi.

Snažan potres nije bio u računici

Kako nam je rekla Fain, budući da je građena za vojsku, kojih 30-ak godina nakon useljenja život u ovom stambenjaku s galerijama tekao je uz vrlo dobro održavanje. Tradicija skrbi o zajedničkom vlasništvu suvlasnika nastavila se i nakon 1990-ih.

No, kako je projektirana između 1962. i 1963. godine, prije potresa u Skoplju, u skladu s tim zgradu karakterizira potpuno skeletni sustav. Znači da je na stupovima, bez nosivih zidova čitavom visinom zgrade, zbog čega bi ju valjalo konstrukcijski ojačati.

– Zgrada je građena za vojsku te je dobro održavana, ali zapravo bi nam trebala jedna ozbiljnija energetska i konstrukcijska obnova. Barem konstruktivno, zgrada nije oštećena u potresu, ali smo radili proračune i zaključili da bi ju trebalo ojačati. Kako je projektirana prije ’63, radilo se po propisima koji tada nisu previše računali na potres, kaže Fain.

Konstrukcija na stupovima

Fain kaže da projektantski odabir skeletne konstrukcije nije u potpunosti jasan. Takav način gradnje specifičan je za, primjerice, izgradnju hala ili skladišnih prostora gdje je važno da se po potrebi mogu praviti preinake u rasporedu.

– Ne znam zašto se projektant za to odlučio. Jedna pretpostavka je da su u to doba, 1960-ih, arhitekti istraživali svoje granice. S druge strane, razlog je mogao biti i što je beton bio skuplji od cigle. U svakom slučaju, ovo nikad nije bilo tipično za stambene zgrade, govori arhitektica.

Stanove tako nigdje ne razdvajaju betonski, već standardni pregradni zidovi od cigle, debljine od 12 centimetara. Nekoliko je tu problema, od toplinske izolacije, koja na tim zidovima izostaje, do pitanja kako ući i što napraviti u energetskoj obnovi i ojačanju zgrade, ali o tome nešto kasnije. Vratimo se na to kako je uopće stanovati u ovom zaštićenom arhitektonskom djelu.

Pogled na galerijske hodnike

Što se tiče kvalitete života u stambenom divu, doznajemo da je život u Krstarici vrlo ugodan. Prije svega, ovaj dio Trešnjevke je blizu Centru tako da su usluge i aktivnosti vrlo dostupne. Stanovi su jednaki pa se tu nema što reći, a tip zgrade osigurava orijentaciju jug za dnevne i spavaće sobe. Jedino, izgleda, galerije među stručnjacima nisu pretjerano atraktivne.

– Zgrade s galerijom je bio jedan od načina da se osigura jako puno stanova na mali broj ulaznih jedinica. Kod kupovine nekretnina i dalje se smatra manje vrijednim od ulaza s dva, tri ili čak deset stubišta zatvorenog prostora. Iako se smatra manje vrijednim, u korištenju ovakav tip stubišta ne predstavlja gotovo nikakav problem, komentira Fain iz iskustva.

Objašnjava zašto galerijski hodnici u stvari nisu nikakav problem. Prvenstveno, prozori na strani galerije visoki su preko dva metra, jer se uglavnom radi o servisnim prostorima. S te strane su kupaonica, WC, ulazni prostor i kuhinja.

Ako pak prozori nisu visoko, stakla su zamućena tako da se unutra opet ne vidi. Fain je istovremeno dojma da je zapravo vrlo ugodno iz stana direktno ulaziti u vanjski prostor. Ova zgrada svejedno je rijedak primjerak galerijskog koncepta u Zagrebu.

Trešnjevka na dlanu

Stanovi – svaki identičnog tlocrta – su izvorno bili opremljeni komadima ugradbenog namještaja što je dodatan detalj za izdvojiti za ovu zanimljivu građevinu.

– U originalnim stanovima, ugradbeni namještaj je bio sastavni dio stana, kao i vrata s dodacima za zavjese i slično, sve je bilo opremljeno. Skeletni sustav znači da se daju micati svi zidovi, tako da su ljudi na razne načine radili preinake, ali je osnovni tlocrt vrlo odmjeren, ugodan, logičan pa se od njega u stvari nema potrebe previše odmicati, zaključuje Fain.

Od preostalih detalja vrijedi spomenuti dekorativni kamen u hodnicima zgrade, dizajni sokla koji je izliven te terrazzo pod na galerijama i balkonima. Ovi i slični detalji potvrđuju dojam da je riječ o promišljenom, dovršenom i, na kraju, vrlo luksuzno opremljenom djelu arhitekture za svoje doba. Ipak najljepši detalj su prostrani južno orijentirani balkoni s kojih je Trešnjevka stanarima kao na dlanu.

Važno pitanje za kraj: Kako u obnovu?

Vrlo važno pitanje za kraj za stanovnike ove nadasve posebne tvorevine graditeljstva i arhitekture, a bez kojega se priča o ‘Krstarici’ ne može završiti, ono je energetske i potresne obnove. Prije svega, cigleni pregradni zidovi pokazali su se kao problem još kad su suvlasnici razmatrali uvođenje razdjelnika.

Zbog izostanka toplinske izolacije stambene jedinice vrlo slabo zadržavaju toplinu. Uz to, ako će se ići u obnovu valjalo bi potresno ojačati zgradu, no suvlasnici još nisu usuglašeni oko optimalnog rješenja.

– Još uvijek se raspravlja, ali odluka ovisi o više faktora. Ne samo o vrstama natječaja koje raspisuje Ministarstvo, već i o tome na što su stanari pristali, pojašnjava Fain.

Statičkom analizom je utvrđeno kako bi bilo idealno da se, primjerice, zamjene parapetni zidovi uz kuhinju. Taj zid bi se betonirao te bi se za dodatno ojačanje dodali betonski stupovi.

Zasad, kako su stanari odbili mogućnost zalaženja u svoje stanove – čak i samo neke te isključivo prema napucima statičara – plan ostaje ograničen na ojačanje u zonama van stanova. U ovoj ‘verziji’ ojačavale bi se samo zone stubišta i prizemlja, ali se u stvari još čeka konačan dogovor.

Ovdje pročitajte o mega kompleksu u centru u kojem su bili prvi priuštivi stanovi.